Pomisli na one beznačajne
Kad očajanje
- a ti si ipak imao velikih trenutaka
i išao si sigurnim korakom
i mogao si se darivati
neočekivanom opijenošću i jutarnjim rumenilom
i obratima -
kad očajanje,
čak sa razaranjem i konačnim utrnućem,
iz neizmjerne dubine
hoće te dograbiti:
pomisli na one beznačajne,
one nježnih sljepoočnica, zadubljenih
u vjernost uspomena,
koji su nam ostavili malo nade,
ali su zapitkivali i o cvijeću,
a ono zatajeno
sa pomalo izražajnim smiješkom
uzdigli su u svoje malo nebo,
koje se uskoro treba ugasiti.
Za mene nije vojevanje odno,
ni zabave elegične i fine,
u stihu mora sve biti nezgodno,
ne kako ljudi čine.
Da znate tek iz kakvih otpadaka
izniču pjesme, ne znajuć' za stid čak,
poput žutoga kraj ograde maslačka,
kao loboda ili čičak.
Ljutiti ukor, katrana smrad svježi,
na zidu lišajevi tajanstveni…
I zvuči stih, i prkosni i nježni
na radost vam', i meni.
SRCU U NEDJELJU
Hvala ti, srce moje,
što ne gnjaviš, što radiš,
bez ulizivanja, bez nagrade,
iz urođene revnosti.
Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki je tvoj grč
kao otiskivanje broda
na otvoreno more
na put oko svijeta.
Hvala ti, srce moje,
što me svaki put iznova
izdvajaš iz cjeline
čak i u snu.
Brineš da ne prespavam polazak na let,
na let,
za koji mi krila ne trebaju.
Hvala ti, srce moje,
što sam se opet probudila
i iako je nedjelja,
dan za odmor,
pod rebrima
i dalje traje uobičajena pretpraznična živost.
U poznu jesen
Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,
I već pred sobom vidim ubog i stari dom:
Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,
I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom -
A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka -
Bit će sve isto. Izlaza nema.
Umrijet ćeš - i sve, k'o prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.
PRIZNANJE
Gospodine Bože, volio sam pekmez od jagoda
i tamnu slatkoću ženskog tijela.
Kao i ledenu votku, sleđa u ulju,
mirise: cimeta i klinčića.
Pa kakav sam ja prorok? Otkud bi duh
mogao doći takvome? Toliko je drugih
bilo ispravno odabranih, pouzdanih.
Tko bi meni povjerovao? Znali su
kako pohlepno jedem, ispijam čaše,
i lakomo gledam konobaričin vrat.
Pun slabosti i toga svjestan. Žudio sam za veličinom,
umio je prepoznati ma gdje bila,
a ipak, iako ne baš dobrog vida,
primijetio sam što preostaje manjima poput mene:
sajam kratkih nada, gomilanje oholosti,
turnir grbavaca, književnost.
(Prijevod: Đurđica Čilić)
(sasvim kratak izvod, jer sam svjestan kako je teško pročitati i ovo, a kamo li pedesetak stihova u komadu)
OD SRIČE NESTALNOSTI
Oh, neverna sriča, nejednaka reda,
vnoga dobra daješ i prevzimleš vreda;
s tvojom se stalnostjom nigdor hvalit neče,
ar ufanje vsaka prehiniti hoče!
.....
UFANJA KRIPOST
Dojdi, oh, dojdi, ufanje,
jedino moje zderžanje,
ti jesi prava nasladnost
koja premaže terplivost,
u tebi biva živlenje,
vsakoga serca veselje!
Akoprem sriča neverna
nigda postane čemerna,
tugu, nevolju povekšati,
vsake radosti izkončati,
ti vindar jesi, ufanje,
serca mojega zderžanje!
Htio bih znati odakle
dolazi ova praznina, tako
da se pretvaram u neko prozirno jezero, kome
možete vidjeti dno, ali bez riba.
Ali bez školjaka, rakova, bez
podvodnog raslinstva koje barem
taji neko ime, a ja sam danas
bezimen. Čak me pomalo nema.
