Ponekad sanjam one mračne hodnike. Uvijek u snu želim na nekog vikati, a nemam glasa. Želim se od nekog braniti, a ne mogu podignuti ruke. Želim od nekog bježati, a ne mogu pokrenuti noge. Uvijek sam bespomoćna i sama u nepoznatoj okolini. Prepuštena sebi, a preslaba da bih se zaštitila. Budim se prekrivena hladnim znojem, a taj sivi oblak prati me cijeli dan.
Ima nekoliko meni bliskih ljudi koji su uvijek uz mene i drže me na površini. Uvijek otjeraju taj sivi oblak. Zbog njih sam danas jaka, samouvjerena i nikog se ne bojim. Često spominjem zaručnika, ali još nisam spomenula moju najbolju prijateljicu. Nazovimo je Maja.
Maja je na poslu ozbiljna, sposobna i vrlo profesionalna odvjetnica koja sve argumentira i raspravlja do besvijesti. U slobodno vrijeme, Maja voli sunce, umjetnost, putovanja i velika je suprotnost ozbiljnoj odvjetnici. Kad imam problem, Maja će odmah reći da joj mogu sve ispričati i neće me osuđivati, ali kad radim gluposti bez problema će mi reći da sam glupa. I to cijenim kod nje. Ne štedi me, objektivna je, a s druge strane me razumije i želi mi dobro. Razgovor s Majom je kao psihoterapija. Ne znam jesam li joj dovoljno puta naglasila koliko sam zahvalna što je uvijek uz mene, ali uskoro ću je vidjeti i svakako joj to još jednom naglasiti.