Kakav sam čovjek ja bio
kada Te poslati dadoh
od sebe, miran i tih
i tek kad si daleko
shvatih tko sam bez Tebe
grabeć' u blato i stih
da bih ublažio boli
što ih donosi tišina
ledene, beskrajne noći
u kojoj znam da neću
osjetit' spokoj i sreću:
udahnut' neću ja moći
Tebe. Kraljice, tko si
smisao kada mi daješ,
vječnoga siguran pečat,
mjesto pod nebom, mir?
Bez Tebe mogu tek s jadom
klečeć' nad ponorom ječat'.
Ne snubim nikome teške
noći, prazne i hladne.
Da li ćeš sa mnom biti
bar nekad sretna k'o i ja,
ili ćeš uspravna, gorda,
suze šuteći liti,
smjerno hoteć' dovršit
što smo pod kapom nebeskom
naumili svršiti mi?
Da li si, Srećo, sretna,
il' sama, napuštena, sjetna
na svijetu ovome Ti?
Uh....
Snažan, osobni osjećaj.......ne mogu komentirati
-- Donabellina -- 29.09.2021. u 08:26
snažna elegija...
-- Dinaja -- 29.09.2021. u 08:42
Prekrasno pišeš...pomalo tužno...Pozdrav Tebi!!!
-- modrinaneba -- 29.09.2021. u 08:44
Auh, nisam navikla na ovakve stihove kod tebe!
-- Lastavica -- 29.09.2021. u 09:14
Pjesma bi se mogla zvati "Kasno paljenje";-)
Lijep ritam, baš poput plitkog disanja, siva maglena atmosfera u stihovima nenametljive rime.
Obraća se svakoj, bar jednom ostavljenoj ženi, poklanjajuć joj izvjesnu satisfakciju za sve njene suze, osamljenost i bol.
-- Sarah -- 29.09.2021. u 09:36
Da, to je žalosna činjenica. Koliko neko vrijedi, spoznamo tek kad je daleko od nas. ;)
-- Pozitivka -- 29.09.2021. u 10:02
Tek kad izgubimo, shvatimo koliko blago smo izgubili..Zato, pažljivo s ljubavlju i emocijama. Ljubim!
-- luki2 -- 29.09.2021. u 22:21
iz sjete najljepši stihovi :)
-- Galaksija -- 29.09.2021. u 22:45
Hvala Ti na divnom komentaru kod mene za Šerbedžiju - da, velikan glumišta! Ljubim!
-- luki2 -- 29.09.2021. u 22:45
Zanimljivi komentari, hvala svima od srca; recimo to ovako: a što ako je odvojenost tek plod nekog desetog razloga, koji se ne tiče njihova emotivnog odnosa nego recimo posla; pa onda, dok su razdvojeni, dolaze ovakva pitanja? :)))
-- j. -- 30.09.2021. u 09:10
Hvala na pitanju...Dobro sam i imam sreču, da živim u 2 spratu ...inače bilo je strašno!!!
-- modrinaneba -- 30.09.2021. u 09:19
Nisam neki ekspert za stihove,u svakom slučaju pravo osvježenje na tvom blogu :))
-- TEATRALNI -- 30.09.2021. u 11:01
Jako lijepa, lepršava, emotivna i sadržajna ljubavna pjesma.
-- eum -- 30.09.2021. u 23:58
Od muža sam se razdvojila prije tri godine. Među nama nije bilo komunikacije. Obitelji i prijatelji su me savjetovali da zaboravim na brak i da nastavim dalje u životu. Nisam se htjela udati za nekog drugog jer duboko u sebi još uvijek volim svog muža. Toliko sam patila od boli i zbunjenosti da sam na internetu pročitala preporuku o tome kako je dr. alaba ponovno spojio razoreni brak uz pomoć svojih duhovnih moći. Neprestano sam čitala toliko svjedočanstava o tome kako je pomogao stati na kraj razvodu i vratiti bivše voljene ljude i moja vjera se obnovila. Trebala bih odmah kontaktirati dr. Alabu nekoliko minuta kasnije, on mi je odgovorio i dao upute što da radim, nakon što sam dva dana nakon rituala ispunila traženi uvjet, čarolija mi je promijenila život oko mog muža da me više od toga ne kontaktira. Dvije godine su me zvale usred noći plačući i ispričavajući se da je to djelo demona, pa se i dalje čudim ovom čudu pa mu opraštam. Sada je moj brak u ravnoteži. Ritual Dralaba je odlično funkcionirao i brak jači nego prije, i ništa nas opet ne može razdvojiti. Posjetio sam toliko stranica da sam tražio pomoć, bilo je beznadno dok se nisam povezao s Dralabom, pravim čovjekom koji mi je pomogao da oporavim svoj razoreni brak ako imaš sličan problem u braku, želiš da te muž ili žena opet vole . , Imate nekoga koga volite i želite da vas on ili ona voli zauzvrat, imate izazov u svom životu, predložak čarolije dr. Alabe je rješenje i odgovor na vaš problem, whatsapp/viber s njegovim telefonskim brojem: +1(425) 477-2744, Kontaktirajte ga već danas slanjem e-pošte na dralaba3000@gmail.com Ne dopustite da vam netko oduzme supružnika.
-- marija67 -- 30.12.2021. u 16:32
Ponekad su tu, ponekad nestanu....imam ih više, znam...
-- sewen -- 27.09.2021. u 09:14
Nekad ga osjetimo u sebi...
