vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 27.10.2021.

Tko će znati gdje su nestale priče





Hladno, suncem okupano jutro natjerat će čovjeka da ustane rano, još debelo za mraka, pa odradi sve što ima već do iza podneva; tako da poslijepodne ostane čitavo, kako bismo ga posvetili svjetlu. Svjetlo je ovih dana zamjetno oslabjelo u odnosu na one sada već davne, tople dane u kojima smo se od njega sklanjali u spasonosne sjene. Stoga već zaboravljamo na sjene, pa tražimo osunčana mjesta i prizore kao spas od slabosti dugih i hladnih tmina. Vjetar što povremeno siđe sa sjevera ipak je još preslab da za dana protrnemo od hladnoće; zato navlačimo okovratnike svojih jakni da uhvatimo još tračak ove meke topline.

Sjetih se u jednom takvom naletu što mi mrsi kosu sa čela, kako me pitaju što je s pričama, i zašto ih nema, i čemu svi oni stihovi.

To što sada nisam pisao nešto svoje, nije nipošto značilo da uskoro neću, ali svakako je značilo da to što bih želio reći zasigurno ne bih umio tako kao što su umjeli ovi ljudi prije nas u tim stihovima. A oni, kao što smo i sami mogli vidjeti, kao da jedno drugo guraju iz tame ravno pred naše oči i uši, na barem kratak tračak svjetla, bodreći se – hajde sada ti, prijatelju.

Nego, tko, velite - ja? Pa što ću ja pisati pored onoga što su ovi tako umješno rekli, a ja tek slučajno pronašao, osvjedočen kako šume pjesama zaista šušte poput onih pravih, pa svako malo naiđeš na neki lijep i ispunjen zvuk.

Pa evo, prijatelju, vjetre, upiši štogod mekog i toploga; bar nešto što bi ozarilo gdjekoje lice ili navuklo tračak topline u nečija već napuštena i zaboravljena njedra.

- Znaš ti i sam da to nije lako. Vodit ću te zato onom stazom od mosta pa južno od pruge; tako da buka snažnih motora i debele sjene betona ostanu za tvojim leđima koja ću lagano podupirati putem. Tu sam netom krenuo u neki posao, prije nego li si me prekinuo svojom molbom, pa sam bojao krošnje i sušio vlagu na putu gotovo čitavo poslijepodne, da prođeš i ne pokaješ se.

Pomalo posramljen, tiho zakoračih tim toplim i svijetlim putem što ga posljednji puta pohodih davno još, negdje pri kraju proljeća, kada su sjemena topola letjela zrakom a prvi valovi vrućine plesali na licima. Tiho ali brzo, da mu ne kvarim planove, nađoh se već za nekoliko časova u blizini mirna i plava jezera, skrivenog iza tih krošanja i lišća što ga je spomenuo. Ogledam se oko sebe, pa vidim da nema nikoga, a onda slijedi par klikova i kadrova, gotovo poskrivećki, i eto već sunca na dnu horizonta, umornog i pomalo slabog, kako grije neke druge, daleke zemlje i krijepi neke druge zamišljene oči.

Stigao sam se tek još, nakon što iziđoh iz još visokih i suhih trava, okrenuti - ne bih li mu pogledom zahvalio na svemu; no on je već, poslovično jak i samouvjeren sa prvim mrakom, čujno hujao po obližnjim bregovima skidajući krošnjama lišće što ga je još o podnevu njihao u onim kupkama boja i topline.

Pa onda nogu pred nogu, i požurih kući; s pomalo već promrzlim rukama u džepovima i trbuhom željnim kakva topla i dobra jela. Niti taj posao nije valjalo kvariti dok je trajao; zato je sasvim dobro što me neko vrijeme nije bilo, jer sam stigao u pravi čas da me dva tamna i zelena oka utople i prožmu svoga, poput prvih zvijezda što su se palile nad nama.

