Čitajući diskusije vezane uz na žalost ovih dana sveprisutnu temu roditeljstva i usvajanja, zainteresirala me tvrdnja u kojoj se naglašava kako su nam za život i zdravlje, prema statistikama, najopasniji ljudi koji su nam bliski, jer puno manje ljudi strada od neznanaca nego ne samo od znanaca, već i najbližih – članova obitelji, prijatelja, poznanika. Gotovo pa da bi se čovjek odmah sjetio one strašne Sartreove drame pod naslovom „Bez izlaza“, u kojoj jedan lik drugome - osuđeni su na vječno bivanje zajedno - kaže da su pakao – drugi.
Dalo bi se zaključiti /ako se najviše stradava od "bliskih"/ kako je najsigurniji onaj čovjek koji nema nikoga bliskoga i kojemu su svi daleki. Ali, jao, čemu onda takva sigurnost ako je važnija od bliskosti; sigurnost ne bi smjela biti cilj, nego sredstvo postizanja punine i smisla u životu?
Prije svega, taj argument – statistički, nekako mi ne stoji: npr. ako dnevno stupimo u sto odnosa, i od toga pet sa neznancima – toliko ih je malo zato što to i jesu – kako im ime kaže - neznanci (pozdrav u liftu, kupovina i sl.) a devedesetipet sa poznatima (rodbinom, prijateljima, znancima), onda - kod kojih je veća vjerojatnost da ćemo doživjeti i dobro, ali i loše? Dakle, ne treba argumentirati tek pukim apsolutnim brojevima ako se želi argumentirati statistikom; pravilnije bi bilo stavljati stvari u omjer, ako se matematika želi upregnuti kao dokaz.
Rekao bih da kao nekakav nesporni i opće prihvaćen princip po tom pitanju valja uspostaviti taj da na našem putu valja neke formalne, tek od zajednice potvrđene bliskosti izbjegavati - u korist stvarnih, sadržajnih, istinskih, iskrenih. No, još na ovoj kugli nije napisan zakon koji bi ljubav stavio u članak 1, jer batina je uvijek vlasti preča. Ili, za one kojima su puna usta nepravde; kako je rekao još Trasimah: pravednost nije drugo, do li korist jačega.
Naravno; na to ćete često dobiti uobičajen odgovor o famoznom heštegu ljubav, i o tome kako je ljubav vrhunski zakon svemira, no u povijesti ljudskog roda - svi tumači sadržaja itekako su držali do forme, zapravo - svog položaja "čuvara zlatnog grala" i te dvije stvari teško je točno razgraničiti. No to opet ne bi nipošto trebalo značiti da da su neznanci sami po sebi opasni. Točno je da više ne živimo (ili do prije godinu dana nismo živjeli) u koljem ili tucanikom opasanim selima kojima svako malo prijete provale barbara; no eto - bolesti, otuđenja i besmisao svakodnevnice - dovoljno su nas pak odalečili jedne od drugih da nipošto ne bismo smjeli izgubiti povjerenje u ljude. Neznance, ali i znance, prije svega, zar ne?
"Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam je plaća? I ako pozdravljate samo braću što osobito činite? Ništa...."
Eto, tako – na jednoj strani čut ćete one koji psuju krv uhljebsku, pa tri dana poslije ljudi napadaju osoblje Centra za socijalnu skrb; ti isti sada šute o majci koja je ubila dijete, dok su još nedavno iz petnih žila vikali na očeve i muževe nasilnike kada su ovi činili svoja nezamisliva zlodjela. Drugi pak sve pripisuju isključivo tome što se radi o romskoj obitelji; oni znaju da to mora biti objašnjenje za sve. Pa me, ne bez gorčine, sjete jednog susjeda koji je znao reći – ma što vi anarhisti tupite o nepridržavanju pravila zajednice; ako imate muda i ako ste dosljedni, idite živjeti među Cigane – njihova zajednica nam je pod nosom, a eklatantan je primjer samobitnosti u vezi poštivanja pravila veće zajednice; kud ćeš boljih pankera od njih. Čovjek nakon treće pive obično govori ono što ne bi rekao nakon prve; tko zna što većina misli i bez ikakvih sitmulansa, a ne govori na glas?
Očistiti srca od mržnje, to je pak poslovično svima najteže.
Neznanci, kažete? Osnovno što dijete od dvije godine treba dobiti sigurnost i spokoj od onih koji su ga izrodili, da bi uopće došlo do poimanja neznanaca. Vjerojatno bi, i to je najstrašnije, toj maloj nesretnoj djevojčici baš svatko od neznanaca učinio daleko više dobra od rođene majke.
Nema ljudske zajednice koja umije učinkovito predvidjeti i spriječiti takvu strahotu kao što je smrt koju djetetu zadaje vlastita majka. U redu je da postoje policije, bolnice, zatvori, sudovi, u redu je i to da se svi oni povremeno bave nekom nesretnom izludjelom ženom, nasilnim ocem ili suprugom ili neželjenim, nevoljenim, neuklopivim djetetom za koje treba pronaći mjesto pod suncem, ali nekako mi je samo po sebi proturječno - ako negdje, u nekoj zgradi na ovoj planeti treba postojati Odjel za zaštitu djece od majki, ako taj odjel treba imati svoje psihologe, pravnike, portire i arhivare, tajnice, šefove, telefone i mailove, ako on treba trajati u vremenu kao što traju nebo i oblaci i rijeke - onda neka sve ide kvragu; ovaj svijet onda nije za drugo do li za to da čovjek onako, hamsunovski, sa blagoslovom zemlje, zabaci na rame sjekiru i pilu pa ode u gore i počne iznova. Sam kao prst, do kraja vremena. Svoga ili njihovog, svejedno je.
Post je objavljen 12.04.2021. u 11:14 sati.