vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 12.03.2024.

Kriva priča

Naučit ćemo kroz život - samo nam vremena treba, vidjet ćete - da velike stvari često nisu toliko važne koliko bismo to u prvi mah po njihovoj veličini zaključili. Dotaknut će nas tako neke od najmanjih, onih koje možda nisu veće od trunke prašine što nam sjeda pod trepavicu, pa ćemo zamišljeni i tihi o njima poželjeti napisati priču. Pjesma će nam se barem jednom učiniti potrošenom, slabom i banalnom, a roman dalekim i nedostižnim; priča je tako nekako čovjeku što bi pričao - pa samo o njoj misli i snatri - baš po mjeri.

Ne moraš da bi pričao čak ni biti pisac; daleko bilo – iako zapravo do dana današnjeg teško da možemo jasno odrediti tko su uopće pisci: jesu li to oni ljudi koji žive od pisanja uopće, ili žive tek od pisanja knjiga, ili su to i ljudi koji pišu tek onako, kako i kada im dođe, kada im onaj trun pod trepavicu upadne, pa ako tkogod pročita to što su napisali - tim bolje.

Jer, svi dobro znadu i to kako priče zapravo mogu stvarati oni ljudi koji pričaju, a nisu pisci. Postoji mnogo priča koje niti su napisane niti zapisane, pa se ipak od čovjeka do čovjeka i od vremena do vremena prenose da bi tako živjele i pronalazile svoje slušatelje; zapravo - one koji će po tim pričama, u njima i s njima sanjati, tražiti i živjeti.

Pričati se tako može na mnogo načina; brzo ili sporo; vješto ili naivno; s mnogo ili malo riječi. Netko će katkad čak pričati i šuteći – pa će tako ponajviše toga reći i ispričati. No, zamislimo sada našeg junaka; čovjeka što bi pričao – toga o kojemu smo zapravo i započeli ovu priču. Nije on nipošto od ljudi s već ispričanim pričama u džepu; njegova se zamisao javila sasvim obična i pomalo neprilična prema onome što radi i kako živi; nitko od ljudi oko njega niti piše, niti priča priče, a još manje tkogod od njih o tome i tako šuti.

Ljudi u našem okružju rade uistinu samo ono što bi im koristilo; od čega se može živjeti i uživati u životu – kako tko već smatra shodnim i priličnim. Rijetko kada čovjek vidjeti može da netko u svijetu oko njega živi od stvaranja priča – pa kada bi ljudima oko sebe priopćio takvo što, odvratit će ti šutnjom, dugim i namrštenim pogledom svisoka ili kakvom kratkom rečenicom o tome da se ostaviš priče i prihvatiš dobra, poštena posla i novca.

- Od pričanja još se nitko nije okoristio, pa nećeš niti ti!

- Jesi li lud, pa što će ljudi misliti o nama ako za to saznaju?

- Znadeš li to o čemu se sve danas piše i priča; pa želiš li od toga stradati, i još sa sobom koga drugoga povući u nevolju?

Mučilo je to s pričanjem junaka ove naše pripovijesti - onoga tko bi priču pričao - dugo vremena; kao kad na čovjeka nasjedne kakav taman i gust oblak, pa ga prati kamo god da pođe.

Slušajući i čitajući tuđe priče i promatrajući lica ljudi što su ih pročitali ili čuli, shvatio je on kako nijedna priča ne može biti netočna. Ljudi mogu govoriti i pisati pogrešne stvari; mogu ih često i raditi - ali ne mogu baš nikako stvoriti pogrešnu priču.

Priče mogu biti dobre ili loše; mogu u se povući onoga tko ih čita - ili ga ostaviti na svome početku bez ikakva traga u njemu. Moguće je načiniti priču koja bi pričala o najružnijim, najgorim ili najstrašnijim stvarima koje možeš zamisliti; pričati itekako možeš pogrešne, lažne i netočne stvari koje su lako provjerljive i oborive - ali i priča od najpogrešnijih i najnetočnijih stvari stamena je i čvrsta poput stijene, samo ako je snažna, bogata i važna - pa traži samo tvoju dušu da je obuzme, osvijetli ili pak unizi i utopi.

Priče se ne pričaju da bi bile točne i da bi potvrđivale ono što oko nas diše, leti i živi - a još manje ono što mi o tome mislimo ili vjerujemo. Priče se pričaju zato jer jedino one mogu u ljudima nešto upaliti, pronaći, probuditi. Netko će pričati usnama ili perom, netko kistom, zvukom ili sjenom, ali baš svi ili će u tebi tražiti predaju - ili zraku svjetla što neumorno i tiho putuje među ljudima, kao što krijesnice putuju tminom posljednjih svibanjskih noći.

Koliko će čega kakva priča uspjeti u nekome pronaći, to već nije samo stvar onih koji su je napisali, njihove vještine ili namjere - već umnogome i onih koji će je čuti ili čitati.

12.03.2024. u 22:22 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.