vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 12.10.2021.

Ona, on, pisac i jutro



Pitali bi ga: što zapravo želi?

Želi – dok je živ, a barem još u posljednjem času - pamtiti u svakom njegovom dijelu jutro u kojem rano, jedva obučen, proviri iz hodnika kroz otvorena vrata - s aparatom za brijanje u lijevoj ruci, ispitujući meteorološke uvjete za izlazak u svijet, među ljude - i tu ugleda Njen lik u polumraku vrta: prvo iz profila, zagledan u tamne oblake pod svitanjem; potom ostaje s kvakom otvorenih vrata u drugoj šaci, snažno okupan dugim pogledom Tih zelenih očiju i smiješkom za dobro jutro.

Nije ovo, razumjet ćete, nipošto zavrijedilo bivati predmetom ovakve neke pisanije -čudnovate tvorbe, pomalo na silu stvorene, prepune improvizacije, čega li već; nego neke lijepe, nevelike novelete - s cvjetovima ruža, rosom, pjevom ptica i mirisima jutra - ako već ne jednog jedinog, ali pravog soneta; vedra, snažna, prepuna unutarnje snage i bogatstva nagradnje, ponad konstrukcije što počiva na širokim potpornjima vještih i uvjerljivih rima.

Ali, tko bi uspio sve ovo sabiti u jedan jedini sonet? Ma, mislim, ima ih i bilo ih je nekoliko; a ja, slučajan neki pisac u prolazu, svakako nisam među njima; čemu onda zakidati za sve ono čega će još ovdje biti, a u onih četrnaest redaka ne bi mi stalo?

I - pitat će on - glavni junak, a ne pisac, samo da znate - te pitaoce s početka: tko još da mari za vještinu izražaja, stihove, rime, unutarnju snagu - kada se Nju može jutrom udahnuti u onom najslađem dijelu što se nepogrešivo otkriva negdje na toplom i mekom pregibu vrata i ramena, ali tek kada zažmiriš?

Ispod kapaka tada jasno ugleda sve što jest, nakon što je negdje u dubini noći predstojalo sjedinjenje - onakvo, da, kakvo i priliči; bez prekida i bojazni i obaveza; nakon godina i godina u kojima se već zaboravilo kako je to na kraju, unutra; pa se ponovno uči, nevještim rukama punim obzira, čuđenja i suvišnih kretnji, sličnih onima s davnih, gotovo zaboravljenih početaka, kada se nije znalo što je ispod, iza, dalje; a onda sve odjednom uzraste do časa u kojemu se više zaista ne može čekati, pod Njenim svesrdnim tihim moljenjem da se dođe do kraja, unutra, sada, zajedno; ali neka misli samo na sebe, samo na sebe, samo na sebe.

I tada - doista - baš sav ostali svijet oko Njih nestane pomalo, neka se nitko ne naljuti - suvišan i postiđen; pa nakon što se već gotovo zaboravilo kako je to misliti samo na sebe, ostanu samo Njene usne koje ljube i mole da Je ispuni vrelinom, jer poslije - bit će dovoljno tek nekoliko snažnih pokreta, trzaja - i jedan jedini zagrljaj, neponovljiv i svet, uz par snažnih šapata i dodira usnama i nabreklim jagodicama prstiju - da se dođe do vrhunaca - i ostane tako u polusnu, satima; tijela vrelih, ukočenih, vlažnih u hladnom mraku prvih jesenskih noći; bez misli, bez osjeta, s pokojom suzom sreće - i morem tihih, nježnih i jedva razumljivih riječi izgovorenih ravno u uho prije nego se zaspe; čvrsto, dugo i bez ikakva sna.

I tako dočeka to jutro.

12.10.2021. u 12:11 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.