-- Lastavica -- 27.09.2021. u 09:28
Da. Tako ja ovdje pišem. I Sarah i Beth i ja pišemo pisma Dobrom Duhu, razgolićujemo mu sve svoje neuroze, odmotavamo nedoumice i ne podnosimo small talk, umara nas i sama pomisao da Mu nismo sve rekle.
-- Sarah -- 27.09.2021. u 09:41
treba voditi dijalog s njim... :)
-- Dinaja -- 27.09.2021. u 09:43
Meni je nedavno jedna zenska kazala zasto ne pricam s njom Nisam ni rijec rekao Idi svojim putem
-- DreamofStone -- 27.09.2021. u 10:05
I vidi cuda nestala je vise je tamo gdje sam ja nema Bijase draga no od ljepote se ne zivi
-- DreamofStone -- 27.09.2021. u 10:08
https://youtu.be/jax-SozhJD8
-- DreamofStone -- 27.09.2021. u 10:17
tko zna što će on sa svojim oštrim vidom i umom iz tih tvojih pisanija na koncu razumjeti, kao u nekoj čudnoj igri pokvarena telefona.
to je dilema koju priznaju pošteni : piše li Dobri Duh iz tebe, ne očekuješ neugodu, nevjerovanje, porugu..Ne očekuješ ni salve odobravanja uostalom, ali zato svatko od nas očekuje toplu misao pa čak i kod onih, koji je ne napišu.....
Svatko od nas vodjen Dobrim Duhom odašilje pozitivu i njoj se nada.a to, što budemo ponekad iznevjereni nije do nas nego do onih koji ne razumiju
-- Donabellina -- 27.09.2021. u 10:54
Evo citam bas prije par dana.o toj djecici u novinama Taj cin svetica i tog covjeka Taj zid kakav monstruozan cin
-- DreamofStone -- 27.09.2021. u 11:07
Dobri duh ma vjerujem da nije sebican neodgovoran ne vjerujem da dobri duh stjera covjeka ispred zida
-- DreamofStone -- 27.09.2021. u 11:09
lijepa zamisao, potražit ću svog Dobrog Duha, pretražit ću i sebe i svijet
-- pametni zub -- 27.09.2021. u 11:48
Koji moćan tekst, svaka čast! ps dodao bi: svima trebaju ljudi koji izvlače ono najbolje, pored kojih se može biti najbolja verzija sebe.
-- TEATRALNI -- 27.09.2021. u 11:55
Ti si Dobri duh ovoga bloga! Jednostavno svojim pisanjem, kao dobar vilenjak, zatreš sve ono loše i zlo što su začarale zle vile ili vilenjaci....I zog takvih kao Ti sam tu, na blogu! Jer vrijedi! Ljubim!
-- luki2 -- 27.09.2021. u 22:52
bravo! :)
-- Galaksija -- 27.09.2021. u 22:57
Sjećam se, prije nekoliko desetljeća, jedan tip je dolazio u lokal u kojem sam zalazio i osim sebi naručivao je piće za "nevidljivog prijatelja" i razgovarao s njim.
-- viatrix -- 28.09.2021. u 11:23
Ne znam za Dobrog Duha, ali gotovo svaki lik u mojim pričama je živio određeno vrijeme u mom životu. Kada je priča stavljena na papir tada se preseli i isprazni prostor za idućeg sustanara nove priče. Zanimljivo
-- Demetra -- 28.09.2021. u 17:43
aktivna ideja je temelj samoizgradnje
-- ruiz -- 28.09.2021. u 19:27
Dobri duh postoji i kod mene svake toliko....Hvala Tebi i Čestitke za blog dana....Zaslužio Si tedna!!!
-- modrinaneba -- 28.09.2021. u 21:50
Hvala Tebi! Ljubim!
-- luki2 -- 28.09.2021. u 21:52
Hvala vam svima od srca na komentarima; u užasnoj, užasnoj sam gužvi i ne stignem se javiti svakome ponaosob na blog, jer to, dragi ljudi, zahtijeva pomnije čitanje vaših postova, pa time i više vremena, a nije mi do pukog odgovaranja bez ulaženja u materiju. Uhvatit ću ja vremena do kraja tjedna za to, ne brinite. :)
-- j. -- 28.09.2021. u 21:53
Što oči mogu, a pismo – ne?
Oči bi kazale u času sve:
i ono što reći ne želiš
pogled dok s nekime dijeliš.
Što umiju ruke, a pismo– ne?
Brižno se brzo prekrižit˘? Ah, da li je
znak neki takav izdaja, il“ kruna –
tko čut će tu glazbu sa naših struna?
Daleki stojimo zato u sjeni,
skriveni iza svojih riječi,
zastrti tminom ponad lica.
K“o moćan val šumi u meni
nešto što u drugog teško će prijeći
preko kaplji ovih rečenica.
svemoćna riječ ... : izgovorimo li je nježno poput lahora je
ljutita reže do boli
napisana, ostaje zalog onoga, koji je daje....
-- Donabellina -- 24.09.2021. u 14:32
oči zrcale boje sna... dlanovi romore ljepotu dodira... moćna je to poezija... :)
-- Dinaja -- 24.09.2021. u 16:50
Oči i ruke mogu neopisivo....riječi isto:-)
-- morska iz dubina -- 24.09.2021. u 21:13
Ja sam uvijek za riječi! Oči same govore. Ljubim!
-- luki2 -- 24.09.2021. u 22:26
genijalno:))
-- Galaksija -- 24.09.2021. u 23:49
Sjajno rečeno sve što je važno o govoru tijela.
-- Lastavica -- 25.09.2021. u 11:54
Tvoj komentar kod mene: slažem se! Neke stvari su svojstvene ljudima i univerzalne su, bez obzira gdje i kada se događaju...Ljubim!
-- luki2 -- 25.09.2021. u 20:14
Aaaaaaa:)))
Odlično
-- NetkoOdVas -- 25.09.2021. u 21:06
Riječi govore tako, tako malo....toliko su nedostatne. Iza njih sebe sebi skrivamo, sebe drugome, drugoga sebi. Kao u igri skrivača. Brojimo. Utopljeni u stereotipe i nametnute uloge. Omotani vlastitim nesigurnostima i strahovima, rijetko kad smo sposobni vidjeti drugo Biće. Ni šutnja ne govori ništa. Ona je tek izostanak vidljivog paravana.
Ko se nije skrio, magarac je bio. Iza pika ne pali. Ja idem.
Hvala na inspirativnom komentaru kod mene.
-- Sarah -- 26.09.2021. u 10:24
Pesma prepuna emocij!!!
-- modrinaneba -- 26.09.2021. u 20:54
Uh...hodala sam sada, u mislima, jedan dio puta s vama.
Nisam se umorila, nagledala sam se pitomih proplanaka povjerenja, šumaraka nježnosti, strepila hoćete li zalutati, al opet, Bog čuva malu decu, pijance i zaljubljene, dodala bih..gledala sam kako joj stavljaš nožicu na bedro i oblačiš druge tene..i šuma mi se odjednom zamaglila, orosila, no osjećaj je ostao...nema lutanja, s nekim ljudima ne možeš zalutati. Markacije srca ništa ne može uništiti.
-- Sarah -- 21.09.2021. u 10:37
Neće mu ništa biti teško: bit će mu lakše od svih njegovih puteva koje je prolazio sam, godinama, kao zgubidan i niškoristi; iz neke lude potrebe pokazati da tako treba.
ogromno, veliko kao najviši vrh neosvojene planine, a tako toplooooooo beskrajno
-- Donabellina -- 21.09.2021. u 10:51
nježno... toplo ... beskrajno... a Ona... to je to... :)
-- Dinaja -- 21.09.2021. u 12:25
Vrata Raja našla sam na izvorima Crnog Drima, nisam na Srnecu....glavno ih je naći.
-- Lastavica -- 21.09.2021. u 13:10
Vjetre, ti tjeraš oblake i navlačiš Sunce...na nebo i u srce...a Ona..nadam se da zna šta ima.....divan post...predivan...
-- morska iz dubina -- 21.09.2021. u 13:38
Odličan post povezan s fotografijama i izletom. Znaš sve to skupa inkomponirat.:
-- viatrix -- 21.09.2021. u 21:23
Predivno! Prejrasno ispričano, puno emocija....Bravo! Ljubim!
-- luki2 -- 21.09.2021. u 21:39
Ovo mi je baš otkriće.
Svaka čast na ovom tekstu, odlično na premnogo načina.
-- Zadihana -- 21.09.2021. u 23:00
predobro :)) fotke osvježavajuće!
-- Galaksija -- 22.09.2021. u 01:16
Ljubav je (gledati) u tvom (vašem) slučaju hodati s nekim u istom smjeru (pa makar i u mislima) :)
-- White Lilith -- 22.09.2021. u 06:05
Čitam tvoj post, predivno napisano i ukonponirano, a onda nekako sve mi poznato i opet poznato i onda mi sine moj predzadnje hodanje po Sljemenu (https://blog.dnevnik.hr/tputovanja/2021/03/1632326533/kraljicin-zdenacmrc inamarkov-travnikgraficarkraljicin-zdenac-21032021.html) bio je povratak po stazi 41 - nisam pojima imala da se staza zove Donji šupljački put, eto naučih nešto novo i hvala da si i mene proveo ponovno ovom stazom. :))
-- Zanimljivosti/Putovanja -- 22.09.2021. u 10:02
Lijepa šetnja Medvednicom na kojoj nisam bio dugo.
-- gogoo -- 22.09.2021. u 14:27
Baš s trudom napisano.
-- evezmajevska -- 22.09.2021. u 19:15
Bez riječi sam pred ovim tekstom.
-- Liv Liv -- 24.09.2021. u 23:17
Lijep putopis. :)
Vjerujem da će redovita pošumljavanja spriječiti to blato (https://www.pdsvelebit.hr/2021/03/5122/ i nova akcija https://zasadistablonebudipanj.hr/)
-- Maca Šumarica -- 22.11.2021. u 19:01
Javljam se kad pročitam knjigu :)
-- Lastavica -- 18.09.2021. u 14:22
Post ti je krasan. I ja sam završila na pravu, ne šta sam htjela. Okolnosti. Moja rodica, s otoka, divno je crtala. Htjela je, tih davnih godina, u srednju školu likovnih umjetnosti u Split....dobro još nije pobrala baju od oca....koja umjetnička škola?...za đabalebaroše....otišla u kuharice jer je bilo uzmi ili ostavi....a za krave...za krave nije problem ko će ih musti...problem je zdravo mlijeko prodati i dovest ga na stol potrošača, a da nije uvezeno...al to je već područje politike, ne književnosti....
-- morska iz dubina -- 18.09.2021. u 15:12
Opet si dobar ( 5 )!!!
U ono neko naše ( kaže se sad ) mračno vrijeme odabirali smo i školu i fakultet po onoj " uči, da bi manje radio " i bilo je lakše nego sada. Iskustveno tvrdim usporedjujući sebe i svoju djecu..
Probala sam nekoliko mjeseci kibuca u razmijeni studenata moje studijske grupe:: što je kolhoz prema kibucu?
Ustvari.........moja lijepa mladost je bila i mlada i lijepa i bezbrižna . Mojem sinu , na pr..........nije !
-- Donabellina -- 18.09.2021. u 16:24
da, imali smo pravo odabira... poslije gimnazije su nam sva vrata bila otvorena...
zaintresirao si me za knjigu... :)
-- Dinaja -- 18.09.2021. u 16:38
Amos je imao težak odnos s ocem. Nakon majčine smrti, kao vrlo mlad pubertetlija, promijenio je prezime i otišao u kibuc. Divim se njegovom hrabrom život. S druge strane nije se usudio boriti za svoju djecu, koja su u kibucu bila okrutno odvojena od roditelja. Kasnije se ipak sve lijepo posložilo, dobrota pronalazi svoj put.
-- Šetnja lipnjem -- 18.09.2021. u 18:52
Meni je to izvanredno kad se može živjet od nekog posla u umjetničkoj sferi (gluma,slikarstvo,ovo,ono) to je kreativan oblik rada i takvi poslovi i jesu najzanimljiviji, zašto da talenti koje dosta njih ima propadaju zbog upisa na neki drugi studij koji je nečija tuđa želja, ima toga i u današnjem vremenu nažalost. Hvala za preporuku za knjigu spremim post kao podsjetnik :)
-- TEATRALNI -- 18.09.2021. u 19:30
nisam imala tih problema, ali znam da ih ima i dan danas... nažalost...
-- Galaksija -- 18.09.2021. u 23:27
Obavezno čitam knjigu koja Ti je preporučena! Ljubim!
-- luki2 -- 19.09.2021. u 00:05
Tko bi znao odgovoriti na pitanje...i meni težko odgovoriti na neka pitanja...sve se menja...živim za sada...ne smem ni pomisliti da se nešto desi....
-- modrinaneba -- 19.09.2021. u 20:58
Tvoj komentar kod mene: hvala Ti; jako se veselim! Cinkuš - predivno mjesto za uživanje i opuštanje! Ljubim!
-- luki2 -- 19.09.2021. u 21:25
Sjajno i nimalo neobično , gotovo obavezno svima koji se traže ili su "traženi".
Silvestar je zakinut u pravoj ljubavi : a prava je znamo, samo ona koja je obostrana , jednaka i recipročna u davanju i primanju , u razgovoru i šutnji,...I šutnja je nužna, ali ne kao u prvom slučaju kad prelazi u odbijanje svega što dvoje veže.....I verbalnog i tjelesnog .
Nedostatak sreće u odabiru, rekla bih !
Kod Nede je sve suprotno : ona voli i govori, ona mazi i kuha i točno je, da je slikanje zanemariva rabota kad je sreća u pitanju.
Svidjaju mi se Nedini motivi izobličenih likova tuge : stari , dobri Barac je rekao, da je "umjetnost bol" i jest bol jer ona radja umjetnost , a sva tugom i nemoći ispunjena lica njenih slika su najdiviniji odraz života..........Malo tko ili nitko tko je emocionalno zreo i živi ljubav nema potrebe prenositi je riječju ili slikom.......čemu i kome ? Servirati svoje obilje onima koji imaju mrvice čak je i neumjesno.
Glasam za Nedu. I , oprosti na poduljoj analizi ovih sudbina .
-- Donabellina -- 15.09.2021. u 19:49
Veliki broj riječi ti je izašlo iz kovčega. Opširan, ali zanimljiv post.:)
-- viatrix -- 16.09.2021. u 00:01
Čarobni, obasjavajući kovčeg! Ljubim!
-- luki2 -- 16.09.2021. u 01:27
Moj naklon:))
-- Galaksija -- 16.09.2021. u 01:51
njegova nesanica, sindrom nedostatka sreće.... Nedina bol kao iskra kreativnosti... sjaj dugo, predugo zatvorenog kovčega... njihov povratak na početak... a povratak je moguć tamo gdje smo već jednom bili... :)
-- Dinaja -- 16.09.2021. u 02:40
Kovčeg i uspomene koje se čuvaju, pamte...
-- modrinaneba -- 16.09.2021. u 17:11
Hvala najljepša na divnom komentaru kod mene! Ljubim!
-- luki2 -- 16.09.2021. u 23:14
Ljubav je pripadanje i predavanje bez ostatka i bez kalkulacija.
-- Lastavica -- 17.09.2021. u 09:15
haa dobar si : podsjećaš strofom i rimom na naše začinjavce
-- Donabellina -- 13.09.2021. u 19:27
vidiš, vidiš, a baš sam stavio fotografiju negdje oko toga doba; nije to slučajno, veliš, jel?
hvala od srca :)))
-- j. -- 13.09.2021. u 19:29
Uz pjesmu paše prekrasna fotografija Pustinje Blace na Braču.:)
-- viatrix -- 13.09.2021. u 21:27
Dobar!!!!! Ljubim!