Tako, govoreći o praznini, pomičem
vodu u jezeru, ona
razbacuje pijesak i neke sitne čestice prilegle
po dnu. Meni se smućuje.
Idem ulicama spuštene glave poput
nekog drugog jezera, tamnog prije svega, zatim
i otrovnog; i ne govorimo o tim
ogavnim bićima koja pužu po dnu, tako
da sada sam sebi zaudaram.
U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.
I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.
A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno –
I s huma se k humu vere.
Stigao sam kući nakon duga, preduga vremena provedena vani, opijen svježim zrakom livada i šuma u kojima ionako nismo pronašli, vjerovali ili ne, baš nijednu gljivu, što me brine, barem u vezi Njena vida – jer do sada su na Njenim listopadskim stazama sunčanice rasle poput travki i čovjek je imao dojam da gljive zapravo užurbano od ljubavi uzrastu barem desetak centimetara na putevima prije nego što će Ona njima proći; a ja sam ionako čitavo vrijeme gledao u Nju, najčešće odostrag i poskrivećki, jer inače – ako ona primijeti da je gledam, nakon kakvih pola sata – sasvim umjesno i nježno upita me jesmo li se ovdje došli gledati ili brati gljive, i kako da Joj onda čovjek kaže da ne ovo drugo?
Gazio sam tako svemirom lomeći s vremena na vrijeme kakvu otpalu granu ili gazeći neku omanju lokvu, i pozdravio se i izmirio se tako zagledan odavna sa svim gljivama ovog svijeta, osim onima koje će mi, za što im se unaprijed ovakav trapav, plitak i smeten ispričavam, dok tako gledam - zapeti o vrh gojzerice, pa ćemo se tek onda izmiriti.
Opaljen posljednjim zrakama listopadskih sunaca, pitam se sada, sjedajući za računalo - ne bez strepnje -zašto je morao umrijeti baš On koji je pružao nadu tisućama beznadnih, naoko zdravih i normalnih, a opet teško bolesnih ljudi u patnjama i mukama; On zbog kojeg sam pomislio da još uvijek ima nade barem za tu struku, i da će dobrotom i sućuti biti izliječeni barem dvoje ili troje ako ne milijuni?
I zašto su na naslovnici stavili ime mog bloga u vezi toga dvaput (jer sigurno nije samo zato što je dvaput dvaput) a pisao sam čini mi se rano jutros, prije šume, mail uredništvu - pa ispada da se kitim tuđim perjem – odnosno onim kojim je okićen Kids gloves - bloger koji je marljivo, pa makar i kopirajući s nekog drugog mjesta skupio sve te Njegove citate i stavio ih ovdje?
A ja onda, učinio sam to ovog vikenda barem triput, kao začaran lupam na taj link i čitam sve te rečenice od početka do kraja pokušavajući zamisliti kako odjekuju u ljudskim dušama i kako spašavaju živote.
Pa onda idem blogom dalje, bez staze, puta i pitam se zašto je Vera Nevera nakon samo jednog posta obrisala blog, obećavši prethodno da će napisati još barem post o kontrpunktu svoje teme, i još u komentarima opisujući definiciju i mjesto generalizacije što sam propustio točno upamtiti, a taman sam mislio da je stigao netko tko bi želio i imao vremena nadugačko i naširoko razgovarati o tome što ljubav jest a što sve nije i o tome zašto druge stvari nerijetko zovemo krivim imenom?
I jesam li svojim pisanjem tamo i ja doprinio tom brisanju?
I jesam li time počinio kakvo zlo?
I zašto su nestale Lastavica i Modrinaneba? Trebam li ikome objašnjavati da mi nedostaju?
I hoće li sve na kraju ipak ispasti dobro, kao što je dobro ovo pucketanje radijatora u hladnoj večeri nedjelje, dok se pijani i pomračeni svijet sprema na počinak, da bi sutra iznova počeo sa svojim poslovičnim i šarmantnim mahnitanjem?
Čitam pjesme Glorije Jagode Magdalene, u stvari - odlične pjesnikinje Sonje Delimar (čemu u prilog sama za sebe govori i činjenica kako je već u izdanjima primjerice Matice hrvatske i drugih izdavača objavila nekoliko zbirki pjesama), pa iz svega što pročitah, što u tiskanom obliku, a što na Facebooku - a pročitah među primjerice tridesetak ili pedesetak pjesama - doista puno, puno njenih sjajnih stihova, izvlačim ove – uz iskrenu preporuku za dalje čitanje, sebi i drugima.
Zašto baš ove stihove? Pa, eto, zato što su poticajni, jer pružaju utjehu, nadu, svjetlost (u vječnoj, meni tako omiljenoj temi - megdan prirode i milosti); jer su – barem tako ih ja čitam – napisani s brigom i otvorenošću za nekoga nepoznatog a bliskog; dalekog a barem malko već iscjeljenog od tmine. Zato jer su siguran znak da desetine stranica kakvih dobrih knjiga o putu ka boljemu možemo ponekad sabiti u nekoliko stihova, i da – ma koliko nam protiv toga na naše uši ovaj svijet vikao i trudio se razuvjeriti nas - u pravim rukama doista ponekad postoje čarobni štapići za spokoj i puninu.
. . . . . . . . . . .
IZAZOV ZAKONU
to obično bude kad već počnem teturati
od zbunjenosti, neizvjesnosti, žalosti
i neodređenih bolova u utrobi
onda zamolim riječ – oblikuj se
ali oprezno, znaš
da o tebi
i samo o tebi
ovisi što ću misliti
bude li pritom da se ona uplaši
suvišne jasnoće i prevelike određenosti
pa se izvlači s „možda“ „ne znam“
„valjda“ ili s „tko će znati“
mislim da joj treba poticaj i dalje govorim
hajde, sjedni, usredotoči se, usmjeri se i potrudi
uvijek si na kraju mogla i puno bolje od toga
i put k vrhu jasne misli započinje prvim korakom
putovanje nek ti bude dobro, ono u kojemu je sreća
sadržana više nego na cilju, a jednom kad tamo
dospiješ gdje pušu vjetrovi i tresu potresi
stani, ukopaj se, s vjetrom pleši bori se protiv nestalnosti
i nastoj uputiti makar izazov prirodnom zakonu prema kojemu
postoji samo jedan jedini put kad s vrhuncem iza leđa
ostane ponavljanje
koraka
u silasku
Osobno mi je prilično teško čitati knjige koje analitičkim, znanstvenim načinom nastoje doći do srži nekog problema. Previše sam emotivan, pa ako se ne radi o beletristici, onda radije čitam laku historiografiju, odnosno memoare, dnevnike, zapise koji iz prve ruke govore o nekim općenitim i za čovječanstvo važnim događajima. Osobito se takvo što odnosi na polje duhovnosti: kako ćeš hladnim, odmjerenim rječnikom i argumentima ljudima ukazati na stvari koje se tiču njihove nutrine?
Zato me prenula i ugodno iznenadila knjiga koju upravo čitam, a zove se Psihologija volje – Geralda Maya, u izdanju zagrebačkog Sandorfa. Nije to knjiga koja će vam preobratiti život (ionako smatram da takve ponajviše postoje možda jedino u području beletristike), ali će vas svakako natjerati, ako je započnete čitati - da se upitate što je to zajedničko svim, baš svim ljudima, bez obzira na potrebu za duhovnošću; vjerovanja i svjetonazor. Ne daje ta knjiga niti na to pitanje jednoznačan odgovor, ali svakako pruža nadu pojedincu da bi upravo nekakvim čarobnim štapićem mogao doseći bar djelić zadovoljstva i punine u životu.
Taj čarobni štapić, naravno, i u tome se krije trik, ne uključuje neku snagu koja bi ležala u nama, već upire na čarobno iskustvo sjedinjenja i našu spoznaju da bez uviđanja jednobitnosti svijeta neće ni za nas biti zadovoljstva. Teško je sada prepričati u dvije rečenice tako opsežnu knjigu, ali nekako sve više razumijem da sve one stvari koje sam proteklih godina vrtio po glavi (odustajanje od sebe, pomirenje sa svijetom, odricanje većeg značaja svakodnevnom poslu kojim se ljudi bave, poniznost, prihvaćanje boli i gubitka kao sastavnog dijela života) ovaj autor tako vješto znade utkati u priču o malenim i plodnim pomacima koji od pakla život pretvaraju u podnošljivo mjesto.
Navodno je i sam autor, onako thoreuovski znao potkraj života otputiti se u prirodu, opremljen najnužnijim, diveći se ljepoti i punini te beskrajne snage, i pišući kao svoje posljednje djelo knjigu koja je govorila o mudrosti divljine. Ne velim da će nam išta od ovoga promijeniti život, ali moglo bi biti da će nas navesti na put razmišljanja o tome kako da ga učinimo podnošljivim.
Sebi, a bome i drugima oko nas.
Ne znam zašto ovo pišem tek sada, jer zbilo se prije nekoliko mjeseci; možda je u pitanju tek podsvijest, a možda i kakav naknadni razvoj događaja; no, imam snažnu potrebu skrenuti pažnju na jedan događaj koji mi se ne tako davno zbio na blogu, a koji mi se svako toliko vraća u sjećanju.
Svima nama manje ili više poznati Dream of Stone upisivao je tako ispod jednog mog posta svoj niz komentara; bio je to čak nekakav niz u kojem su iznesene tvrdnje imale veze sa upisom i temom posta; pokušao sam sa čovjekom razgovarati – nipošto ne o tome što bi on trebao pisati, nego isključivo na nivou da ga pokušavam uvjeriti kako bi bilo dobro da ne unosi toliki broj komentara, nego da ih sve pokuša sažeti u jedan ili – hajde, ako mora biti više – dva, pa da nam blogovi ne liče na kaos. Časna pionirska, obećao sam pri tome čovjeku, a činim to i sada i ovdje, da neću zabranjivati komentare anonimcima ukoliko tako učini.
Nije uspjelo.
Komentari, kakvi god bili, osim onih koji nekoga vrijeđaju, ipak doprinose blogovima na svakovrsan način; najbolji sam svjedok tome i sam, jer sam upravo ovdje i počeo prije kakvih petnaestak godina kao anoniman komentator pod istim ovim nadimkom kojeg sam zadržao do danas. No, došlo je ubrzo neko drugo doba, pa se više na većini blogova do kojih mi je bilo stalo, nije moglo komentirati bez da imaš vlastiti blog, i tako sam i ja sam jednoga dana sjeo na vlastitu verandu, uzeo mobitel u ruke, raširio noge i fotografirao pločice na njoj. Da, na istoj onoj verandi na kojoj sam mjesecima ili godinama kasnije Najdražoj objašnjavao zašto nisam Zeko; na onoj na kojoj smo u kakvoj ledenoj noći uz gutljaj nekog Primitiva pušili jednu cigaretu prije nego ćemo leći. Onda sam tu fotografiju skinuo na kompjuter, pa lagano unio mail adresu i sve ostalo, i postao bloger.
Daleko sam odlutao od teme, a želim reći nešto sasvim drugo. Ok, neka naš Dream piše kako hoće, ja trenutno upravo radi njega imam zabranjeno komentiranje anonimcima, pa ako čovjek ovo čita – ukoliko riješi problem kojeg ima sa tipkom Enter i počne pisati po jedan ili dva komentara; ma kako raspršeno i hirovito to bilo, dopustit ću. Radi ostalih: tko zna tko još sve nije poželio nešto komentirati, a nije smio.
No, želim naglasiti nešto drugo: valjda je ova pojava posljedica toga što imam prijavljen blog u editoru - i na mobitelu i na kompjuteru; kada sam pokušao nakon što sam prvi puta zabranio komentiranje anonimcima – na drugom uređaju komentirati nešto na vlastitom blogu, upis mi je bio zabranjen, sa upozorenjem da na blog.hr nije dopušteno unositi spam.
Zatekao sam se jako, presjeklo me u hodu: mašina me na rođenom blogu prepoznala kao spam.
To šokantno sjećanje sve više imam pred očima kada u novije vrijeme pišem postove, a bome i komentare: čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda; ne budi spam na blogu.
Dream – to sam zapravo htio reći, hvala ti čovječe na tome. Opomena nikad dosta.
< | listopad, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |