vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 07.02.2024.

Šutjeti s Antom



Bio sam već mladac od dvadeset; dovoljno velik da ljeta provodim sam i onako kako sam to zacrtao, pa još i zaradim nešto para da bi se to omogućilo – a dovoljno malen da bih još bio nečije dijete; dijete za pokazivanje, pa kada se dođe tamo gdje se ide, a to je najčešće mjesto s kojeg si krenuo na put – onima koje si tamo ostavio pokazat ćeš sebe i to dijete, kao da se ništa u životu nije promijenilo od časa kada si otišao i kao da će sada u ovom času – život nastaviti upravo tamo, na mjestu s kojeg si se otisnuo u svijet.

Jer, djeca su valjda nekakav uspjeh u životu; tako se to mislilo i u većini slučajeva valjda i danas misli, a ja o tome ne mislim, ili ne mislim ništa; nego samo mislim: zašto je Stari onda mene pobogu vodio kod Ante? Valjda su njih dvojica, prijatelji još od četvrte ili tko zna koje godine života otkad čovjek pamti sebe i ljude oko sebe, znali razgovarati bez riječi, pismima koja bi ponekad - koliko se sjećam - jedan drugome slali, ili čak na daljinu, onako – očima, mislima, pod zvijezdama?

Vidiš, selio sam u životu preko nekoliko puta; u tom kaosu nestale su i fotografije bližnjih, a gdje neće Antina pisma; ako je Ante šutio to nipošto ne znači da nije bio rječit, zar ne?

I tako, dogovorili smo Stari i ja tog ljeta da se nađemo dolje; pardon – doli; kloparao je vlak čitave noći Unskom prugom, a mi smo morali paziti da barem jedan bude ponešto budan, dok se ne stigne do Knina, jer od Knina Stari je nastavljao istim vlakom u vagonu iz kojeg se nije presjedalo sve do njegova cilja (i za kojeg su njegovi bivši sugrađani ponosito tvrdili da su se uspjeli izboriti na željeznici za takav vagon – da u njemu mo'š spavat ko klada); ja sam pak morao izići u Kninu i presjesti za vlak koji je tamo čekao, da me u svitanje poveze na moj put; prema istome moru – ali s neke druge strane; moru uz koje su me čekale najljepše oči i čvrst, dug zagrljaj.

Prije tog ljeta dao sam joj kazetu s Caveom i Tuxedomoonom; prethodno smo proveli skoro dvadeset dana u jednoj obližnjoj metropoli, sami i svoji kako to već mladi mogu i umiju biti; kada sam iz vlaka izišao ujutro u sedam, sav nekakav memljiv, vreo i uznojen od cjelonoćnog puta; kroz ruke i kosu prošaptala mi je jesam li je htio ubiti tom glazbom; toliko nam je taj rastanak teško pao i toliko je to sve bilo snažno i veliko.

Starog sam, dakle, u nekom polusnu ostavio u Kninu iskačući iz vlaka na peron u svježoj ljetnoj noći; praćen mrkim pogledima brkatih pospanih željezničara, glasnim zvukom njihovih zviždaljki i jedva razumljivom najavom s razglasa koja je upozoravala na drugi peron i drugi vlak koji samo što nije pošao – ja sam uprtio teški ruksak s konstrukcijom na leđa, pa oteturao tih nekoliko stotina metara kroz mrak i neizvjesnost, prethodno sa Starim dogovorivši: dođem kad mi nestane love; a niti u domu svoje cure ne možeš baš biti vječno; dakle – predstojalo mi je nekoliko dana raja, a onda k Starome u grad.

Kad smo već kod Knina, ne može se to prijeći i poreći; bilo je to već vrijeme onako, par godina pred rat; kako se vlak usred noći približavao, tako si osjećao neku napetost koja se pružala pod onim dalekim i snažnim zvijezdama što su nehajno plesale nad krošnjama i rijekom u mrkloj bosanskoj noći; čitav vlak usred ljeta prepun ljudi što odlaze na more, a svi u polusnu nekako i nešto prigušeno govore i šapću; ljudska duša znade kada dolazi zlo i osjeća ga nepogrešivo, samo se mi trudimo zatomiti to i praviti se da ništa ne vidimo i ne čujemo – ili se udružiti pa iz potaje zajedno pokazivati na one druge vidiš, kao da bi ovdje najbolje bilo baciti jednu bombu – to sam čuo možda sljedećeg ljeta, kada su vlakovi već prolazili tim krajem strogo određenom namjenom: jedni su naše vozili na more, a drugi njihove na neke utakmice i mitinge.

