Razmišljam

Ovaj vikend besciljno ležim na kauču i gledam serije. Povremeno ustanem natočiti novu čašu vina. Stalno u mislima vrtim posljednja zbivanja i pitam se čime sam to zaslužila. U meni su ubili svaku želju da se trudim i unaprijedim. Jedva izvlačim pokoji preostali komadić, samo da preživim radno vrijeme. I tako od dana do dana.

Mislim da se moj naporan rad, učenje i trud nisu isplatili. Svi me gledaju kao običnu glupačicu koja se igra kirurga. Paralelno promatram mnoge kojima dobro prolaze nerad i neznanje. I zato sad i ja radim samo koliko moram.

Ne tražim ničije pohvale ni divljenje. Samo tražim da se prema meni ljudi odnose onako kako se i ja odnosim prema njima - pristojno i s poštovanjem.

Toliko sam se borila da me ne unište, a ipak im uspijeva. I dok mi sve te misli prolaze kroz glavu po tisućiti put, navire mi jedna nova: zašto sam ja još tu? Nisu druge ustanove ni države savršene, ali trebam li barem pokušati pronaći manje toksičnu sredinu?

Samo želim učiti, raditi i pomagati. I to mi onemogućuju. I uz sav moj trud me maltretiraju. Je li to normalno? Kako smo pali tako nisko da bi nam to moglo biti normalno?

Sutra ću ponovo izvući onaj pokoji preostali komadić i otići u taj pakao. Odraditi kao u jednom dahu. A do tada, idem po još jednu čašu vina.



Fotografija iz nekih boljih dana kojih se pokušavam svakodnevno prisjećati.