penetenziagite

četvrtak, 29.04.2021.

Smijeh

Ima stvari koje čovjek, ne bi vjerovali, danas može saznati i van interneta, a poslije u tom bespuću tek čita trideset rašopmonskih varijanti onoga što je saznao iz prve ruke. Tako sam i ja, jer radi se o lokalnoj školi, iz prve ruke saznao ovo o čemu pišem – pa onda o tome čitao, a gdje ću drugdje – nego na fejsu. Na početku odmah, naglasit ću, niti smo ja, niti itko od članova moje obitelji izravno uključen u ovu priču, ali da nas je – narodski rečeno – štrajfalo na milimetar, jest.

Guglajući ćete lako saznati kako je jedna profesorica na web postavila fotografiju četvero učenika jedne škole; djeca ponajvećma nose maske pa ih je teže prepoznati; jedan nosi kapu rezervista JNA, dvoje drže raširenu zastavu Saveza komunista, a četvrti tek drži pano na kojem su zalijepljeni Fićo i Titova slika, ona sa potjernice i rajhsmarkama u zlatu. Ono što je zajedničko svoj toj djeci jest to da je i površnom promatraču vidljivo kako umiru od smijeha: svo četvero bezbrižno se i zaneseno smiju. potpis ispod slike ide otprilike ovako: učinici su se zabavili istražujući i prikazujući određene povijesne izvore iz razdoblja SFRJ.

Naravno da su na ovakav prizor prevladali komentari u kojima se osuđuje postupak profesorice, pa nemali broj komentatora zaziva zatvaranje djece, roditelja, osoblja škole i tko zna sve koga ne još na Goli otok. Neću sada ovdje lamentirati nad time je li profesorica pogriješila; dapače – pojavile su se i kalkulacije o tome da se ovakvo što ne dešava slučajno u predizborno vrijeme, jer osoblje škole je u tim i tim strankama, i na tim i tim funkcijama, i tako dalje, i tako dalje. Pojavile su se i varijante u kojima su na satu gostovali studenti filozofskog fakulteta, i tko zna što sve još ne, ali vjerujte mi na riječ – ništa takvog nije ovdje posrijedi. Ukoliko stranke koriste djecu za svoje obračune, ili su djeca pokusni kunići u obrazovnom procesu, to mislim da ne treba posebno niti komentirati; mene je pak zaintrigiralo nešto posvema drugo.

Još jednom ću naglasiti da se na slici – ne želim je ovdje stavljati, ali vjerujte mi i to na riječ, ako ikako možete i ako vam to dopušta vaš duh – djeca jednostavnu smiju. Pokušavam se sjetiti sebe i svojih u toj dobi: praktički da nije bilo nečega što nam na ovaj ili onaj način ne bi bilo smiješno. Nije bilo političke (u to doba čitaj: ratne) opcije koja se u vicevima od barem par godina zatvora nije ismijavla, počevši od vica da statisti u ratnim filmovima donose uniforme od kuće, ili da prelaze Neretvu a voda ima do brade (ruka u visini pupka), ili da je nešto u nekoj poznatoj kući preduboko zakopano. Sam sam, ističem to danas ne bez ponosa, kada smo išli na norijadu, osmislio slogan „kancelarija-omladina-akcija“. Zapravo smo živjeli ono na što se već nakon par početnih godina glorifikacije Domovinskog rata počelo stidljivo pisati: da svako pretjerivanje vodi u propast, i da svaki Sava Kovačević mora biti spreman na to da će se prije ili kasnije pričati vicevi o felgama, gumama i ranjenicima, i da nema te epopeje koja bi takvom čemu odoljela.

Danas je ipak, situacija nešto drugačija. Nisam još čuo niti jedan vic o Domovinskom ratu, osim onih koje smo sami devedesetiprve pričali iza grudobrana i nišana, ali to sada nije tema; tema je naša neposredna prošlost. Tema su crvene i crne zastave, i odnos djece prema njima. Tema je količina mržnje koju djeca nose u sebi, koju su upili sa majčinim mlijekom i koju će, danas ili sutra, vjerojatno prenijeti i na svoju djecu, izbjegavajući u životu kao partnera onoga koji je krive vjere, nacije i tko zna čega sve još.
Dakle, već četvrt stoljeća nekako bez većih problema doživljavamo sprdanje sa socijalizmom kao normalnu stvar. Crveno je postalo – smiješno, osim za one koji su od tog crvenoga dobili izravno po glavi, pa ih još i danas boli (više je, koliko shvaćam, ipak onih koji će otvoreno reći da je prije bilo bolje, ma što to značilo). Čičice i bakice koje u svibnju noseći troroge kape sa petokrakama na glavi doputuju na ćevape u Kumrovec, ili nekoliko obrijanih pripadnika nekonformističkih fronti na bivšim trgovima žrtava fašizma, ionako nitko zapravo ne shvaća ozbiljno. Ne postoji više od pedesetak ljudi na jednome mjestu koji bi te simbole istakli na sebe i izišli na ulice s vjerom u to da rade nešto dobro; ma koliko na tim zastavama pisalo o dobroti, jednakosti i pravednosti. Ljudi su prestali vjerovati u to da je moguće ostvariti društvo pravednosti i jednakosti koje na putu prema tom idealu ne bi bile bačene u blato; nije ih više moguće pridobiti na borbu za takvo što. To je – jednostavno – završena priča. Lakše je danas pridobiti ljude za priču o vlastitoj naciji ili religiji; jednostavno je obrazac po kojemu čovjek današnjice misli da su za sve nevolje krivi drugi, a da je on bolji od ostalih – pogodniji za vjerovanje.
Oni drugi simboli, crni, koji su poraženi prije pedeset godina, nemaju nipošto takvu sudbinu. Poraženi su pola stoljeća nosili u sebi tu frustraciju, i skrivali pri tome u nemalom broju slučajeva neke strašne tragedije da o njima ne govore ni u snu, pa je njihov odnos prema tim stvarima daleko ozbiljniji. Ljudi se prema njima odnose dvojako. Prvu grupu čine ljudi koji iskreno vjeruju u te simbole, i spremni su za njih skakati drugima u oči; oni će ponajmanje trpjeti da netko izradi kakvu karikaturu nekoga sa velikim nosom. Druga su grupa ljudi oni kojima baš ništa u vezi toga nije smiješno, i koji će sasvim neprimjerenim trpjeti takvo što. Primjerice, kada bi danas netko imao karikaturu ili kakvu fotomontažu koja bi Tita, Šuvara, Pijadu ili Bakarića, pa čak i Simu Dubajića izvrgavala poruzi, to jedva da bi itko zamijetio, ili bi ljudi posprdno prelazili preko toga. Kada bi pak takvo što netko učinio sa ustašama, ne bi se dobro proveo. Jedni bi mu takvo što poderali jer ne dopuštaju izigravati svetinje; mnogo više je onih koji bi takvu šalu smatrali neprimjerenom, jer da što ima smiješnoga u vezi desetina tisuća pobijenih u logorima?
Pa se sjetim kad sam još prije dvadesetak godina bezbrižno tumarao Toscanom, zaustavivši se negdje na nekom brdašcu, da li u San Gimignanu, ili pak je to bilo u Sieni – bilo je blizu Prvoga maja, a Partito Cummunista Italiana držala je svoje štandove na putu; drvene štandove sa istaknutim crvenim zastavama, srpovima i čekićima; na njima se prodavao – fini Chianti zajedno sa velikim kriškama sira u ulju; sve po sasvim neproleterskim cijenama. Sjetio sam se davno preteklog Karla Marxa koji je pisao o posljednjem kapitalistu kojem će se prodati uže na kojem će biti obješen, i razmišljao o tome što bi na neki takav štand ovaj rekao.
Eto, tu dolazimo do famoznog slučaja Charlie Hebdo; svaki narod, i svaka zemlja ima svoje svete krave i tabue u koje se ne smije dirati. Kada je taj slučaj planuo, bio sam jako oprezan prema njemu, i nikako se nisam mogao svrstati među one koji bi bez razmišljanja kao podlogu stavljali pod svoje slike podlogu od trikolora. Razumio sam koliko je frustracije u onima koji gledaju karikature svojih proroka i porugu bačenu na njih, i koliko je europskog licemjerja kada se sada, nakon petsto godina pljačke nekog tamo Alžira, Etiopije ili Bangladeša, zaziva sloboda govora nad sirotinjom i nevoljnicima; ma koliko se užasavao barbarskog akta kojim su oni koji bi se izrugivali sa takvim čime dobivali metak u čelo. No, sve sam svjesniji da možda i nije