Tako ću i ja u tom kaubojcu, običnom vlaku s četiri drvene klupe u kupeu što u zoru jezdi niz pustu ravnicu punu krša prema moru, susresti nekog bahatog i nevelikog dječarca od možda osam ili devet godina; imao sam u pretincu ruksaka spremljene neke novine, vjerojatno sa sportskim temama, pa me mali prije nego ću usnuti sa svog mjesta preko puta mene pljesnuo rukom i rekao „daj mi to“; a kada sam mu dao šutke ga gledajući kao znak nekog novog i opasnog vremena, uz očitu nelagodu majke koja je sjedila do njega, površno je i kratko pregledavao fotografije u tek razmotanim novinama koje su se teško izravnavale. Već nakon nekoliko minuta opet ih je smotao pa me njima udario po nozi; majka se trznula i upozorila ga „ne budi nepristojan“, ili mi je potiho odvratila „oprostite“, ne sjećam se sad više; uglavnom, bio sam prilično neugodno iznenađen time kako je mali bio osoran i grub; tko zna što je svakog dana slušao kod kuće; očito je od oca naučio takav obrazac ponašanja, a i vjerojatno je bio sin, glava kuće, mezimac; nerijetko ga se znadem sjetiti pa pomisliti; Bože, sada taj čovjek ima možda nekih četrdeset godina; rat je vjerojatno preživio, još je bio dijete – tko zna lupa li i dalje ljude po bedrima kada nešto traži ili je postao uviđavniji i skromniji?

Odluta čovjek lako s pričom; odlutaš lako i vlakom, a gdje nećeš pričom, razumijete me; evo sam već stigao gdje sam imao stići, i izgrlio se i izljubio s onom koja će me dočekati, pa smo tako što u tom gradu, a što na otoku proveli nekoliko čarobnih dana, gotovo uopće ne spavajući i ne trateći dragocjeno vrijeme koje smo uspjeli ukrasti samo za sebe. Nije to baš bilo vrijeme od nekih sloboda – njeni su roditelji za ono vrijeme zapravo bili jako napredni; to da dečko posjeti svoju curu nakon nekoliko mjeseci hodanja u njenoj kući, to je još tada bila poprilična novost i avantura; ja sam nudio da pođemo par dana u vikendicu koju je mama imala daleko na moru, ali nije se to tada baš smjelo, a i tko bi do tamo stigao, nije baš ni para bilo. Kad se samo sjetim; moj djed je u gradu u kojem će me čekati Stari, u onoj istoj kući na tavanu zatvorio baku kada su se dvadesetih godina bili naumili uzeti; takav je bio običaj: ako se njeni protive, a ti je zatvori kod sebe – onda će morati pristati.

I tako smo mi proveli nekoliko dana kod njenih; njeni su se uzeli iz ljubavi – to mi je otpočetka pričala, a i danas mi je samom jasno; predivno je kad čovjek pored sebe ima ljude od kojih može učiti o životu; zato smo tako i smjeli, barem malo – jer i sami su znali kako nam je. Dobro, nije se ni mene baš samo tako moglo ubrojiti u neke posebne vjetropire; bio sam redovan student, radio sam, nešto je valjda ukazivalo na to da se u mene nekako može imati povjerenja; sjećam se kada smo se opraštali, imao sam na sebi taj ruksak, teško si nas onako isprepletene mogao razlikovati, ovdje je njegova ruka a ovdje njena majica – i poslije mi je rekla da je njen stari rekao staroj; evo nam zeta; vidiš da idu okolo kao da prostite cigani, legnu di se zateknu; našli su se; tako je doista na kraju i bilo.

