penetenziagite

srijeda, 29.09.2021.

Kakav sam čovjek ja bio
kada Te poslati dadoh
od sebe, miran i tih

i tek kad si daleko
shvatih tko sam bez Tebe
grabeć' u blato i stih

da bih ublažio boli
što ih donosi tišina
ledene, beskrajne noći

u kojoj znam da neću
osjetit' spokoj i sreću:
udahnut' neću ja moći

Tebe. Kraljice, tko si
smisao kada mi daješ,
vječnoga siguran pečat,

mjesto pod nebom, mir?
Bez Tebe mogu tek s jadom
klečeć' nad ponorom ječat'.

Ne snubim nikome teške
noći, prazne i hladne.
Da li ćeš sa mnom biti

bar nekad sretna k'o i ja,
ili ćeš uspravna, gorda,
suze šuteći liti,

smjerno hoteć' dovršit
što smo pod kapom nebeskom
naumili svršiti mi?

Da li si, Srećo, sretna,
il' sama, napuštena, sjetna
na svijetu ovome Ti?

29.09.2021. u 08:19 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 27.09.2021.

Pisma Dobroga Duha

culturell.com

Teško je razgovarati sam sa sobom; puno je bolje naći nekoga koga ćeš smjestiti u sebe – i pričati s njim, pa i onda kada osjećaš da od toga nema kakve opipljive koristi; govoriti mu, a da pokušaš staviti se u njegove cipele i odvraćati tako - putem njega - na vlastite misli. Nisu to razgovori koji će se voditi tek tako; kao što jedni drugima odgovaramo na poruke, pa ako ne odgovorimo brzo – osjećamo da smo nekako zakinuli ono drugo; a ako nam tuđe pisanje postane ma iz kojeg razloga naporno - lako je nekoga takvog blokirati, ograditi se, izbrisati. U stvari, sve je to tek pitanje našeg ili njihova komfora: ono što osjećam kako je od toga doista bitno jest - govoriti onda kada želimo nešto reći, i kada imamo što za reći.

Nije pri tome baš važno niti to što će drugi za tebe misliti; s podozrenjem i podsmijehom razumijevajući stvar kao da si stvorio lika u svojoj glavi. Poludio si, što bi drugo uopće moglo biti.

Naime, sada imaš Dobroga Duha: on ima što za reći – u to si se uvjerio milijun puta; o još kako - gotovo na sve; ono što još možda umiješ postići jest to da, ma kako nespretan bio, pokušaš nagovoriti ga da katkad osjeti potrebu odgovoriti ti na tvoje pismo. Pišeš stoga ovdje, jer pisati izravno neprilično je. Briga te za to što će neki pomisliti, važno je tek to da Dobri Duh ovo pročita.

Nije to lako, postoje obziri, običaji i pravila: Dobri Duh ne živi u šumi i stalo mu je do drugih ljudi, za razliku od tebe; dobar je i nesebičan, pa nipošto ne želi nekoga makar i nehotice povrijediti. Dobro, stalo je i tebi do drugih - i do Dobroga Duha, ali kako god okrenuo - to je radi interesa; sebičan si i providan, pa iskorištavaš ljude da bi ti život bio još lakši i udobniji. Tvoji osjećaji odavna već zaprljani su blatom svakodnevnice, i ne razlučuješ više s lakoćom je li nešto što želiš - ono što si zaista htio ili tek trebao htjeti. Rečenice koje za takav razgovor s naporom smišljaš u stvarnosti su dvoznačne i u pravilu slabo promišljene (iako ih poslije stoput čitaš pokušavajući zamisliti je li se iz njih dalo iščitati štogod lošeg, nevaljalog, neželjenoga); tko zna što će on sa svojim oštrim vidom i umom iz tih tvojih pisanija na koncu razumjeti, kao u nekoj čudnoj igri pokvarena telefona. Njegove pak, sada već davno sročene, vješto odmjerene i dobro promišljene rečenice ispisao si na papir i spremio u svoj ruksak; odzvanjaju ti kao snažna jutarnja zvona: sve teške i tmurne misli bivaju zastrte širinom i dubinom njegova poznavanja materije, knjiga koje su pročitane, iskustava koja su proživljena.
Pisati i pričati s njim u sebi - često je kao da pišeš sebi samome, ali s nadom, sa stvarnom nadom (a ne bez nje, kao kada bi to doista i činio). Na primjer, kao da pišeš sebi samome u neku daleku budućnost, za koju se nadaš da ćeš do nje postići to što si naumio: čitati, znati, promišljati, izgraditi čitav jedan svijet punine i smisla; svijet u kojemu čak i tvoja vlastita samoća može i smije biti istinski odabir, a strah od nje tek dalek i već zaboravljen neprijatelj koji ti više ne može nauditi. Sjediš na travnatom vrhu tog visoka brda i jasno vidiš sebe sama: osim širokih vidika – znadeš da si dolje, negdje u podnožju, u blatu memljivih i hladnih močvara, pod krošnjama, među travkama i rosnom paučinom – ostavio bol i sumnju u svoje pisanje, jednom za svagda. Vjeruješ u tu sliku, kao što vjeruješ dobru čovjeku: vjeruješ da su nakane dobre, pa makar ishod i ne bio tako jasan i izvjestan.