baš do kraja tako. Danas, kada sam nešto stariji i kada vidim da se povijest tako besprizorno i učestalo ponavlja pred našim očima, jednom kao tragedija, a potom opet kao nevjerojatna farsa, a da mi baš ništa iz nje nismo naučili, jasno i glasno mogu reći: pustite barem djecu neka se iz srca smiju svim našim glupostima i neka ih izvrgavaju ruglu. Ionako svrha njihova izvrgavanja svetih stvari ruglu nije drugo do li provocirati; izvlačiti na svjetlo dana smrtno ozbiljna lica odraslih zabezeknuta nad nekom slikom. Pa ako ispada da smo glupi; ništa zato; kako i ne bismo bili glupi kada smo se, svatko u svoje vrijeme, ne hitjući čekati onako, fiškalski i mačekovski pod stolom dok se veliki tuku, dali uvući u nekakve rovove, iza bilo kakvih topova i zastava, braneći od onih drugih nešto što smo smatrali našim. Ionako je nedavna prošlost pokazala da su oni otprije pedset i šezdeset godina bili kadri u jednom jedinom naraštaju proćerdati sve što su na račun nesvrstanosti bespovratno dobili i na račun toga stvorili, a sadašnjica je pokazala da su naši, baš kao uostalom i svi „naši“ u proteklih sto godina, samo kada ih se pustilo da sjednu u sedlo, načinili bezmalo više štete nego bi njihovi ikada pomislili, i doveli nas od mjesta na nekim ljestvicama na kojima smo bili ispred Češke ili Poljske – na mjesto iza Rumunjske. Pa nam sada u nekakve Strizivojne ili Prapratnjake stižu iz dalekih bečeva ili pragova kao sa drugih planeta obavijesti o prestancima jamstava za kolodvorske zgrade što su nam ih davno, davno sagradili, da možemo učinkovito i brzo u međuvremenu baviti se svojim poslovima i prevozite logoraše, zatvorenike i nevoljnike do nekih novih Golih otoka, Gradiški ili tko zna kojih sve crnih rupa, umjesto da tim istim prugama liframo noćne posude, jeftin namještaj ili barem oguljene balvane.
Smijeh je rijetka stvar koja liječi a ne može se opipati, reći ću sada onako švejkovski; što je više nečega čemu se umiješ smijati, to svakako znači da se umiješ smijati i samome sebi; jer među tim stvarima sigurno je da postoje i neke u koje si prije ili kasnije iskreno vjerovao.Nekima je to pravda i jednakost, nekima metalik vozilo ili velike plastične grudi, a nekima ljubav, žrtvovanje ili pak smijeh – sam po sebi. Sasvim sam siguran da će i današnja djeca jednoga dana s gorkim osmijehom na licu isticati žestoke i strašne karikature svog vremena u koje danas tako bespogovorno vjeruju: novac, imetak, plastičnu ljepotu i mladost (a možda i sami zapravo postaju hodajuće karikature takvog čega - pomislim kada vidim nekog mladca u vrištećem audiju ili našminkanu ljepoticu napumpanih usana na dvadeset centimetara viskoim potpeticama). Koliko, naime, vidim vijesti iz crne kronike, mladost gine po cestama kao po novim Jadovnima i Medačkim džepovima; nisu ljudi bez smisla oslobađali sve te krajeve da bi kroz njih Austrijanci i Kinezi mogli sagraditi ceste po kojima će standard kositi mladost više nego glad i rat zajedno. To su danas njihovi Brozovi; njihovi Vukovari, Kupresi i Fazlagića kule, njihovi Alije Sirotanovići i Sutjeske, njihovi crveni i crni; ostavljaju u tim rovovima od plastike, metala i smeća svoju mladost, vrijeme, energiju i živce kao što su oni prije njih krvarili nesebično se predajući, i po ničemu se ne razlikuju od nekih prošlih ljudi. Pa onda upravo taj smijeh na samoga sebe može značiti i zdravlje: odricanje vlastite gluposti i prelazak preko nje. Makar i do nove gluposti; i ta će jednoga dana nekome biti smiješna.
Truditi se čim više smijati, možda će nam jednostavno donijeti i to da manje mrzimo; da budemo manje isključivi i hladni; da manje toga trebamo da bismo bili ispunjeni i sretni. Da ostavljamo vedrinu, radost, smisao i za druge; da ih ne grabimo po ratištima, po gradovima i selima, po fejsevima, blogovima i netovima kao komade svinjskog buta na akciji; neka se nađe u škrinji ako nalete šogor ili kolege s posla. Nešto mora da je i u našim očima, u našim riječima, u našim mislima, zar ne?
Ako nikom drugome, bit će puno toga jednog dana smiješno meni; dok budem – promatrajući sav taj cirkus - sjedio u hladu neke terase pokorno javljajući da ni u tim Budjejovicama ne toče toplo pivo. Jest, boljet će noge od zavraga pređene kilometraže, ali ni hladno pivo u životu nije tako loša stvar, bar kada dođu vrućine.

