Osjećaji

Iz kuće izlazim u svježinu zamagljenog mraka i zaputim se prema garaži. Puštam neku laganu glazbu, uključujem grijanje i kroz kišnu noć krećem u noćnu smjenu. Kiša pada lagano, a dovoljno da osvježi suhe ceste. U gradu je gužva, vješto se probijam do dvorišta bolnice i parkiram ispod guste krošnje visokih i starih stabala. Na hodnicima zgrade vlada tišina. Dolazim do odjela te me kolege od kojih preuzimam smjenu iznenade informacijom da je stanje na odjelu mirno. Natočim si vruće kave i dodam malo mlijeka. Saslušam što se tijekom dana događalo s pacijentima te ih odlazim posjetiti i provjeriti kako su. Svi su mirni, a najviše pospani. Ostavljam ih u miru i u računalo zapisujem njihovo stanje tijekom večernje vizite. Provjeravam ima li na hitnom prijemu koji potencijalni novi pacijent za moj odjel i kad se uvjerim da nema, sjednem na kauč čitati knjigu. Odjednom se budim nekoliko sati kasnije. Sestra mi kaže da su svi mirni i spavaju i da ne trebam brinuti. Ali san mi više ne ide na oči. Idem skuhati kavu i ispisati uputnice i otpusna pisma za predstojeći dan. Dok to dovršavam, dolaze kolege koji preuzimaju smjenu. Dan je osvanuo rano, imam osjećaj mnogo ranije nego inače ovih dana. Kroz prozor čujem buku prometa u ulici ispred bolnice. Nebo je sivo, natopljeno kišom. Putem kući prolazim kroz zaostatke one noćne magle.

Osjećam mir kakav već dugo nisam osjećala. Osjećam sreću zbog mog zaručnika. Osjećam uzbuđenje zbog uređivanja stana i svega što nas još čeka. Osjećam ambiciju zbog svog posla. Osjećam se potpuno i svi ovi osjećaji me vesele.