I tu je svakoj priči došao kraj. Mislim, valjalo je još nešto odgovoriti na šapat koji je pitao gdje sam, i zborio mazno i odlučno što ćemo i kako ćemo sutra, ali ja sam ga sve slabije i slabije razumio, predajući mu se sve više i sve lakše i slušajući tek njegov snažan šum: kao kada se nakon duga i naporna puta, žedan, izmoren i trom, približavaš najljepšem alpskom vodopadu, sporo i oprezno se pridržavajući za stijene i podupirući se nogama na sigurna ležišta; ulazeći tako polako, rubom zelena i nemirna jezerca - u njegovu zvukom okupanu pećinu. Prvo si okrenut leđima, da možeš tako ući, a onda pronađeš malenu ali sigurnu zaravan s koje ćeš moći odjednom sagledati svu tu ljepotu, pa joj okreneš lice i nakon snažna uzdaha zašutiš od onoga što je pred tobom.

27.10.2021. u 19:52 • 14 Komentara • Print • # • ^

utorak, 26.10.2021.

Gottfried Benn

Pomisli na one beznačajne


Kad očajanje
- a ti si ipak imao velikih trenutaka
i išao si sigurnim korakom
i mogao si se darivati
neočekivanom opijenošću i jutarnjim rumenilom
i obratima -
kad očajanje,
čak sa razaranjem i konačnim utrnućem,
iz neizmjerne dubine
hoće te dograbiti:

pomisli na one beznačajne,
one nježnih sljepoočnica, zadubljenih
u vjernost uspomena,
koji su nam ostavili malo nade,
ali su zapitkivali i o cvijeću,
a ono zatajeno
sa pomalo izražajnim smiješkom
uzdigli su u svoje malo nebo,
koje se uskoro treba ugasiti.

26.10.2021. u 19:27 • 7 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 25.10.2021.

Ana Ahmatova

Za mene nije vojevanje odno,
ni zabave elegične i fine,
u stihu mora sve biti nezgodno,
ne kako ljudi čine.

Da znate tek iz kakvih otpadaka
izniču pjesme, ne znajuć' za stid čak,
poput žutoga kraj ograde maslačka,
kao loboda ili čičak.

Ljutiti ukor, katrana smrad svježi,
na zidu lišajevi tajanstveni…
I zvuči stih, i prkosni i nježni
na radost vam', i meni.

25.10.2021. u 09:52 • 9 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 24.10.2021.

Wislawa Szymborska

SRCU U NEDJELJU

Hvala ti, srce moje,
što ne gnjaviš, što radiš,
bez ulizivanja, bez nagrade,
iz urođene revnosti.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki je tvoj grč
kao otiskivanje broda
na otvoreno more
na put oko svijeta.

Hvala ti, srce moje,
što me svaki put iznova
izdvajaš iz cjeline
čak i u snu.

Brineš da ne prespavam polazak na let,
na let,
za koji mi krila ne trebaju.

Hvala ti, srce moje,
što sam se opet probudila
i iako je nedjelja,
dan za odmor,
pod rebrima
i dalje traje uobičajena pretpraznična živost.

24.10.2021. u 10:53 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 22.10.2021.

Vojislav Ilić

U poznu jesen

Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.

Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,
I već pred sobom vidim ubog i stari dom:
Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,
I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom -

A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.

22.10.2021. u 17:17 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 21.10.2021.

Aleksander Blok

Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka -
Bit će sve isto. Izlaza nema.

Umrijet ćeš - i sve, k'o prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.

21.10.2021. u 18:45 • 5 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 20.10.2021.

Czeslaw Milosz



PRIZNANJE

Gospodine Bože, volio sam pekmez od jagoda
i tamnu slatkoću ženskog tijela.
Kao i ledenu votku, sleđa u ulju,
mirise: cimeta i klinčića.
Pa kakav sam ja prorok? Otkud bi duh
mogao doći takvome? Toliko je drugih
bilo ispravno odabranih, pouzdanih.
Tko bi meni povjerovao? Znali su
kako pohlepno jedem, ispijam čaše,
i lakomo gledam konobaričin vrat.
Pun slabosti i toga svjestan. Žudio sam za veličinom,
umio je prepoznati ma gdje bila,
a ipak, iako ne baš dobrog vida,
primijetio sam što preostaje manjima poput mene:

sajam kratkih nada, gomilanje oholosti,
turnir grbavaca, književnost.

(Prijevod: Đurđica Čilić)

20.10.2021. u 12:34 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 19.10.2021.

Fran Krsto Frankopan

(sasvim kratak izvod, jer sam svjestan kako je teško pročitati i ovo, a kamo li pedesetak stihova u komadu)



OD SRIČE NESTALNOSTI

Oh, neverna sriča, nejednaka reda,
   vnoga dobra daješ i prevzimleš vreda;
   s tvojom se stalnostjom nigdor hvalit neče,
   ar ufanje vsaka prehiniti hoče!

.....

UFANJA KRIPOST

Dojdi, oh, dojdi, ufanje,
   jedino moje zderžanje,
   ti jesi prava nasladnost
   koja premaže terplivost,
      u tebi biva živlenje,
      vsakoga serca veselje!

Akoprem sriča neverna
   nigda postane čemerna,
   tugu, nevolju povekšati,
   vsake radosti izkončati,
      ti vindar jesi, ufanje,
      serca mojega zderžanje!

19.10.2021. u 22:46 • 8 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 18.10.2021.

SLAVKO MIHALIĆ: METAMORFOZA


Htio bih znati odakle
dolazi ova praznina, tako
da se pretvaram u neko prozirno jezero, kome
možete vidjeti dno, ali bez riba.

Ali bez školjaka, rakova, bez
podvodnog raslinstva koje barem
taji neko ime, a ja sam danas
bezimen. Čak me pomalo nema.

Tako, govoreći o praznini, pomičem
vodu u jezeru, ona
razbacuje pijesak i neke sitne čestice prilegle 
po dnu. Meni se smućuje.

Idem ulicama spuštene glave poput
nekog drugog jezera, tamnog prije svega, zatim
i otrovnog; i ne govorimo o tim
ogavnim bićima koja pužu po dnu, tako
da sada sam sebi zaudaram.

18.10.2021. u 22:47 • 9 Komentara • Print • # • ^

Vladimir Vidrić: Pejsaž

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno –
I s huma se k humu vere.

18.10.2021. u 12:16 • 8 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 17.10.2021.

U sumrak

Stigao sam kući nakon duga, preduga vremena provedena vani, opijen svježim zrakom livada i šuma u kojima ionako nismo pronašli, vjerovali ili ne, baš nijednu gljivu, što me brine, barem u vezi Njena vida – jer do sada su na Njenim listopadskim stazama sunčanice rasle poput travki i čovjek je imao dojam da gljive zapravo užurbano od ljubavi uzrastu barem desetak centimetara na putevima prije nego što će Ona njima proći; a ja sam ionako čitavo vrijeme gledao u Nju, najčešće odostrag i poskrivećki, jer inače – ako ona primijeti da je gledam, nakon kakvih pola sata – sasvim umjesno i nježno upita me jesmo li se ovdje došli gledati ili brati gljive, i kako da Joj onda čovjek kaže da ne ovo drugo?
Gazio sam tako svemirom lomeći s vremena na vrijeme kakvu otpalu granu ili gazeći neku omanju lokvu, i pozdravio se i izmirio se tako zagledan odavna sa svim gljivama ovog svijeta, osim onima koje će mi, za što im se unaprijed ovakav trapav, plitak i smeten ispričavam, dok tako gledam - zapeti o vrh gojzerice, pa ćemo se tek onda izmiriti.
Opaljen posljednjim zrakama listopadskih sunaca, pitam se sada, sjedajući za računalo - ne bez strepnje -zašto je morao umrijeti baš On koji je pružao nadu tisućama beznadnih, naoko zdravih i normalnih, a opet teško bolesnih ljudi u patnjama i mukama; On zbog kojeg sam pomislio da još uvijek ima nade barem za tu struku, i da će dobrotom i sućuti biti izliječeni barem dvoje ili troje ako ne milijuni?
I zašto su na naslovnici stavili ime mog bloga u vezi toga dvaput (jer sigurno nije samo zato što je dvaput dvaput) a pisao sam čini mi se rano jutros, prije šume, mail uredništvu - pa ispada da se kitim tuđim perjem – odnosno onim kojim je okićen Kids gloves - bloger koji je marljivo, pa makar i kopirajući s nekog drugog mjesta skupio sve te Njegove citate i stavio ih ovdje?
A ja onda, učinio sam to ovog vikenda barem triput, kao začaran lupam na taj link i čitam sve te rečenice od početka do kraja pokušavajući zamisliti kako odjekuju u ljudskim dušama i kako spašavaju živote.
Pa onda idem blogom dalje, bez staze, puta i pitam se zašto je Vera Nevera nakon samo jednog posta obrisala blog, obećavši prethodno da će napisati još barem post o kontrpunktu svoje teme, i još u komentarima opisujući definiciju i mjesto generalizacije što sam propustio točno upamtiti, a taman sam mislio da je stigao netko tko bi želio i imao vremena nadugačko i naširoko razgovarati o tome što ljubav jest a što sve nije i o tome zašto druge stvari nerijetko zovemo krivim imenom?
I jesam li svojim pisanjem tamo i ja doprinio tom brisanju?
I jesam li time počinio kakvo zlo?
I zašto su nestale Lastavica i Modrinaneba? Trebam li ikome objašnjavati da mi nedostaju?
I hoće li sve na kraju ipak ispasti dobro, kao što je dobro ovo pucketanje radijatora u hladnoj večeri nedjelje, dok se pijani i pomračeni svijet sprema na počinak, da bi sutra iznova počeo sa svojim poslovičnim i šarmantnim mahnitanjem?

