Normalan život

Počistila sam cijelu kuću i sredila ormar. U oči me bode šareno umjetno cvijeće u vazama. Vani pada kiša, a u mojoj kući je proljeće. Odlazim u obližnji trgovački centar i nisam ni sama sigurna što tražim. Samo nešto manje proljetno. Pronalazim umjetno lišće - smeđe, crveno, narančasto, žuto. Usput kupujem namirnice. Pohvalim samu sebe što nisam kupila nijednu čokoladu ili čips. Moji slatkiši će ovih dana biti jogurti i voće. Dolazim kući i slažem svoje nove ukrase. Pronalazim neke stare jesenske ukrase u ormaru. Dok postavljam vijenac sa češerima na ulazna vrata, imam osjećaj kao da službeno proglašavam jesen. Nekoliko dana prolazi u mom miru, čišćenju, dijeti, čitanju i svim aktivnostima koje me zavaravaju da i ja mogu voditi normalan život. Jutro je prije mog niza uzastopnih dežurstava. Ustajem iz kreveta i prvo se odem vagati - izgubila sam četiri kilograma! I u tom trenutku kroz mene prostruji onaj neki predosjećaj kojeg povremeno imam. I s njim odem u svoje prvo dežurstvo u nizu.
Naravno da se taj moj predosjećaj počinje ostvarivati. Operacija za operacijom, klompe pune krvi, jedan obrok u cijelom danu, glavobolja, nabrušene kolege i mnoge druge katastrofe. U 4 h ujutro ljuštim bajaderu za bajaderom, kuham kavu i zapalim cigaretu. To znači da sam stvarno očajna. Ulazim u kuću, odlazim ravno pod tuš, navlačim najudobniju spavaćicu i nakon duplog viskija na prazan želudac zamotavam se u najdeblju deku. Toliko o mom normalnom životu.