-- luki2 -- 13.09.2021. u 23:49
ide ovo tebi odlično :))
-- Galaksija -- 14.09.2021. u 01:29
Meni se, vjetre, ovo baš sviđa. Ide te stih, nije to pih:-)
-- morska iz dubina -- 14.09.2021. u 08:24
Teče ko slap,
pršte ti riječi,
poezija nije štap
al' ko voda liječi!
:-))))
-- Sarah -- 14.09.2021. u 08:52
Sve što napišeš, napišeš sa ruku ljubavi...i meni se dopadne Tvoj zapis...poseban je!!!
-- modrinaneba -- 14.09.2021. u 21:33
Velika djela u nama stvaraju slike o velikim ljudima koji iza njih stoje. Napisati sjajan roman, ili snimiti odličan film, ili naslikati pravu sliku – ne da ne može svatko, to gotovo – imajući u vidu sve nas - ne može nitko; u svakoj se generaciji rodi jedan ili dvoje koji to na koncu umiju dovesti do konca, zadivljujućeg i veličanstvenog; stoga je i naše očekivanje od njih kao osoba – daleko iznad očekivanja prema običnim smrtnicima.
Naravno - i razočaranje je onda veće, jer od vrha do naših očiju daleko je duži put nego inače. Pa se tako razočaramo u tome što je jedan bard čitave generacije mladaca privodio pravdoljubivosti i solidarnosti, a potom, kada opasnosti po njega više nije bilo – bančio sasvim prizemno i sebično kao da sutra i drugi ljudi sa svojim nevoljama ne postoje. Drugi je pak svoju snagu crpio upravo u činjenici da je objavljivao sve i sva, pa kada je zasjeo u sedlo i mogao barem malo svojim migovima odlučivati o tome što će se, kada i kako objaviti, činio je to uskogrudno, sebično i teško. Treći je posljednje desetljeće života sjedio kod kuće a da – osnovane sumnje pomnih, potkovanih i vještih čitalaca rječito govore o tome - ruku pomakao nije, pa i kada je trebalo već onemoćaloj supruzi pomoći u kućanskim poslovima. Četvrti ne samo da nije pomagao, već je i optužen za zlostavljanja, i to vlastite djece, ali samo od strane jednoga – da bi drugi to opet opovrgnuli, pa ti sada ocijeni i znaj što je i gdje je istina. Peti je pred sam kraj, nakon što je čitava svoga života prezirao i negirao politiku i političnost, pa tako odgajao naraštaje mladih što su sa oduševljenjem čitali njegove snažne i samosvojnosti okrenute napise – ostao upregnut u kola glasačke mašine obične većine u kakvoj skupštini, tvrdeći potom da se više ničeg ne sjeća… i tako dalje, i tako dalje.
Onda ćemo se jednog dana naći u dvojbi, pa slušati i čitati što o svemu pišu ili govore oni koji su načitaniji i umješniji u tome poslu od nas, želeći odgonetnuti bi li poznanstvo sa takvim autorima dovodilo do istih onih oduševljenja do kakvih nas dovode njihova djela, kada već sa sigurnošću – jer metri i kilogrami papira što su ih ispisali o tome rješito svjedoče - znamo da su baš svakoga dana mislili, čitali i djelovali tako da nas to zadivljuje.
Ili bi takav susret značio otrežnjenje, poniženje, razočarenje?
Običan susret, negdje na kavi, ili na tržnici, u haustoru, kod doktora? Zamišljamo ih kako se, stari i onemoćali, trse još posljednjim snagama uhvatiti nešto od života. Sasvim prizemno i nimalo veličanstveno, sebično i prozaično: nigdje one opjevane empatije, širokogrudnosti, općeg i neoboriva uvida u stvari. Obični ljudi kakvi smo i sami; ima li većeg razočaranja od toga?
Razočaranja? Pa, zar smo na nekoj utakmici, natjecanju, festivalu? Otkuda pravo čovjeku uspoređivati se s ikime – kako to lijepo, po sjećanju, veli legendarni Kero u „Kiklopu“: jest da su dva i dva četiri, ali otkuda taj poriv da ih se zbroji?
Ne trebamo se o tome pitati puno i tražiti nadaleko i naširoko. Sve ono što nam treba, opet ćemo naći među istim tim biserjem koje su isti ti ljudi za kojima smo pošli - prosuli među nas.
Jedan od njih tako, bez nekog šireg ili dubljeg uvoda ili objašnjenja, pri kraju jednog takvog sjajnog djela veli – „biografija ne objašnjava djelo, nego – prije – obratno“.
Spuštam tu debelu knjigu na prsa i gledam u strop, a pogled mi se muti od toga što sam upravo pročitao: napiši i ti, brate, takvo što; neka te čitaju, citiraju; neka tvoje rečenice uzimaju kao pravila i maksime; onda ćemo tek naslutiti gdje smo.
Neću ovdje sada, barem u ovome času, navesti o tome tko je to i gdje napisao, da netko ne bi pomislio kako i tog velikana ubrajam u ovu priču. Svi su zapravo velikani u toj i takvoj priči, i mi skupa sa njima: život je sasvim obična i prozaična pojava; zato njihove dragulje toliko i cijenimo. Sjetite me zato, svakako, da potpun citat navedem kroz neko vrijeme; dovoljno da uspomene ostanu čiste i netaknute.