Ali nije ova moja priča od te teme; vraćamo se sada opet na glavni kolosijek; ta-dam, ta-dam; idemo natrag u grad gdje me čeka Stari; stari grad na obali, tamo je njegova rodna kuća; tamo je i stric, već mu se odavna raspala obitelj pa živi nekim polupustinjačkim životom; ujutro radi kao voditelj neke ugledne institucije, oblači kravate i odijela, bečka škola; popodne sjedi poput nekog gurua u dubokoj sjeni starog vrtla pod smokvom, zaogrnut nekom starom bluzom – i čita; uvijek ga pamtim s bokalom bevande, cigaretama i knjigama, a uz njega Stari; mlađi brat koji ga vječno opominje; zapravo smo sva trojica isti; ne vodimo računa previše o nečemu čvrstom, o imetku, o zarađivanju, o koristi; samo što smo to teško spremni priznati – prije svega sebi samima.

Njih dvojica, dva raspala braka i dvije nevoljne ljubavi; ostali su do svoje smrti dobri očevi i muškarci odani ženama koje su na neki čudan i nevjerojatan način napustili. Nagledao sam se napuštanja kroz jedan svoj u mladosti za valjda četiri života; napuštanja su tmurna i gusta poput smokava što ih jedeš s onog debla iznad nas, pa kada oguliš koru i pogledaš unutra, umjesto praznine i truleži koju bi očekivao ispod neke sivozelene, neugledne kore, pronađeš još zalogaj lijepe i sočne ljubavi; samo više nema nikoga da je bere i u njoj uživa – kada ljudi napuste jedni druge.

Jer, od toga me nikada nećete razuvjeriti; u svakome od nas čuči jedna lijepa i tiha ljubav; kao jedna meka i zrela smokva; sve što bi valjalo da se njome desi (namjerno ovdje ne pišem: sve što bi valjalo desiti se s njome, jer to – vidite i sami - pored svih jezičnih pravila i volje za nezavisnošću nema baš nekakvog smisla); dakle – baš sve što bi valjalo da se desi s tom ljubavi i tom zrelom smokvom u njenoj srčiki obavijeno je onom korom, onom čvrstom i neuglednom korom ispod koje valja zagristi i oteti je propasti i pustoši.

Opet skrećem na sporedni kolosijek, pa želim ovdje ničim izazvan - već odavna smo prošli Knin i stigli do toplog i tihog mora – reći kako i na one koji svakoga dana pišu o tome što treba da se desi, umjesto što se treba desiti – ja gledam kao na obične ljude sa smokvama u srcima; to ste valjda već shvatili. Želim reći, važne su smokve u srcima; puno važnije od kora kojima su optočene.

Hajdemo sada probati opet natrag u priču; na glavni kolosijek; kotači vlaka i vagona i dalje kloparaju, iako ja iz jednog grada u drugi uz obalu ne putujem vlakom, nema tamo vlaka; ide se autobusom; to su ona davna vremena kada u autobusu postoje vozač i kondukter, pa ovaj drugi, onako razdrljen i tih, dolazi do zadnjeg sjedišta gdje si se već ispružio i samo pruža ruku, bez riječi, a ti nešto dadeš i on se vrati na ono svoje sjedište uz vozača; ljudi smo, dogovorili smo se, osobito ako putuješ pedesetak kilometara i ako imaš dvadeset godina.

Iako je o autobusu riječ, jasno ćete, samo ako napnete uši, čuti kako vrijeme teče, a šine se svijaju na vrelom kolovoškom suncu; kotači vremena neumoljivo lupaju o spojeve tračnica; vrijeme prolazi; godine su već između nas; slušajte.

Sada stižem u grad moga Staroga, pa onda polako sa ruksakom kratko uzbrdo; nakon tri ili četiri ugla otvaram stara, metalna vrata; nema tada još previše telefona po kućama; pošalje se razglednica s nekog otoka; „tu sam, dobro sam, dolazim“, pa onda dođeš nekako baš u dan kada je stigla i razglednica, ili dan prije nje, da se svi poštaru slatko možemo nasmijati uz žmul crnoga. Silazim niza stepenice; popodnevna je jara, a njih dvojica u hladu; Stari drijema sa Slobodnom na trbuhu u onom, da prosite ligeštulu, samo taj izraz nitko ovdje ne razumije, a stric sjedi i čita; pa me dočekaju oduševljeno i nasmiješeno s onim vječnim i stamenim „e“ koje se u našoj Dalmaciji upotrebljava za sve izraze dobrog raspoloženja od blagosti do euforije, ovisi jedino o njegovu trajanju. Stric je dolazeći kući s posla uhvatio na peškariji posljednju kilu struna; sad ćemo baciti dva panja i lozu na gradele pa ćemo s prvim mrakom večerati, a poslije, kada se ja malo operem i presvučem, poslije ćemo – veli Stari - kod Ante.

