Svi se mi ponekad trebamo pošteno isplakati da bi sve postalo jasnije. Ali s godinama sam shvatila da ni previše plakanja ne donosi dobro.
Kad vrtim film unatrag, uvijek plačem 15 minuta: kad izgubim pacijenta, kad doživim nepravdu, kad se ne slažem sa suprugom, kad me iznevjeri prijateljica, kad se upuštam u nešto novo što želim ali se i bojim, kad sam neshvaćena.
Uglavnom mi nakon toga ne sine neko genijalno rješenje za moj problem. Tada se samo rodi neki moj stav za kojeg nisam ni znala da ga imam u sebi.
Budim se bez podočnjaka i boljeg raspoloženja. Svaki put samopouzdana jer shvaćam da sam snažnija nego što sam mislila.
Post je objavljen 27.06.2025. u 15:54 sati.