Ali da je čovjek pogodio, jest – u sridu. Ono najbolje što možemo naći, naći ćemo u tim knjigama, slikama, filmovima. Iz njih će nam se sve ostalo samo kazati. I o njima, ali bogami - još više, i o nama. Jer, kada bismo ista ta mjerila koja primjenjujemo na Njih; istu tu dosljednost, strogost, beskompromisnost – primjenjivali i na sebe same – bili bismo, van svake sumnje – bolji ljudi, zar ne?
A ako želimo mijenjati svijet, jer nam ovaj iz ma kojeg razloga ne odgovara - to već znamo, moramo prvo svakako pomesti pred svojim, a ne tuđim vratima. Ma koliko neka druga bila velika, a naša mala i na prvi pogled beznačajna.
Mi bismo lutali, i ispunili bismo sebe, i pronašli bismo – tako, ako se dade, kakvim čarobnim štapićem lakoću i ushit i spokoj; ako po nekom zakonu spojenih duša može – i po cijenu toga da se u nekoj drugoj spojenoj posudi zapremnina barem malo isprazni. Uzeli bismo sve što držimo da nam bespogovorno pripada, po zaslugama i slavi, bez puno truda, pa dalje vedri i prpošni odlutali u nove avanture: nije pri tome važno to što ćemo vrlinu i vještinu trampiti za sigurnost i tišinu; važno je to što ćemo druge, a i same sebe – pokušati uvjeriti da tome nije tako.
Ili bismo, kao strpljivi i polagani, rijetko znani, a puno više bezlični kopači i trudbenici, sakriveni u kakvim neznanim grobovima, skrivenih života i jaggerstaetterovski prozaičnih biografija, poput milijardi pčelica umjeli graditi to tanko i porozno, ali primjetno i snažno tkivo smisla, svjetlosti i nade?
Nije ovaj svijet kriv za to što smo mi nesavršeni, popustljivi prema sebi, nedosljedni, površni; što mjerimo druge jednim, a sebe drugim aršinom. Ili, kako na koncu, u posljednjoj rečenici posljednjeg lista opširnog i potresnog romana „Manastir“, s nemalo pretenciozne dramatike, ali nipošto ne bez dobra razloga, nakon osamstoičetrdesetiosam nerijetko jedva prohodnih stranica tmine, strahota i besmisla – sjajno reče Zahar Prilepin: čovjek je mračan i strašan, no svijet je čovječan i topao.
Ne postoje veliki i mali ljudi; postoje tek djela koja su se i jedni i drugi usudili počiniti. Ili – nisu. Umjeli, htjeli, smjeli.
živimo i proživljavamo svoje i tudje uspjehe i neuspjehe, ponekad s ushitom, ponekad ravnodušno , a ni zlobe nismo lišeni.
najteže je osobno kajanje za moguće, a ne napravljeno na vrijeme : tome se u poznim godinama ne treba ni osvrtati........
a lijepo je moći i htjeti bez moranja sve napraviti što iz želje ili potencijlala možemo, ne naravno do onog savršenstva kojega spominješ u početku teksta, ali kvaliteta je kvalitetna i kad nije savršena
-- Donabellina -- 08.09.2021. u 21:44
Ako ćemo tako, onda smo svi mi na određenim područjima veliki, a na određenim područjima mali ljudi. Naravno da ako je netko odličan u svom području, ne garantira da je "veliki" čovjek. Bitno je družiti se s onima, s kojima smo na istim valnim dužinama, razumijemo ih i nadopunjavamo se - a kao što si rekao, samo nekolicina iz svake generacije dospiju u kategoriju "izvanredni"... Ljubim!
-- luki2 -- 08.09.2021. u 23:17
Ja ne bi gradirao "veliki" i "mali" čovjek po uspjehu, nego po dobroti.
-- viatrix -- 08.09.2021. u 23:54
Luki je istaknula ono što mislim i ja :))...da se ne ponavljamo...
-- Galaksija -- 08.09.2021. u 23:56
Marin Držić je pisao... o dva tipa ljudi, onima nahvao i onima nazbilj... kako tada tako i danas... :)
-- Dinaja -- 09.09.2021. u 07:18
I velika djela pišu obični, nesavršeni ljudi.
-- Lastavica -- 09.09.2021. u 09:04
Dobrota, plemenitost, empatija...ma kako dolazile od tzv.malog čovjeka, za mene su najviše razvojno ostvarenje ljudskog humanizma... srdačno te pozdravljam:-)
-- morska iz dubina -- 09.09.2021. u 13:46
Sve ovisi o točki gledišta, nismo svi za sve a svi smo u nečem najbolji. Moje mišljenje je u principu najbliže Lukinom.
-- TEATRALNI -- 09.09.2021. u 18:58
Ne volim velikih i bahatih ljudi....volim male, iskrene, poštene....
-- modrinaneba -- 09.09.2021. u 20:22
Hvala na komentaru kod mene! Ljubim!!!!
-- luki2 -- 10.09.2021. u 00:33
Mene su još kao tenagericu impresionirala 2 svjetska barda: jedan riječima, drugi bojama. Za prvoga sam uvijek mislila da nije imao tako iskustveno bogat život ne bi mu ni riječi bile tako snažne, iako je skončao od vlastite ruke, u vlastitoj ljudskoj nemoći da se dalje bori s životom, ostao mi je inspiracija za (iskustvima) bogato proživljen život kao osnovu za riječi koje ćemo razumjeti jer su dijelom doživljene i proživljene. Drugi pak je isto završio život od vlastite ruke, ali ostavio u nasljeđe takve dubine ljudske duše na platnu izražene jednostavnim ekspresionističkim stilom u bojama koje ne bismo spajali, a nosimo ih u sebi....
A Hemingwaya i Van Gogha sam smatrala velikanima, ja mala i nedostojna te veličine, ali trudeći se kroz život što više biti svoja i Čovjek....
Mali krug velikih ljudi , pjesma I. Dečaka koju Massimo pjeva mi je u tom smislu savršeno "sjeo" jer nosi istu poruku kao jedna moja pjesma.
I za kraj opsežnog komentara (puno si misli potakao svojim postom) jedna izreka Majke Tereze koju sam rado citirala i učenicima kada sam obrađivala temu stvarnog utjecaja i političke moći:
Ne možemo činiti ništa veliko, samo male stvari velikim srcem.
Oprosti na ovako dugom komentaru, nisam to mogla sažeti više od ovoga:)
-- White Lilith -- 10.09.2021. u 06:33
Bilo intimno, bilo putopisno.... uvijek je dobro napisano.
Odlično.
Često ne znam ni što bih napisao u komentaru.
"Možda je sav Svijet u očima".
-- NetkoOdVas -- 10.09.2021. u 15:00
Pirinska autostrada žila je kucavica ovog dijela svijeta. Njome se putuje, vozi, prevozi; njome kola život kao arterijom na koju se nastavljaju manje i slabije pritoke što dovode na nju i odvode sa nje kolone koje protječu krvotokom ljudske zajednice. Cestom putuju nade i želje; njome se kreće prema žuđenim i sanjanim mjestima naših srdaca; njome žurno putuju naše prošle ili buduće stvari; one što smo ih dugo i ustrajno držali i koristili, ili što ćemo ih tek držati i koristiti na našim putevima ka sreći. Autocesta naših prošlosti, naših budućnosti i tanašnih niti našega sada: onih nekoliko časaka u kojima gledamo, dišemo, slušamo ono što smo dugo i potiho željeli uživati, pa je sada stiglo vrijeme da se i takvo što posvršava i postane prošlost. Od dalekih sjevernih mora, pa uz velike i široke rijeke - penje se ta cesta pod visoke i strme alpske vrhove, da bi se polako i pospano spustila u široku i beskrajnu panonsku ravnicu, i završila uz strme i visoke azijske obale preko kojih valja preskočiti u neki drugi svijet.
Kada i sami putujemo cestama, postajemo dio tog šarenog i beskonačnog kola što čitavog dana i noći, sjedeći i ležeći nad usijanim šuštećim pneumaticima, zuji i bruji među zelenim šumama, žutim livadama i tamnim brdima. Nekada se daljine prevaljivalo mjesecima, a danas satima: zastrašujuće čelične grdosije tutnje pored prepunih odmorišta i višeslojnih petlji; sitni i jedva vidljivi motori, jedva dotičući usijani asfalt odnose ljude u beskraj. Uz cestu se živi i odmara, trguje i jede, pije i zapija; propada i raste. Sve što smo vidjeli u našim životima, donijela je k nama prije ili kasnije ta dvadesetmetarska trasa pa se izvrtilo, izmorilo i zamislilo na tim širokim i izblijedjelim trakama putujući ka svome cilju.
Na odmorištu, ne predaleko, ali dovoljno da se odmakne od vreve restorana i mnoštva putnika što izlaze iz prepunih autobusa, zaustavljen je utihli, tamni šleper. Kroz otvorena suvozačeva vrata proviruju vozačeve noge u šlapama; prvi blagi povjetarac nakon vrućeg ljetnog dana barem će malo rashladiti prevrelo tijelo što je gotovo čitavog dana mirovalo iza golema upravljača grdosije.
Umorni od višednevna hodanja i uživanja u prirodi visokih planina i šumnih, uskih rijeka što između njih protječu, njih dvoje zastaju na nekom odmorištu. Noge su otežale i trome, pa ih valja protegnuti i odmoriti. Ona je poželjela kavu, a i za njega će biti dobro popiti je i tako barem malo odagnati san daleko od očiju (nije još predugo do kuće), pa on iz najmanjeg džepa hlača izvlači pregršt srebrnih i žutih kovanica, što će ih pažljivo, jednu za drugom, ubacivati u automat. Upute su na slovenskom, i treba ih polako, bez ikakve žurbe pročitati, pa ispoštovati: na koncu dolaze dva posipa, baš kako Ona voli, od karamele i čokolade, pa onda žličice i šećere u džep, i izlazak na zrak.
Šuteći pale cigarete; dok on miješa kave, Ona pripaljuje i njegovu; dugo se i nijemo gledaju u oči, pa onda krenu srkati prve guljaje kave.
- Dok sam šetala, šofer iz jednog kamiona usnama i dlanom mi je poslao pusu – kaže Ona tiho i otegnuto, a onda se dalje, opet bez riječi, dugo i mazno, otpuhujući dimove - gledaju netremice u oči, dok im prvi mrak zastire od sunca opaljene obraze i čela, a vjetar što je netom sišao sa obližnjih brda mrsi kosu.