Ante, to je vršnjak mog Staroga iz osnovne škole; svjedok jednog strašnog i teškog vremena rata i neimaštine, kada su se obitelji udovica s četvero djece prehranjivale plodovima vrtla i šivanjem najstarije sestre; zajedno su njih dvojica krali sladoled iz onih frižidera što su ih ondašnji sladoledari prevozili na trokolicama; zajedno su preskakali ruševine i leševe nakon bombardiranja kao valjda klinci od trinaest godina, kada je već stricu prijetila mobilizacija i kada će ga u posljednji čas od kakve tvrde domobranske cokule i križnog puta spasiti nekakav prijatelj koji će ga posljednjih petnaest dana sakriti na svome tavanu – jer će znati što slijedi; tavani su uvijek u tom gradu donosili spasonosna rješenja na koja nitko ne bi imao većih primjedbi.

Ante i Stari ostali su kao djeca kući, da završe školu pa se onda otisnu u život; stric je morao poći s prvom sljedećom vojskom koja je naišla i tako umjesto pod Kninom kao gimnazijalac završio u nekom Zrenjaninu; uvijek mi je s uzdignutim kažiprstom pričao o tome kako ga je samo majčina prijetnja o Božjem oku koje sve vidi i zna i naredba „ora et labora“ spašavala – i o tome kako je jedino u životu važno učiti i raditi; čim je uzmogao, prebacio se s tog kolosijeka na mudroslovni fakultet pa poslije postao profesor, potom i osnovao gradski muzej kao jedini čovjek koji je bio na funkciji a nije bio u partiji – jer nitko drugi takvo što niti je umio, niti mogao; valjda mu je ona godina njihove akademije u tom poslu više pomagala nego odmagala pa ga nisu smatrali previše sumnjivim; bile su to generacije koje su doista naučile stvarati nešto ni iz čega i pod olujama koje su svakog časa nailazile, te rat, te Staljin, te ovi te oni; ljudi su vrlo često i brzo morali učiti sve o vještini izbjegavanja; lako je meni bilo završiti fakultet u triipol godine kada sam jedino trebao učiti i baš ništa drugoga.

Moj Stari uvijek će očajavati nad tih nekoliko poslijeratnih godina koje će slijediti, stariji brat u svijetu a otac odavna već pod zemljom: nije - znao je reći - tko imao podviknuti na mene; poslije će se srediti, proći cijelu jednu banku od šaltera do uprave, upisati višu školu i konačno otići u Zagreb na fakultet, da bi ovdje spavao ljeti po klupama i stolcima u uredima u kojima bi preko dana radio; kod kuće su bile i čekale samo žene; majka i sestre – Stari se, poslije će to pričati, zapravo spašavao tražeći vlastiti put.

Stari je odabrao ne biti Ante.

Ante je jedini od njih trojice ostao kući; skromni i šutljivi Ante nikada se nije niti ženio; prije tog ljeta o kojemu sada pričam preminut će mu stara mati, tako da je ostao sam u trošnoj kućici u koju se ulazilo kroz prolaz neke velike zgrade; stanovao je možda stotinjak metara od naše kuće; Ante je dovršio gimnaziju i ostao u gradu raditi kao službenik, čitava života baveći se nekim papirima, brojkama, nečim nestvarnim i mrtvim; vjerojatno je u vremenu o kojemu pričam konačno i dočekao penziju.

Zbog toga što su se Stari i mama razišli, ja jako dugo kao dijete nisam dolazio dolje; možda tek nekoliko puta; s Antom neću u tih nekoliko puta progovoriti niti riječi – jer niti Ante sa Starim zapravo puno ne govori, gotovo ništa; Ante je onaj koji dođe i sjedi negdje u kutu, kao što ti u dvor da prostite dođe neka draga mačka ili pas, da bude s tobom i da te čuva, ali ako nisi vješt, to ćeš shvatiti tek poslije; pa mu se tamo doda malo pića ili jela; posije ću tek kroz život razumjeti da svatko od nas, samo ako to želi i ako za to ima volje – može susresti i prigrliti nekog Antu; tako su to činili i ovi moji stari; dobro, stric baš nije imao vremena, on ili je radio ili čitao, ali Anti nitko nikada nije branio sjediti u vrtlu pod smokvom; dapače, kada ga nekoliko dana ne bi bilo, obavezno se išlo vidjeti što je s Antom, treba li mu nešto donijeti ili pribaviti.

Stric i Stari u osnovi se razumiju bez ijedne riječi; ono što su kroz život prošli u tolikoj ih je mjeri oblikovalo i pritislo kroz vrijeme da znadu kako je istinski važno moći i umjeti bivati sam; nekada sami sebe podbadaju da su kao trogloditi po pećinama, odnosno svojim kućama i stanovima, okruženi knjigama i časopisima; stric već napola ima toga ljeta spreman rukopis za knjigu o gradu, čitavu jednu enciklopediju od povijesti i geografije i nešto prirodoslovlja; već tada, a još više kada njih ne bude – ja ću više osjećati, a manje znati, kako znadem sada – da bih i ja ako već birati moram želio izabrati kraj u nekoj izbi, okružen knjigama i s malo svjetla, tek toliko da se čitati dade.

No čekajte, daleko smo još od zaključaka i pouka; sada smo još u dvoru, sunce je davno već zašlo za visoke zidove pa još samo nebo iznad njih jarko i odlučno svijetli; tako sada uvečer, nakon što smo pojeli te strune i uz njih kruha i maslina, zadovoljno otpuhujemo u prve tračke tmine koja se spušta nad dvor; ja se moram oprati pod špinom u kutu, bojler u kupaoni je posljednji puta upaljen negdje valjda u travnju; iz sobe u prizemlju kroz prozor dopire crijevo neke prastare vešmašine koju je stric nabavio tko zna otkuda, da može imati čistu robu za posao; kada sam ja stigao, on je šutke prenio stari madrac u tu sobu, pa kada mu Stari veli, ma daj, mali će u kuhinju, u sobi će te ugristi pauk, stric odvraća „neka me ugrize, crknit će on a ne ja“.

Tim oporim, teškim, težačkim humorom brane se njih dvojica od života ponosno već godinama; ma koliko se pravili da ne razumiju i nešto zamjeraju jedan drugome, zapravo znadu što ih čeka, čekaju ih slabost, starost, samoća i smrt, kao i sve nas – i polako ih obavija sveta aureola svejednosti; ne samo da stari ljudi uobičajeno zaključuju kako je svijet već odavna otišao i polako i dalje odlazi kvragu, pa da se tu ne da više ništa učiniti, nego eto i stvarnost oko nas sve više pojačava i dokazuje taj njihov snažan osjećaj; ljudi se skupljaju u masama, prijete, gnjevno mašu rukama i viču; okupljaju se tisuće i milijuni, jedino što je važno jest osjećati se naš ili njihov – i tako me Stari i stric opominju i vrte glavom nada mnom i stričevom kćeri, mojom sestričnom koja često dolazi pogledati oca kojeg voli više od ikoga; zapravo mislim da ponekad i ne zna živi li s njim ili s majkom; šutke ga drži pod ruku u sjeni one smokve dok oni bez previše riječi ispraćaju onaj svijet koji se pretvara u ovaj – i ja polako shvaćam da im se nikada zapravo niti jedan od tih previše nije sviđao, nego su samo njima plovili kao malene, plitke barke na velikom jugu, ištući malo sreće i kakav dobar vez kada su valovi najveći.

Mlad sam i prepun snova, kakvi već dvadesetogodišnjaci jesu; ona druga sestrična, od njihove starije sestre, ona je također sada bila nekoliko dana u posjetu kod svoga dragoga, pa kada se nađemo, sjedne uz mene i mi zavjerenički gledamo ove druge; što vi znate, nas grije ljubav, veli ona; no i meni se nekako čini da je ovih samotnjaka više i da će kroz vrijeme i svijet samotnjaci prevladati; ma koliko mlad i balav bio, prestar sam ipak više za to da ne gledam očima, nego samo srcem.

Onda odlazim po ručnik što se suši na suncu, pa se pod špinom i komadom plastike što je na nju nataknuta perem u kutu dvora, okružen posloženim drvima za zimu i starim zidovima; sapirem sa sebe sol što se na mene skupila još od ranojutarnjeg kupanja na otoku, tamo gdje smo nas dvoje u svitanje šutjeli i žmirili zajedno, pa nisi znao jesu li nam lica mokra od mora ili suza ili nam se tako samo čini, jer kada otvorimo oči lica nam prekriju smijeh i tišina.

Brišem se već u mraku dok žene gledaju negdje u stranu; takva je stvar to u mojoj familiji, komfor je uvijek nekako po strani; desetljećima poslije odabranica mog života sasvim pouzdano moći će reći da sam ja školovani sustanar iz pakla; naše stambene navike stvorene su pragmatičnim rješavanjem otvorenih pitanja kroz decenije njihova promišljanja, da prostite - prilike su složene; oblačim novu majicu, Stari je popušio posljednji Camel; sada je već noć i možemo poći Anti – kao da je to neki posao; Stari mi u ruke stavlja neku vrećicu što ju je jutros napunio negdje u dućanu ili na pazaru; ajte, ajte, iz dubine mraka veli stric; sada više ne može čitati, nego samo u tmini vidiš žar njegove cigarete – ili je tada već prestao pušiti, pa ja samo tako danas sanjam kada zatvaram kapke i vidim ga iza njih.

Onda se Stari i ja u mraku penjemo stubama što vode do vrata na ulicu; zatvaram vrata potiho, da ne udaraju u prvoj noći i ne bude nekoga tko bi već snivao, pa skrećemo udesno i uskom uličicom bez nogostupa prolazimo kroz onaj prolaz, da bismo već kroz nekoliko trenutaka pokucala na trošna vrata kod Ante; iznutra čuješ odrešit „da“ pa Stari sam otvara vrata; onda opet onaj „e“, onaj vječni i nepromjenjivi „e“ kao čitava planina riječi i značenja; sjedam za stol dok Stari ostavlja onu vreću u sobi iz koje se čuje lagan šapat neke pjesme na radiju; Stari sjeda u fotelju negdje baš na rubu sobe i kuhinje; Ante i on počinju tih i jedva razumljiv razgovor koji traje puno dulje nego li bi čovjek zaključio po broju riječi koje su izgovorene.

Sjedim i šutim pod slabim svjetlom iz sobe; Ante sjedi na kauču tamo do zida, blizu Staroga, jedva ih čuješ; poslije Stari nešto glasnije govori o mojoj godini na fakultetu i kako ću do studenog već zaboraviti da studiram; brine ga to što zapravo nekih pet mjeseci u godini imam slobode; zimi upregnem pa riješim godinu do travnja ili svibnja, a onda poslovično radim da bih zaradio kakav novac, i tako to traje čitavog ljeta, sve do kasno u listopad, kada se opet prihvaćam knjige i počinjem učiti po dva ispita odjednom. Stari se zapravo duboko u srcu plaši da ću pokušati ostvariti svoju davnašnju želju, pa da ću upisati još jedan fakultet; panika ga hvata od boema, pisaca i ljudi od riječi; nikad nije načisto s time što bih ja zapravo htio – ali sada je već polako mrkla noć; Ante šuti i pušta Staroga da tone u svoj monolog kojeg jedva da čujem; nakon nekoliko minuta razumijevam zapravo da je Stari ni više ni manje nego – usnuo u mekoj fotelji na ulazu u sobu.

I tako, sada na scenu stupa tih nekoliko minuta u kojima smo Ante i ja sami; nekoliko minuta koje će se mladcu od dvadeset kojeg još vežu neki obziri, pristojnost, čest i snažan osjećaj nelagode pred nepoznatim ljudima – činiti kao čitava vječnost. Antu, velim, gotovo da i nisam poznavao; čitava te života uče da budeš obziran i šutljiv pred starijima ili nepoznatima; Ante je pak napadno skroman, šutljiv, uredan, nenametljiv; čitava je života negdje u nekoj sjeni; ja ga s dvadeset godina zapravo nemam snage niti umijeća niti pogledati; zato danas zamišljam i predočavam našeg Antu u mraku njegove sobe kako sjedi na kauču s rukama smjerno položenim u krilo.

Prvo sam ja pokušao započeti neki razgovor o vremenu, ali Ante je čovjek iz drugog vremena i drugog svijeta, svijeta u kojemu vrijeme nije gospodar nego pomagač; valjda sam nešto govorio o buri koja dolazi, ili o hladnim jutrima, ili tko zna čemu; onda se nad nas, zapravo, točnije – nad mene – nadvio jedan priličan oblak nelagode i šutnje u kojemu ne znaš što bi govorio kao mlađi, pa odlučuješ ne govoriti baš ništa i tako ja nakon nekoliko časaka odlučujem probuditi Staroga; podižem se već sa stola i otvaram usta da ću nešto glasno upitati, ali Ante me u posljednji čas jednim jedinim pokretom ruke prekida: pusti, neka spava; zašto da ga budimo, pa drugom rukom stavlja prst pred usne; bio je to valjda jedini čas kada smo se Ante i ja pogledali u oči; bio je mrak i jedva da se išta vidjelo, ali danas, samo ako se potrudim, ja ću se prisjetiti vedrih i tihih Antinih očiju iza gotovo spojenih i podbuhlih kapaka; očiju koje su zračile nekim čudesnim i stamenim spokojem i značenjem.

Pusti ga, neka spava, budimo tiho, poručivale su Antine oči bez ikakva podsmijeha, nelagode, osude; budimo – govorile su one kroz mrak i zrikavce u dvorištu te noći.

I tako smo Ante i ja šutjeli zajedno; djeci – što sam svakako još tada bio – takve stvari budu čudne i daleke, pa im se, ako ništa drugoga, onda sami u sebi smiju da bi se obranili od neke navale smisla i razloga koja prijeti; moraju proći godine i desetljeća nevolja i života pa da jedne slične noći, sam ili s nekim nepoznatim shvatiš sve o toj šutnji i tišini, pa ćeš i ti tako – ili već jesi; jer mi starci takve stvari baš ne pamtimo kao vi mladi – pokroviteljski i spokojno na ulazu u dvere šutnje moći i umjeti odšutjeti nekoliko časaka s nekime, pokazujući kako i koliko tišina i bivanje mogu biti veličanstveni, važni i veliki.

Poslije će Ante preći iz stvarnosti u legendu, a iz legende u povijest; doći će ljeta u kojima će se putovati drugdje, pa se onda više uopće neće putovati, jer stići će onaj rat o kojem su šaptali putnici po vlakovima ili Stari i stric pod smokvom; padat će granate i šištati geleri na vrelom gradskom asfaltu sijući smrt i pustoš kao prvu zelenu proljetnu pšenicu; onda će umrijeti i Stari i stric i sve će se nekako prekinuti, nestati, riješiti od sebe samo, ostat će samo grobovi i stari kameni zidovi da pod jakim burama o tome svemu šušte i šapću kada ostariš pa jednom poželiš sići s autostrade, samo da bi se nadisao te stare memle i prašine i vremena kojeg nema.

Stići će nas smrti naših mrtvih i svijet će se preokrenuti naglavačke; čak i ti ćeš postati nečija snaga i utočište i obećanje; čovjek odraste u onom času kada shvati da netko o njemu ovisi; pričat će se mnogo i previše stvari o kojima se ne priča, ili pričati ne valja, pa ćeš tako jedne ljetne večeri, negdje uz more, sam ili u društvu onih najljepših očiju s početka – razumjeti da je važno šutjeti - i da je šutnja snaga i znak dobra bivanja koja čovjeka krijepi i kroza mrak vodi.

I tako će trajati ta jedna, jedina večer Ante i tebe; tih nekoliko minuta vječnosti; Stari se nikada neće probuditi i izreći opet ono veliko i važno „e“ kojim će sa sigurnošću i pouzdanjem u neki veliki red i zakon zapravo reći da je vrijeme da se pođe; u pepeljari se nikada neće ugasiti njegova cigareta niti će se ikada otpiti posljednji gutljaju onog Babića iz čaše; nikada nećeš čuti kako njegove natikače veselo lupkaju po kali na putu kući u san; niti jedna zvijezda vas na tom putu neće pozdraviti i okupati tihim vjetrom kroz kojeg će vas poljubiti kakav zaposleni zrikavac s obližnjeg oleandra ili masline; nikakva tuga zbog toga što je Ona daleko a ti još dalje od Nje neće te sustići te noći; samo ako poželiš – ti ćeš još i danas moći ostati s Antom u tom mraku kuhinje i sobe, u šutnji i redu ruku koje spokojno bivaju sklopljene jedna preko druge u krilu, kao u crkvi, u molitvi, u iščekivanju i radosti noći.

Noć je to iza koje ne dolaze ratovi i smrt; nema tuge i nevolja; ništa i nitko u njoj ne prijeti niti se grozi razočaranjem, izdajom ili propašću. Nema vremena koja prestaju niti onih koja dolaze; u Antinoj kuhinji vječna je večer kroz koju nas valjda prati duh njegove tek preminule majke, možda i duhovi svih onih koje je Ante ljubio, želio, čeznuo za njima – a nikada ih nije umio, ili uspio, ili mogao dovabiti u svoj život.

Čitao sam negdje da u povijesti ljudskog roda tri četvrtine muškaraca nikada nije imalo djecu niti žene – već su toj istoj povijesti oni služili samo kao obično, golo, topovsko meso koji će je omogućiti i pružiti joj priliku, toj velikoj i važnoj kraljici i dami, da preko njihovih tijela pređe bujice i nevolje i pođe dalje; da svoje snove, mladost i živote otruju, podaju i prodaju budzašto u nekim ratovima, za strojevima, pohodima, radeći i stvarajući ni iz čega ništa i polazeći; prolazeći ni u što; što se to zbilo s mojim vremenom i sa mnom da ja nisam u toj debeloj većini ne bih baš do kraja umio reći; svaki muškarac u samoći svoje sobe i svoje duše mora prvo riješiti sa sobom baš taj problem: da se pomiri s time da postane i biva Antom; tihim čovjekom koji traje i prolazi kroz vrijeme i s vremenom u sebi poput masline što se u vrtlu povija na noćnom vjetru.

Stric i nadasve moj Stari dobro su znali da svijet ne počiva na nama, vjetropirima što ćemo s našim životima nešto možda željeti učiniti; svijet van svake sumnje počiva na milijardama Anti koji ostaju kući; rade iz dana u dan i iz godinu u godinu i umiru tiho i bez jednog glasa pod noćnim nebom kao što na njemu gasnu daleke i nepoznate zvijezde. Milijuni i milijarde naših i njihovih Anti koji nikada nikoga nisu nadjačali, pregazili, otrovali, ubili ili zasjenili; onih koji su bili od sviju neprimjetni i daleki, a nisi zapravo niti znao da postoje – pa kada si još bio balav i blesav, teško ti je čak s njima bilo i nekoliko minuta pošutjeti zajedno u tmini.

Šutjeti s Antom, to je bila jedna od najvažnijih i najvećih vježbi za život: shvaćati koliko je važno znati šutjeti sa samim sobom – jer samo tako moći ćeš i smjeti razmišljati i zamišljati o tome da budeš nečiji i da bi nekada ikome mogao biti dobar, važan i značajan. Milijarde Anti šutjele su kroz čitave svoje živote ni za što; vježbali su i uvježbavali šutnju, dobrotu i spokoj tisućama godina, dok su oko njihovih glava carevale strijele i koplja i vatra i šištali geleri i tekle bujice i lomile i mljele i pržile ružičasto meso kao što sunce prži oblake pod sobom; pravi muškarci su oni koji su aktivni i poduzimaju nešto da se svijet promijeni, ali samo s njima bi svijet bio nepodnošljiv; mora se naučiti šutjeti onako kako se šuti s Antom, jer samo od buke i siline i težine i tmine svijeta kojeg stvaraju pravi muškarci živjeti se ne da. Prije ili kasnije u tom i takvom svijetu stići će čas u kojemu ćeš morati sam sa sobom umjeti posjediti nekoliko časaka u polumraku sobe; ne budeš li to umio, moći ćeš sa sigurnošću reći da si živio u paklu.

Ne budeš li znao šutjeti s Antom, moj sinko, nikome nećeš biti dobar – a to je zapravo sve što si ikada u životu želio, samo si rijetko kada shvaćao: ili da nekome budeš dobar, voljen i važan, toliko da te poželi kad je taj sam sa sobom, ili da te nema.

07.02.2024. u 20:33 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.