Posljednjih nekoliko dana pokušavam pisati o malim stvarima koje me vesele, kao što to inače činim. Ali sve zvuči glupo, jer više nijedna sitnica ne može nadomjestiti moje zasićenje rutinom.
Već gotovo pola godine radim na covid odjelu. To je jedan odjel koji iznimno iscrpljuje čovjeka. Psihički.
Svaki moj dan je isti: pregledavanje laboratorijskih nalaza i terapije, uputnice, vizita, informacije i još jedna vizita.
Došla sam do zasićenja i samo želim da se nešto dogodi, da se nešto pomakne.
Još ne gubim nadu.