17.10.2021. u 20:25 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 14.10.2021.

Počivao u miru!



Upravo sam pročitao kako je premio psihijatar, pisac, publicist, veliki i dobar čovjek – Robert Torre. Da je napisao samo „Ima li života prije smrti“, bilo bi dovoljno, a pored svih javnih istupa u posljednje vrijeme, i stvarne pomoći koju je pružao pojedincima u okviru svoje struke, bilo je očito kako se radi o čovjeku koji iskreno i duboko suosjeća sa drugima i njihovim patnjama i problemima. Gospon Robert, hvala od srca na svemu tome; nadam se da si sada na nekom boljem mjestu!

14.10.2021. u 21:08 • 12 Komentara • Print • # • ^

utorak, 12.10.2021.

Ona, on, pisac i jutro



Pitali bi ga: što zapravo želi?

Želi – dok je živ, a barem još u posljednjem času - pamtiti u svakom njegovom dijelu jutro u kojem rano, jedva obučen, proviri iz hodnika kroz otvorena vrata - s aparatom za brijanje u lijevoj ruci, ispitujući meteorološke uvjete za izlazak u svijet, među ljude - i tu ugleda Njen lik u polumraku vrta: prvo iz profila, zagledan u tamne oblake pod svitanjem; potom ostaje s kvakom otvorenih vrata u drugoj šaci, snažno okupan dugim pogledom Tih zelenih očiju i smiješkom za dobro jutro.

Nije ovo, razumjet ćete, nipošto zavrijedilo bivati predmetom ovakve neke pisanije -čudnovate tvorbe, pomalo na silu stvorene, prepune improvizacije, čega li već; nego neke lijepe, nevelike novelete - s cvjetovima ruža, rosom, pjevom ptica i mirisima jutra - ako već ne jednog jedinog, ali pravog soneta; vedra, snažna, prepuna unutarnje snage i bogatstva nagradnje, ponad konstrukcije što počiva na širokim potpornjima vještih i uvjerljivih rima.

Ali, tko bi uspio sve ovo sabiti u jedan jedini sonet? Ma, mislim, ima ih i bilo ih je nekoliko; a ja, slučajan neki pisac u prolazu, svakako nisam među njima; čemu onda zakidati za sve ono čega će još ovdje biti, a u onih četrnaest redaka ne bi mi stalo?

I - pitat će on - glavni junak, a ne pisac, samo da znate - te pitaoce s početka: tko još da mari za vještinu izražaja, stihove, rime, unutarnju snagu - kada se Nju može jutrom udahnuti u onom najslađem dijelu što se nepogrešivo otkriva negdje na toplom i mekom pregibu vrata i ramena, ali tek kada zažmiriš?

Ispod kapaka tada jasno ugleda sve što jest, nakon što je negdje u dubini noći predstojalo sjedinjenje - onakvo, da, kakvo i priliči; bez prekida i bojazni i obaveza; nakon godina i godina u kojima se već zaboravilo kako je to na kraju, unutra; pa se ponovno uči, nevještim rukama punim obzira, čuđenja i suvišnih kretnji, sličnih onima s davnih, gotovo zaboravljenih početaka, kada se nije znalo što je ispod, iza, dalje; a onda sve odjednom uzraste do časa u kojemu se više zaista ne može čekati, pod Njenim svesrdnim tihim moljenjem da se dođe do kraja, unutra, sada, zajedno; ali neka misli samo na sebe, samo na sebe, samo na sebe.

I tada - doista - baš sav ostali svijet oko Njih nestane pomalo, neka se nitko ne naljuti - suvišan i postiđen; pa nakon što se već gotovo zaboravilo kako je to misliti samo na sebe, ostanu samo Njene usne koje ljube i mole da Je ispuni vrelinom, jer poslije - bit će dovoljno tek nekoliko snažnih pokreta, trzaja - i jedan jedini zagrljaj, neponovljiv i svet, uz par snažnih šapata i dodira usnama i nabreklim jagodicama prstiju - da se dođe do vrhunaca - i ostane tako u polusnu, satima; tijela vrelih, ukočenih, vlažnih u hladnom mraku prvih jesenskih noći; bez misli, bez osjeta, s pokojom suzom sreće - i morem tihih, nježnih i jedva razumljivih riječi izgovorenih ravno u uho prije nego se zaspe; čvrsto, dugo i bez ikakva sna.

I tako dočeka to jutro.

12.10.2021. u 12:11 • 12 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 10.10.2021.

Čitam pjesme Glorije Jagode Magdalene, u stvari - odlične pjesnikinje Sonje Delimar (čemu u prilog sama za sebe govori i činjenica kako je već u izdanjima primjerice Matice hrvatske i drugih izdavača objavila nekoliko zbirki pjesama), pa iz svega što pročitah, što u tiskanom obliku, a što na Facebooku - a pročitah među primjerice tridesetak ili pedesetak pjesama - doista puno, puno njenih sjajnih stihova, izvlačim ove – uz iskrenu preporuku za dalje čitanje, sebi i drugima.

Zašto baš ove stihove? Pa, eto, zato što su poticajni, jer pružaju utjehu, nadu, svjetlost (u vječnoj, meni tako omiljenoj temi - megdan prirode i milosti); jer su – barem tako ih ja čitam – napisani s brigom i otvorenošću za nekoga nepoznatog a bliskog; dalekog a barem malko već iscjeljenog od tmine. Zato jer su siguran znak da desetine stranica kakvih dobrih knjiga o putu ka boljemu možemo ponekad sabiti u nekoliko stihova, i da – ma koliko nam protiv toga na naše uši ovaj svijet vikao i trudio se razuvjeriti nas - u pravim rukama doista ponekad postoje čarobni štapići za spokoj i puninu.

. . . . . . . . . . .


IZAZOV ZAKONU

to obično bude kad već počnem teturati
od zbunjenosti, neizvjesnosti, žalosti
i neodređenih bolova u utrobi

onda zamolim riječ – oblikuj se
ali oprezno, znaš
da o tebi
i samo o tebi
ovisi što ću misliti

bude li pritom da se ona uplaši
suvišne jasnoće i prevelike određenosti
pa se izvlači s „možda“ „ne znam“
„valjda“ ili s „tko će znati“

mislim da joj treba poticaj i dalje govorim
hajde, sjedni, usredotoči se, usmjeri se i potrudi
uvijek si na kraju mogla i puno bolje od toga

i put k vrhu jasne misli započinje prvim korakom
putovanje nek ti bude dobro, ono u kojemu je sreća
sadržana više nego na cilju, a jednom kad tamo

dospiješ gdje pušu vjetrovi i tresu potresi
stani, ukopaj se, s vjetrom pleši bori se protiv nestalnosti
i nastoj uputiti makar izazov prirodnom zakonu prema kojemu
postoji samo jedan jedini put kad s vrhuncem iza leđa
ostane ponavljanje
koraka
u silasku

10.10.2021. u 15:17 • 9 Komentara • Print • # • ^

subota, 09.10.2021.

Psihologija volje

Osobno mi je prilično teško čitati knjige koje analitičkim, znanstvenim načinom nastoje doći do srži nekog problema. Previše sam emotivan, pa ako se ne radi o beletristici, onda radije čitam laku historiografiju, odnosno memoare, dnevnike, zapise koji iz prve ruke govore o nekim općenitim i za čovječanstvo važnim događajima. Osobito se takvo što odnosi na polje duhovnosti: kako ćeš hladnim, odmjerenim rječnikom i argumentima ljudima ukazati na stvari koje se tiču njihove nutrine?
Zato me prenula i ugodno iznenadila knjiga koju upravo čitam, a zove se Psihologija volje – Geralda Maya, u izdanju zagrebačkog Sandorfa. Nije to knjiga koja će vam preobratiti život (ionako smatram da takve ponajviše postoje možda jedino u području beletristike), ali će vas svakako natjerati, ako je započnete čitati - da se upitate što je to zajedničko svim, baš svim ljudima, bez obzira na potrebu za duhovnošću; vjerovanja i svjetonazor. Ne daje ta knjiga niti na to pitanje jednoznačan odgovor, ali svakako pruža nadu pojedincu da bi upravo nekakvim čarobnim štapićem mogao doseći bar djelić zadovoljstva i punine u životu.
Taj čarobni štapić, naravno, i u tome se krije trik, ne uključuje neku snagu koja bi ležala u nama, već upire na čarobno iskustvo sjedinjenja i našu spoznaju da bez uviđanja jednobitnosti svijeta neće ni za nas biti zadovoljstva. Teško je sada prepričati u dvije rečenice tako opsežnu knjigu, ali nekako sve više razumijem da sve one stvari koje sam proteklih godina vrtio po glavi (odustajanje od sebe, pomirenje sa svijetom, odricanje većeg značaja svakodnevnom poslu kojim se ljudi bave, poniznost, prihvaćanje boli i gubitka kao sastavnog dijela života) ovaj autor tako vješto znade utkati u priču o malenim i plodnim pomacima koji od pakla život pretvaraju u podnošljivo mjesto.
Navodno je i sam autor, onako thoreuovski znao potkraj života otputiti se u prirodu, opremljen najnužnijim, diveći se ljepoti i punini te beskrajne snage, i pišući kao svoje posljednje djelo knjigu koja je govorila o mudrosti divljine. Ne velim da će nam išta od ovoga promijeniti život, ali moglo bi biti da će nas navesti na put razmišljanja o tome kako da ga učinimo podnošljivim.
Sebi, a bome i drugima oko nas.

09.10.2021. u 08:37 • 15 Komentara • Print • # • ^

petak, 08.10.2021.

Spam

Ne znam zašto ovo pišem tek sada, jer zbilo se prije nekoliko mjeseci; možda je u pitanju tek podsvijest, a možda i kakav  naknadni razvoj događaja; no, imam snažnu potrebu skrenuti pažnju na jedan događaj koji mi se ne tako davno zbio na blogu, a koji mi se svako toliko vraća u sjećanju.

Svima nama manje ili više poznati Dream of Stone upisivao je tako ispod jednog mog posta svoj niz komentara; bio je to čak nekakav niz u kojem su iznesene tvrdnje imale veze sa upisom i temom posta; pokušao sam sa čovjekom razgovarati – nipošto ne o tome što bi on trebao pisati, nego isključivo na nivou da ga pokušavam uvjeriti kako bi bilo dobro da ne unosi toliki broj komentara, nego da ih sve pokuša sažeti u jedan ili – hajde, ako mora biti više – dva, pa da nam blogovi ne liče na kaos. Časna pionirska, obećao sam pri tome čovjeku, a činim to i sada i ovdje, da neću zabranjivati komentare anonimcima ukoliko tako učini.

Nije uspjelo.

Komentari, kakvi god bili, osim onih koji nekoga vrijeđaju, ipak doprinose blogovima na svakovrsan način; najbolji sam svjedok tome i sam, jer sam upravo ovdje i počeo prije kakvih petnaestak godina kao anoniman komentator pod istim ovim nadimkom kojeg sam zadržao do danas. No, došlo je ubrzo neko drugo doba, pa se više na većini blogova do kojih mi je bilo stalo, nije moglo komentirati bez da imaš vlastiti blog, i tako sam i ja sam jednoga dana sjeo na vlastitu verandu, uzeo mobitel u ruke, raširio noge i fotografirao pločice na njoj. Da, na istoj onoj verandi na kojoj sam mjesecima ili godinama kasnije Najdražoj objašnjavao zašto nisam Zeko; na onoj na kojoj smo u kakvoj ledenoj noći uz gutljaj nekog Primitiva pušili jednu cigaretu prije nego ćemo leći. Onda sam tu fotografiju skinuo na kompjuter, pa lagano unio mail adresu i sve ostalo, i postao bloger.

Daleko sam odlutao od teme, a želim reći nešto sasvim drugo. Ok, neka naš Dream piše kako hoće, ja trenutno upravo radi njega imam zabranjeno komentiranje anonimcima, pa ako čovjek ovo čita – ukoliko riješi problem kojeg ima sa tipkom Enter i počne pisati po jedan ili dva komentara; ma kako raspršeno i hirovito to bilo, dopustit ću. Radi ostalih: tko zna tko još sve nije poželio nešto komentirati, a nije smio.

No, želim naglasiti nešto drugo: valjda je ova pojava posljedica toga što imam prijavljen blog u editoru - i na mobitelu i na kompjuteru; kada sam pokušao nakon što sam prvi puta zabranio komentiranje anonimcima – na drugom uređaju komentirati nešto na vlastitom blogu, upis mi je bio zabranjen, sa upozorenjem da na blog.hr nije dopušteno unositi spam.

Zatekao sam se jako, presjeklo me u hodu: mašina me na rođenom blogu prepoznala kao spam.

To šokantno sjećanje sve više imam pred očima kada u novije vrijeme pišem postove, a bome i komentare: čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda; ne budi spam na blogu.

Dream – to sam zapravo htio reći, hvala ti čovječe na tome. Opomena nikad dosta.

08.10.2021. u 14:55 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 04.10.2021.

Kraj i početak



Jedan je od zadnjih dana snažna sunca – kada nas opet bude grijalo, neće biti vruće, nego toplo. Južni vjetar huči u visokim krošnjama, obasjanim već slabim kasnopopodnevnim svjetlom. Prvi časovi sumraka donose hladnoću na nepokrivenu kožu ruku, a umorne oči ispod teških kapaka jedva naziru siluete starih debala na silazu iz šume. Posljednja žeđ mori grlo: odsada će mu prijati topli gutljaji čaja umjesto žubora hladne vode.
Izlaziš na pošumljenu zaravan što graniči sa osunčanom i tihom livadom. Jedva zamjetan potočić već sutra bit će tamnožuta moćna bujica, a suha udubljenja prepuna napadalog lišća – velike i jedva prelazne lokve. Teško vidljivi oblaci dalekih fronti naziru se na horizontu, pa ih visoki lanci neprelaznih planina ili topla, šumna mora brižno i majčinski zadržavaju da se ne sruče na nas već noćas. Posljednje zeleno lišće šušti nad posljednjim suhim travkama u posljednjem danu kasnoga ljeta. I tvoje umorne noge, čije micanje već izaziva nemalu bol u kukovima, dižu se sa prašnjava poda hitajući ka zelenim, mekim travama da se kroz njih okupaju u prvi rosama večeri.
Opraštaš se s toplinom, kasnim ljetom, bojama koje zasljepljuju (jer, dalje će biti žarke, pa jake i sve bljeđe); sa snagom mladosti i ljepote koja odlazi; sve iza ovoga bit će gašenje, tinjanje i svršetak. Svijet umire da bi živio - i živi da bi umirao: kako je veličanstveno biti dio tog puta i smješkati se plaho negdje uz njega nebesima, travama i lišću.
Tiha i tajanstvena šuma sasvim ti jasno govori:
- Idi, pa Njima budi to što si bio nama: tih prolaznik i prijatelj. Svo ovo vrijeme znali smo zašto pupamo, cvjetamo i granamo se uvis; sada moramo otići da bi dogodine rasli novi. Kada nam sljedeći puta dođeš, grijat ćeš promrzle prste hukom iz ustiju – takvu toplinu i spokoj ponesi sada na usnama u svoj dom.

04.10.2021. u 12:04 • 18 Komentara • Print • # • ^

petak, 01.10.2021.

FILOZOFIJA MJESECA



Počinje, dakle, mjesec filozofije; kako prikladno - i sam Mjesec gasi se upravo dok ovo čitate iz svoje zadnje četvrti ni u što - da bi u tome mraku kao vječit mlađak krenuo u nov pohod na smisao. Obzirom na to da sam jako pametan, služit ću se i jako pametnim izrazima, pa ustvrditi ovdje sasvim smiono kako u životu nisu rijetke dihotomije; neke su stvari toliko snažne, istinite i krucijalne, da nas jako malo - ili nimalo - vezano uz te stvari može ostati neutralnima. Od važnih stvari koje sam u životu kao takve upoznao, prije svega bih istakao fileke i Disciplinu Kičme. Postoji mala skupina odabranih koji gore zajedno sa toplinom te goleme energije – i velika većina onih koji od užasa takvog mirisa, odnosno buke padaju u neopisive depresije. Za neke rajski aerosol tripica predstavlja nesumnjivo oličenje raja, baš kao za neke druge i iskreni, bučan i uvjerljiv izričaj Koje, kao nekog dalekog, davnog i nedodirljiva biblijskog proroka. Drugi od tog užasa ne mogu više funkcionirati, pa bježe glavom bez obzira – a onih koji su prema svemu tome neodređeni gotovo da i nema. Eto, to su stvari koje toliko polariziraju ljude da je teško moguć kakav kompromis oko takvog pitanja. Postoje fanatici i patnici, sredine tu nema.

Treće i svakako ne manje važno pitanje u toj grupi jest pitanje filozofije. Filozofija, to je suveren pogled iza i kroz stvari: ničim dokazano i izazvano vjerovanje da čovjek znade što je bitno, a što nije. Naime, postoje po tom pitanju samo dvije vrste ljudi: oni koji misle da treba ukinuti filozofske fakultete, i oni – svakako manje brojni – koji misle da, nasuprot tome - treba ukinuti pravne fakultete.

Niti tu sredine nema: Prvi vjeruju kako je svu tu neradničku bagru iz Vukovarske, Poljičke ili sa Rive već davno trebalo otjerati u polje da radi nešto korisno. Drugi pak znadu da je prvi i temeljni izvor svih zala ne toliko u onome koji je ogradio komad zemlje i povikao „to je moje“, nego u onome koji je stigao iza njega, a kojeg je ovaj prvi masno platio; kriv je zapravo onaj koji je takvo ponašanje uobličio u pravilo; stvorio od takvog uobličavanja tehniku i struku; dao mu osim hipoteze i dispozicije i neku sankciju; zaprijetio ovrhama, sudovima, policijama i porezima; perfektuirao stvar do ustavnih, strazburških i haških sudova, direktiva i uredaba. Onaj, koji je na pitanje „može li to tako“ besprizorno i neljudski, više sebi u bradu promrmljao da može, Šimurina; može. Njega je trebalo protjerati među zviri i beštimje, u polja i bespuća, misle ovi drugi. Jer, što će poštenom čovjeku pravo? Dosta mu je malo logike i gramatike, i ponešto para, da se kao čovjek može razvesti od žene, ili napisati ugovor kojim će prevariti brata za njivu iza brda, ili oženiti čak i samu banku nekim nevještim, naivnim i tupim jamcem za kakav masan kredit u valuti daleke i hladne države. U škole bi valjalo uvesti predmet Obrana i zaštita od sustava, pa već na maturi kao sasvim prikladne zadatke za rješavanje davati primjere loše napisanih tužbi ili prijedloga za uređenje međa, uslijed kojih su patili naraštaji svih naroda i narodnosti.

Onda, trebaju li poštenom čovjeku i građaninu filozofi ili pravnici? Interesantno, malo je onih koji će reći: oboje. Mislim, reći će to mnogi na prvu loptu, ali kada dublje zagrebu po materiji, najvjerojatnije će se opredijeliti za nekakav rez. Jer, ne bude li rezova, neće biti niti bolje, a kuda će sve ovo otići ako ne budemo ne samo željeli, nego li i planirali da nam bude bolje? A planiranje, to znamo - isključuje svako lebdenje duha nad vodama i uključuje akciju, djelovanje, mijenjanje svijeta - nasuprot golome tumačenju.

Eto, tako se ljudi već vjekovima ne slažu oko nekoliko važnih pitanja u svojim životima. U oblacima škembića prolaze desetljeća, a uz neprispodobivu buku koja jasno govori o tome da novac neće doći, slažu se možda samo oko toga da nekoga treba skratiti za glavu - tko je već kriv, jer ne može biti da smo sami krivi za sve. Koga i kako, saznat ćemo putem. Ljudi smo, dogovorit ćemo se.

01.10.2021. u 10:31 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.