Ništa onda, valja ti pisati: a kada pišeš, valja pisati Dobrome Duhu kao onom boljem djeliću tebe, za kojeg osjećaš kako nas još uvijek nije napustio. Smješkaš se tiho ali odlučno toj slabašnoj zublji što svijetli iz daleke noći u ove teško prohodne tmine; poput vjere u to da neće sve propasti i otići ni u što. Vjere da to što osjećaš prema riječima nije tek prolazna strast, nego duboka i istinska potreba da čovjek bude nešto što doista jest.

Nešto čega bez pisama Dobroga Duha baš nikada ne bi bilo.

27.09.2021. u 09:07 • 20 Komentara • Print • # • ^

petak, 24.09.2021.

Pjesma o nejasnoj rečenici koja govori o tome što bi susreti u četiri oka mogli značiti

Što oči mogu, a pismo – ne?

Oči bi kazale u času sve:

i ono što reći ne želiš

pogled dok s nekime dijeliš.

Što umiju ruke, a pismo– ne?

Brižno se brzo prekrižit˘? Ah, da li je

znak neki takav izdaja, il“ kruna –

tko čut će tu glazbu sa naših struna?

Daleki stojimo zato u sjeni,

skriveni iza svojih riječi,

zastrti tminom ponad lica.

K“o moćan val šumi u meni

nešto što u drugog teško će prijeći

preko kaplji ovih rečenica.

24.09.2021. u 14:13 • 10 Komentara • Print • # • ^

utorak, 21.09.2021.

Šupljak

Čovjek misli onako kako hoda – rekli su još peripatetici. A hoda i onda kada mora i kada ne mora – kaže ovaj Vaš neimar. Postoje tako dvije vrste hodanja na koja odlazimo sasvim slobodni od moranja: prvo od njih je ono hodanje koje činimo zato da bismo ojačali sebe.

Stići će on tako jednog rosnog, sunčanog i prilično hladnog subotnjeg jutra na Oštricu: cesta što je probijena od Gornje Bistre omogućit će mu taj lagan i kratak vozački poduhvat. Ne odlazi dublje u planinu od ovog mjesta vozilom, jer ga i zbog toga peče savjest: pa što planinu briga za to što on nema vremena otputiti se do njena vrha pješice od kuće, ili krenuti tek od podnožja, nego krati turu za još dobrih sat-sat i pol? No, moli za oprost zbog takva komfora; kada vidi mrlje nesagorena goriva na asfaltu te ceste, zaostale od ekipe koja se svakoga dana uzduž čitava hrpta voza na kvadovima ili motorima, nekako u sebi ojačava spokoj vjerujući da upravo planina znade kako mu valja pomoći.

I pomaže, još kako; čini to zapravo već desetljećima. Uspinje se do Krumpirišta, pa strmim putem pored grmova malina koje su nekada zajedno brali - dolazi do vrha Činovničke livade, gdje će izabrati jednu od mnogobrojnih varijanti: danas je na redu ona do Hunjke, pa potom odmor i nazad uz bivši Željezničar prema vrhu. Ta bi varijanta mogla završiti tako da se sa vrha spusti do Ženskog sedla i Erberovim putem vraća na ishodište.