Kave im prijaju, tople su i slatke; krijepe i razbuđuju. Prolaze minute, i jedva da će prozboriti nekoliko riječi – o tome ima li dosta soka u flaši što je na stražnjem sjedištu, i hoće li im možda ipak negdje prije granice zatrebati lagane jakne, što zgužvane i pregrijane leže na vrhu prtljažnika. Zatim mu ona sa ugrijanog lima prinese kavu ustima i lagano nagne, da popije i taj, najslađi i posljednji gutljaj. Potom – dok im se lica osmjehuju - umeće svoju čašu u njegovu i baca ih u obližnji koš. Sjedaju u vozilo, još jedan pokret prema nazad, pa onda polagana vožnja među drugim zastalim vozilima i kamionima, a onda sve brže i brže, sve jače i jače stiščući papučicu – uključivanje u glavne dvije trake, i pravac prema jugu i istoku, što već tone u prvi zagrljaj mračnog i tihog plavetnila nad obzorom.
- I ja ću di dati pusu – govori Joj ne preglasno, ali čujno, jer ne želi da mu se glas utopi u snažnom šumu motora i prvim taktovima pjesme što svira. Kada dosegne šestu brzinu, onu u kojoj mu ruka dolazi u položaj najbliži Njoj, siguran da je dospio dovoljno daleko od vozila ispred sebe, ali da je dovoljno brz u odnosu na ono iza njih, spušta polaganim pokretom svoju desnu ruku na sredinu njenih širokih i vrućih bedara na kojima šušti lagana ljetna haljina, kojom je konačno u rano poslijepodne odmijenila kratke hlačice što su Joj bile nužne za hodanje. Sada više ne treba hodati, a noge su slobodne i teške, i ne trebaju im više elastične tenisice da ih stežu i štite; kada je njegova ruka pala na njih, sazula je natikače i malo ih raširila, pa stavila svoju ruku na njegovu, da ne ode tamo odakle je više ne umije zaustaviti, ali niti da se ne vrati tamo gdje je više neće osjećati: neka bude baš tu, gdje je širina dovoljna da u se primi njegov dlan; blagoslov tog tajnog i čarobnog mjesta što diše ispod njega duboko i snažno.
Nema još dugo do granice, i prve zvijezde svijetle nad njima u ovoj neponovljivoj i svetoj noći. Ona sklapa oči, držeći njegovu ruku i dalje pod svojom, i oboje znaju da bolje od ovoga – sve teško da može biti. Pod kotačima povremeno tiho zagrmi kakva neravnina ceste, da bi prekinula jednoličan šum i ljepotu. Sve će biti dobro, i onaj šofer dovest će se sutra, umoran i sretan do svoje nestrpljive hanume na koju ga je Ona podsjetila; jer ako se šoferi ne budu umorni i sretni, dijeleći poljupce kroz sumrak - dovozili do svojih mekih, toplih i pričljivih hanuma koje će im u svitanje, nasmiješene pod njihovim rutavim vratovima šaptati priče o poljupcima što se dlanovima odašilju u svijet, taj svijet će propasti ni u što i iscuriti nam kroz prste; baš kao topli pijesak žala što je nekoć davno bio stijena. Stijena koju nitko ne pamti, jer u njeno doba još nije bilo onih koji bi pamtili – ni ovakve noći, ni onakva svitanja, niti bilo što pod nebesima, ili na njima.
detalj
slika s putovanja
povratak na kraj koji je bio polazište
dogadja se , da kava s odmorišta iz automata baš tako prija koliko se od nje očekuje......
pa i ta ruka koja miruje prisiljena na mir
sve je lijepo , a lijepim tekstovima i ne trebaju dodatci
-- Donabellina -- 02.09.2021. u 22:12
Volim biti na autocesti, potom na odmorištu...:)
-- viatrix -- 02.09.2021. u 23:09
Divota! Jedno lijepo putovanje, jedno odmorište i oči koje pričaju i šalju puse...Ljubim!
-- luki2 -- 02.09.2021. u 23:11
ovakav putopis volim pročitati :)))
-- Galaksija -- 02.09.2021. u 23:40
poezija putovanja od sjeverozapada ka jugoistoku.... divna... :)
-- Dinaja -- 03.09.2021. u 05:48
Naprosto znaš! Riječju vodiljom doprijet do svih nijansi života. I oslikat ih. I u te slike i emocije duboko nas zaronit. Pozdrav, vjetre:-)
-- morska iz dubina -- 03.09.2021. u 14:12
Tvoj komentar kod mene: obožavam maline i smokve, zato sam radila pekmez. Jedva čekam u zimskom vremenu napraviti palačinke i namazati ih pekmezom! Uz topli čaj od šipka....Ljubim!
-- luki2 -- 03.09.2021. u 22:17
Žile kucavice ovog planeta. Isprepletene kao veje kupina na gmajini, a prepune života o kojem je gotovo na poetski način ispisano putovanje. Bravo.
-- Demetra -- 04.09.2021. u 07:10
putopisni postovi su uvijek posebni :) hvala za lijep komentar kod mene :)
-- shadow-of-soul -- 04.09.2021. u 16:08
Ti znaš živjeti.
-- Lastavica -- 05.09.2021. u 19:04
Potpisujem Lastavicu...znaš živjeti i znaš što je život...Hvala na posjeti i komentaru kod mene....Laku noč mašem!!!
-- modrinaneba -- 05.09.2021. u 21:46
Dobro napisano. Način na koji je priča ispričana drži pažnju do kraja. Sama priča... mnogi su je doživjeli, ali, rekoh, način...
-- Potok -- 06.09.2021. u 17:52
< | rujan, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |