Marketing
Tko će znati gdje su nestale priče
Hladno, suncem okupano jutro natjerat će čovjeka da ustane rano, još debelo za mraka, pa odradi sve što ima već do iza podneva; tako da poslijepodne ostane čitavo, kako bismo ga posvetili svjetlu. Svjetlo je ovih dana zamjetno oslabjelo u odnosu na one sada već davne, tople dane u kojima smo se od njega sklanjali u spasonosne sjene. Stoga već zaboravljamo na sjene, pa tražimo osunčana mjesta i prizore kao spas od slabosti dugih i hladnih tmina. Vjetar što povremeno siđe sa sjevera ipak je još preslab da za dana protrnemo od hladnoće; zato navlačimo okovratnike svojih jakni da uhvatimo još tračak ove meke topline.
Sjetih se u jednom takvom naletu što mi mrsi kosu sa čela, kako me pitaju što je s pričama, i zašto ih nema, i čemu svi oni stihovi.
To što sada nisam pisao nešto svoje, nije nipošto značilo da uskoro neću, ali svakako je značilo da to što bih želio reći zasigurno ne bih umio tako kao što su umjeli ovi ljudi prije nas u tim stihovima. A oni, kao što smo i sami mogli vidjeti, kao da jedno drugo guraju iz tame ravno pred naše oči i uši, na barem kratak tračak svjetla, bodreći se – hajde sada ti, prijatelju.
Nego, tko, velite - ja? Pa što ću ja pisati pored onoga što su ovi tako umješno rekli, a ja tek slučajno pronašao, osvjedočen kako šume pjesama zaista šušte poput onih pravih, pa svako malo naiđeš na neki lijep i ispunjen zvuk.
Pa evo, prijatelju, vjetre, upiši štogod mekog i toploga; bar nešto što bi ozarilo gdjekoje lice ili navuklo tračak topline u nečija već napuštena i zaboravljena njedra.
- Znaš ti i sam da to nije lako. Vodit ću te zato onom stazom od mosta pa južno od pruge; tako da buka snažnih motora i debele sjene betona ostanu za tvojim leđima koja ću lagano podupirati putem. Tu sam netom krenuo u neki posao, prije nego li si me prekinuo svojom molbom, pa sam bojao krošnje i sušio vlagu na putu gotovo čitavo poslijepodne, da prođeš i ne pokaješ se.
Pomalo posramljen, tiho zakoračih tim toplim i svijetlim putem što ga posljednji puta pohodih davno još, negdje pri kraju proljeća, kada su sjemena topola letjela zrakom a prvi valovi vrućine plesali na licima. Tiho ali brzo, da mu ne kvarim planove, nađoh se već za nekoliko časova u blizini mirna i plava jezera, skrivenog iza tih krošanja i lišća što ga je spomenuo. Ogledam se oko sebe, pa vidim da nema nikoga, a onda slijedi par klikova i kadrova, gotovo poskrivećki, i eto već sunca na dnu horizonta, umornog i pomalo slabog, kako grije neke druge, daleke zemlje i krijepi neke druge zamišljene oči.
Stigao sam se tek još, nakon što iziđoh iz još visokih i suhih trava, okrenuti - ne bih li mu pogledom zahvalio na svemu; no on je već, poslovično jak i samouvjeren sa prvim mrakom, čujno hujao po obližnjim bregovima skidajući krošnjama lišće što ga je još o podnevu njihao u onim kupkama boja i topline.
Pa onda nogu pred nogu, i požurih kući; s pomalo već promrzlim rukama u džepovima i trbuhom željnim kakva topla i dobra jela. Niti taj posao nije valjalo kvariti dok je trajao; zato je sasvim dobro što me neko vrijeme nije bilo, jer sam stigao u pravi čas da me dva tamna i zelena oka utople i prožmu svoga, poput prvih zvijezda što su se palile nad nama.
I tu je svakoj priči došao kraj. Mislim, valjalo je još nešto odgovoriti na šapat koji je pitao gdje sam, i zborio mazno i odlučno što ćemo i kako ćemo sutra, ali ja sam ga sve slabije i slabije razumio, predajući mu se sve više i sve lakše i slušajući tek njegov snažan šum: kao kada se nakon duga i naporna puta, žedan, izmoren i trom, približavaš najljepšem alpskom vodopadu, sporo i oprezno se pridržavajući za stijene i podupirući se nogama na sigurna ležišta; ulazeći tako polako, rubom zelena i nemirna jezerca - u njegovu zvukom okupanu pećinu. Prvo si okrenut leđima, da možeš tako ući, a onda pronađeš malenu ali sigurnu zaravan s koje ćeš moći odjednom sagledati svu tu ljepotu, pa joj okreneš lice i nakon snažna uzdaha zašutiš od onoga što je pred tobom.
Post je objavljen 27.10.2021. u 19:52 sati.