29.04.2021. u 14:16 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 20.04.2021.

Poslije kiše

Drvoredom tamnim
prolaziš polako.
Lokve nam se smiješe
a oblaci plove

otkrivajuć` nebo
prazno, hladno, plavo,
svjetla prvom traku
od obgrli svijet

kao plaho dijete –
tek je časkom bilo
nestašno i glasno -

pa utihne lako
u sumraku prvom
s osmijehom i mirom.

20.04.2021. u 17:26 • 12 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.04.2021.

Neznanci

Čitajući diskusije vezane uz na žalost ovih dana sveprisutnu temu roditeljstva i usvajanja, zainteresirala me tvrdnja u kojoj se naglašava kako su nam za život i zdravlje, prema statistikama, najopasniji ljudi koji su nam bliski, jer puno manje ljudi strada od neznanaca nego ne samo od znanaca, već i najbližih – članova obitelji, prijatelja, poznanika. Gotovo pa da bi se čovjek odmah sjetio one strašne Sartreove drame pod naslovom „Bez izlaza“, u kojoj jedan lik drugome - osuđeni su na vječno bivanje zajedno - kaže da su pakao – drugi.

Dalo bi se zaključiti /ako se najviše stradava od "bliskih"/ kako je najsigurniji onaj čovjek koji nema nikoga bliskoga i kojemu su svi daleki. Ali, jao, čemu onda takva sigurnost ako je važnija od bliskosti; sigurnost ne bi smjela biti cilj, nego sredstvo postizanja punine i smisla u životu?

Prije svega, taj argument – statistički, nekako mi ne stoji: npr. ako dnevno stupimo u sto odnosa, i od toga pet sa neznancima – toliko ih je malo zato što to i jesu – kako im ime kaže - neznanci (pozdrav u liftu, kupovina i sl.) a devedesetipet sa poznatima (rodbinom, prijateljima, znancima), onda - kod kojih je veća vjerojatnost da ćemo doživjeti i dobro, ali i loše? Dakle, ne treba argumentirati tek pukim apsolutnim brojevima ako se želi argumentirati statistikom; pravilnije bi bilo stavljati stvari u omjer, ako se matematika želi upregnuti kao dokaz.

Rekao bih da kao nekakav nesporni i opće prihvaćen princip po tom pitanju valja uspostaviti taj da na našem putu valja neke formalne, tek od zajednice potvrđene bliskosti izbjegavati - u korist stvarnih, sadržajnih, istinskih, iskrenih. No, još na ovoj kugli nije napisan zakon koji bi ljubav stavio u članak 1, jer batina je uvijek vlasti preča. Ili, za one kojima su puna usta nepravde; kako je rekao još Trasimah: pravednost nije drugo, do li korist jačega.

Naravno; na to ćete često dobiti uobičajen odgovor o famoznom heštegu ljubav, i o tome kako je ljubav vrhunski zakon svemira, no u povijesti ljudskog roda - svi tumači sadržaja itekako su držali do forme, zapravo - svog položaja "čuvara zlatnog grala" i te dvije stvari teško je točno razgraničiti. No to opet ne bi nipošto trebalo značiti da da su neznanci sami po sebi opasni. Točno je da više ne živimo (ili do prije godinu dana nismo živjeli) u koljem ili tucanikom opasanim selima kojima svako malo prijete provale barbara; no eto - bolesti, otuđenja i besmisao svakodnevnice - dovoljno su nas pak odalečili jedne od drugih da nipošto ne bismo smjeli izgubiti povjerenje u ljude. Neznance, ali i znance, prije svega, zar ne?

"Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam je plaća? I ako pozdravljate samo braću što osobito činite? Ništa...."

Eto, tako – na jednoj strani čut ćete one koji psuju krv uhljebsku, pa tri dana poslije ljudi napadaju osoblje Centra za socijalnu skrb; ti isti sada šute o majci koja je ubila dijete, dok su još nedavno iz petnih žila vikali na očeve i muževe nasilnike kada su ovi činili svoja nezamisliva zlodjela. Drugi pak sve pripisuju isključivo tome što se radi o romskoj obitelji; oni znaju da to mora biti objašnjenje za sve. Pa me, ne bez gorčine, sjete jednog susjeda koji je znao reći – ma što vi anarhisti tupite o nepridržavanju pravila zajednice; ako imate muda i ako ste dosljedni, idite živjeti među Cigane – njihova zajednica nam je pod nosom, a eklatantan je primjer samobitnosti u vezi poštivanja pravila veće zajednice; kud ćeš boljih pankera od njih. Čovjek nakon treće pive obično govori ono što ne bi rekao nakon prve; tko zna što većina misli i bez ikakvih sitmulansa, a ne govori na glas?

Očistiti srca od mržnje, to je pak poslovično svima najteže.

Neznanci, kažete? Osnovno što dijete od dvije godine treba dobiti sigurnost i spokoj od onih koji su ga izrodili, da bi uopće došlo do poimanja neznanaca. Vjerojatno bi, i to je najstrašnije, toj maloj nesretnoj djevojčici baš svatko od neznanaca učinio daleko više dobra od rođene majke.

Nema ljudske zajednice koja umije učinkovito predvidjeti i spriječiti takvu strahotu kao što je smrt koju djetetu zadaje vlastita majka. U redu je da postoje policije, bolnice, zatvori, sudovi, u redu je i to da se svi oni povremeno bave nekom nesretnom izludjelom ženom, nasilnim ocem ili suprugom ili neželjenim, nevoljenim, neuklopivim djetetom za koje treba pronaći mjesto pod suncem, ali nekako mi je samo po sebi proturječno - ako negdje, u nekoj zgradi na ovoj planeti treba postojati Odjel za zaštitu djece od majki, ako taj odjel treba imati svoje psihologe, pravnike, portire i arhivare, tajnice, šefove, telefone i mailove, ako on treba trajati u vremenu kao što traju nebo i oblaci i rijeke - onda neka sve ide kvragu; ovaj svijet onda nije za drugo do li za to da čovjek onako, hamsunovski, sa blagoslovom zemlje, zabaci na rame sjekiru i pilu pa ode u gore i počne iznova. Sam kao prst, do kraja vremena. Svoga ili njihovog, svejedno je.

12.04.2021. u 11:14 • 13 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 07.04.2021.

Prijateljske kave

Doba je kava bez kave, pa kada se sa nekim dogovoriš za kavu, moraš prije svega provjeravati meteorološku prognozu, jer čak ako se nakon svega i odlučite popiti kavu, ta kava bit će na otvorenome. Dobro – postoje kave koje se oduvijek piju kao neke vrste ispostava hitne pomoći, pa takvima nikada nisu smetale ni kiše ni snjegovi; tome prijatelji i služe, zar ne? A bez ikakve sumnje na psihičko stanje nacije izravno utječu i litre bućkuriša što su ga ljudi popili u posljednja tri-četiri mjeseca pod imenom kave, pa umjesto da sjedeći nasuprot sugovornika srknu vruć espresso koji razbistruje um i očima pruža sjaj uvida, oni polako i bezvoljno, gledajući nekud u daljinu i praveći se da slušaju sugovornika, na brzinu ispijaju vodenastu slatku tekućinu iz prilično navlaženog smrznutog papira.

Propadaju kave, makar i one na kojima su najžešće tajne ljudi izvikivali jer te onaj drugi ne čuje od glasne glazbe u kafiću; pod hitno valja otvarati terase, da bi se ljudi sjedeći koliko-toliko usredotočili na one do kojih im je stalo, makar ih čitav svijet pri tome slušao.

Tko bi u takvom svijetu hodajućih kava umio savjetovati ikoga ičim dobrim?

Savjetovati, kažete? I tome prijatelji služe, zar ne? Mislim, možda ipak prije svega – služe kao rame za plakanje i kao osoba koja će saslušati tvoj problem, ako ne već kao netko kome ćeš ispričati štogod lijepoga, jer izvan zidova doma, u ljudskom okružju, saznavat ćeš to iz dana u dan, nekako nedostaje lijepoga. Velika je stvar imati nekoga kome ćeš svoj problem izreći bez vaganja i kalkuliranja, u nekoliko rečenica, nabrzaka. Slušam i mislim: dobro je da radi takvih stvari ne moram van, na hladnoću; moja veranda doma tu se ne računa, je li tako? Ali, koliko puta sam upravo i stvorio problem zbog toga što sam Najdražoj sasuo sve u lice, bez čekanja; smatrajući da takvo što nema smisla ako čovjek pred nekime s kime živi pod istim krovom mora vagati riječi. Dobro, važi to za nas dvoje i obrnuto; ali nekako po tome i razlikujem obitelj od ostalih: ljudi koji će u onom, presudnom trenutku - ostaviti sve čime se bave, da bi bar načas skupili glave i vidjeli što i kako dalje. Ljudi s kojima znaš da nisi sam. Najboljeg prijatelja valja zato bez svake sumnje imati doma, jer kakav je to dom u kojemu se tajne zakapaju? No, nije iskrenost ono što me muči. Muči me nešto drugo: znače li tuđa povjeravanja i to da se od nas traže mišljenja i savjeti?

Tko zapravo znade što bi valjalo ili ne bi valjalo napraviti i što je moguće naći u nekoj tuđoj, trećoj duši o kojoj druga dvojica pričaju: naramak mržnje ili ljubavi? Ali što bih ja o tuđim dušama, hvala Bogu, znao reći, jer – niti svoju ne poznajem kako treba? Dati savjet, ali kakav – pogrešan? Savjetovati o nečemu o čemu ne znaš ništa, ili znaš sve, ali znaš jer se desilo tebi, a ne nekome drugome?

Pa šutim, i bez da me se pita. Ne govorim ništa, ma koliko god uočavao bol i tminu kod nekoga meni dragoga. Ili, možda, tek tješim riječima da će biti bolje. Svojim mudrovanjem možeš samo još pogoršati stanje. Prijatelji nisu tu da savjetuju, nego da slušaju i skupljaju suze. I da se, zagledani u visine pod snažnim nebeskim plavetnilom, rastanu uz riječi kako Bogu ništa nije nemoguće.

Do nove kave.

07.04.2021. u 16:01 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.04.2021.

Zbogom, Sjedokosi

kule u pijesku

Bio je jedan od dvoje ljudi sa Bloga sa kojima sam se ikada upoznao, koliko znadem. Onaj drugi - prijatelj mi je od ranije; da nema njega puno bih kasnije uopće čuo za blog, a kamo li shvatio o čemu se tu radi. Sjedokosi je čovjek kojeg sam sreo samo jednmo, kada smo popili kavu i kada mi je predao moje primjerke Blogoknjige, uz kratak i ugodan razgovor.
U skladu sa starom kineskom izrekom o tome da čovjek u životu treba učiniti tri stvari (objaviti knjigu, odgojiti dijete i posaditi stablo), Sjedokosi je jedan od najzaslužnijih što sam taj krug zatvorio. Nisam bio previše upućen u taj projekt, otvorio se za mene kao da je pečeni pilić pao s neba i ja sam ga objeručke prihvatio. Trebalo je tek nekoliko mailova da se stvar sredi. Bilo je to doba kada se još nisam znao odvažiti pa na blog odapeti koji od duljih tekstova; radije sam postavljao fotografije ili pjesme. Neka, svejedno; to što sam imao i poslao prihvaćeno je bez ikakvih uvjeta i svim ljudima koji su u tome sudjelovali zahvalan sam na umetanju moga maloga udjela. Zbog toga jednostavno osjećam potrebu zahvaliti čovjeku na tome. Tek u godinama koje su dolazile sam sam uspio shvatiti koliko mi taj blog zapravo znači u životu.
Hvala, Sjedokosi, i počivao u miru!

06.04.2021. u 10:32 • 16 Komentara • Print • # • ^

subota, 03.04.2021.

Blagoslov

zena.hr
Čitajući blagoslov što izrekao si ga o prošlom Uskrsu pitaš se, sav pomalo u nevjerici, zašto ne bi neku takvu stvar ponovio i danas, jer dobre stvari ponavljati valja, i željeti drugima dobro – dobro je; iako teško da ćemo ikada umjeti shvatiti je li nešto doista dobro, ili samo takvim izgleda, zar ne?
Blagoslov taj, što izricao si ga tog toplog travanjskog predvečerja prošlog proljeća, izišao je kao što plima izlazi na pun mjesec, a sada topline nema, ili pod naletima nadolazećih ciklona i vlage posustaje, premda nam već krhko i slabo sunce proviruje ovog vlažnog jutra kroz oblake poput daleke utjehe.
Pa premda ta vlaga, i ti oblaci, i to slabo i nepovjerljivo sunce možda umjesto snažnih vatri dopuste tek mnoštvo dima nad vlažnim i zelenim drvljem, nema razloga ne poželjeti dobro svojim bližnjima upravo od strane onoga koji se ne može požaliti na kakvo oveće zlo, ni materijalno ni duhovno, ne znajući pri tome doista je li takvo blagostanje tek posljedica slučajnosti i okolnosti da ga to neko zlo nije još stiglo doseći kako treba, ili neke njegove zasluge koje se prilično teško prisjetiti.
Blagoslov tako izričem opet, prije svega, umirućima – onima što hvataju posljednji dah kao da je prvi, bilo da umiru ispunjeni i radosni, na kraju nekog puta (bio taj put dugačak ili kratak, ili onaj koji se prolazi nogama, ili pak onaj kojeg u sebi proći valja), ili tek na njegovu početku.
Dalje, pomozi Bože onima koji pate – bez ikakve razlike pate li zasluženo ili ne, a Ti znaš puno više o zaslugama – pa im barem na čas odagnaj bol, nesreću i prazninu što ih ispunjavaju kao što mrka i ledena voda u snažnim valovima nadire nad žalove, kamenje i stijene.
Svakako ne zaboravi niti na one osuđene, osumnjičene ili zaboravljene – bilo da im je takav težak i nepodnošljiv teret na pleća nametnut pravedno ili nepravedno, kao posljedica grijeha njihova, ili tuđeg, ili oboje – jer ako smo išta saznali u posljednje vrijeme, saznali smo mnogo o tome kako pravda i pravo nisu isto, odnosno – da pravda, ma kakva bila i kako je doživljavali – ne preteže baš u ovome svijetu, a zašto i kako – Ti ćeš svakako bolje znati.
I da, spomeni se ostavljenih, oklevetanih i napuštenih – pogotovo onih kojima je takvo što učinjeno svjesno, radi toga da ih se kazni – pa se upitaj tko su ovi što bi kažnjavali, i rade li takvo što s pravom, jer jedni su za to školovani, a drugi osnaženi vlastitim namjerama i himbama, pa teško da možeš raspoznati ima li razlike između jednih, drugih i trećih, i onih koji pate, jer uvijek netko baci prvi kamen, a prvi kao da je posljednji, zar ne?
I opet posebno blagoslov izričem onima koji pate, a sami drže da pate s razlogom, radi grijeha svojih, kako misle – jer koja bi svrha grijeha zapravo i bila, Bože, u Tvojim očima, nego ta da spoznamo vrline, i kako ćemo drugačije uopće vrline spoznati tako i toliko da smo spremni mrijeti za njih (jer, ako nismo spremni – kakve su to vrline?) i zato što- tko to izvest gotov nije, kako sveznajući neki pjesnik s pravom još davno reče - u tom naša krv ne bije?
Patnici, to su ponajvećma ljudi što su imali, pa nemali (ako se imati uopće išta i može) – prokockavši to što su imali zato što nisu pojmili što imaju, ili su poželjeli više ostavljajući onome što bješe da propadne u prah i nepovrat, pa žmirkajući pod ovim naglo probuđenim suncem zazivam spas za sve njih, jer – kao što smo već odavna naučili – nije dobar čovjek koji je do kraja radostan ako oko njega postoje ljudi koji trpe.
Spasiti bi valjalo sve nas, zle i dobre, da ne propadnemo u ponorima stvarnosti kao kalo, kukolj i beznađe, pa da spoznamo da samo kroz umiranje živjeti umijemo, i da živeći u stvari umiremo, dolazeći ovamo poput kišnih kapi, i utapajući se u Jedno i Sve, veliko, snažno i beskrajno.
Da podignemo oči prema nebu, čiste od zavisti, suza i bijesa, gledajući u nj kao da nam je prvi put.

03.04.2021. u 09:31 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>