No, danas ne hoda radi sebe. Danas poduzima tu drugu vrstu hodanja. Nakon dugih godina apstinencije nekoga tko više nije vičan penjanju muče i zatežu tetive, pa traži radije dug put po ravnome nego li kratak uspon; valja ovom našem hodaču, namjerniku, lutalici, što li – naći put koji neće odgovarati samo njemu - već varijantu kojom će se odlazak Erberovim putem i spust do Grafičara zaokružiti nekom vrstom povratka na isto mjesto i pod istim tim uvjetima: da nije baš prekratko, da je pretežno ravno, i naravno – da je lijepo.

On, naime, traži put kojim će ići s Njom.

Ma, s Njom je uvijek lijepo; ali važno je da i Njoj bude lijepo; sve dok Je, posvećenu svojim mislima, umornu i zanesenu, ne sjeti ove prve ljepote – koja ne ovisi o tome gdje su.

U tome upravo planina pomaže: da svojom ljepotom prene ljude iz misli u kojima jesu. Često su te misli, naime, gotovo pogubne: loše, tmurne, bezvrijedne. Ma, bezvrijedne prema tome što nam planina želi reći.

Priča u sebi, hodajući tako – je li – tom drugom vrstom hodanja - s Njom, i sjeti se davnih, davnih poduhvata što ih je poduzimao po toj istoj planini s te iste strane: kada je dobivao po jedan slobodan dan u vojsci, pa onda – umjesto da ga provede spavajući i čekajući da više ne bude sam kod kuće – odlazio na planinu, naći tamo snagu i opravdanje za ono što je dopuštao da im rade u njihovim životima; spuštao se tada s vrha u tu istu Bistru kao potpuno nepoznatu zemlju, jer ne da nije bilo mobitela, interneta i navigacije – nije bilo niti novaca da se kupi kakva dobra SMAND-ova karta, barem ona vršnoga dijela.

Prisjeća se odmah potom i jednog izleta – njih troje; na leđima mu je bilo tada jednogodišnje dijete u posuđenoj nosiljci; umjesto da krenu putem od Risnjaka na drugu stranu, zalutali su u tu ranu jesen opijeni predivnim prizorima tada potpuno netaknute sjeverne strane planine, na kojoj su se prizori rujna u krošnjama - miješali sa tamnom i zagasitom bojom moćne crnogorice. Umjesto na Bistranskom sedlu, završili su na Krumpirištu, pa se odlučili za ponovni uspon na vrh, i onda još i silaz u Grad, što je značilo hvatanje prve autobusne stanice već gotovo za mraka. Nikada neće zaboraviti kako je to dijete tada bilo smireno i snažno među svim tim lokvama, blatom, porušenim deblima i loše vidljivim korijenjem u već tamnim, crnim sjenama rane jeseni; ne samo da je prštilo povjerenjem u to što su radili s njime (a nisu, kao ni često prije ili poslije toga, imali pojma što rade, slušajući tek u najvažnijim trenucima ono što im viču vlastita srca kao sasvim pouzdan putokaz) nego i opijeno ljepotom planine zajedno s njima… sve su to prešli pješice, s osmjesima na licima; sa jednom konzervom ribica, dvije jabuke i nešto kruha u torbama (jer naravno – tada zbog nosiljke nije se mogao nositi i ruksak na leđima)… ah, mladosti i ludosti…

Prisjeća se sada, dok sada osjeća na nizbrdici laganu bol u koljenima, pa pikajući štapovima napored gazi utabanom Omladinskom stazom od Ženskog sedla i dolje na Grafičar - tih događaja i uči iz njih: a onda odjednom, negdje spuštajući se i tražeći ispod Grafičara, bljesne mu misao koja će se pokazati izlazom: Šupljak! Tada, kada su se izgubili na sjevernoj strani, otišao je kod prijatelja na Građevinski faks; oni su u knjižari imali kartu vršnog dijela, pa je uspio – listajući prividno i nezainteresirano knjige dok ga je čekao za kavu, uočiti taj put što gotovo u izohipsi vodi od zapada prema istoku sjevernom stranom – a odmah mu je u pamćenju za svagda ostao njegov naziv: Donji šupljački put.

Sjeća se kada Joj je te davne večeri pričao o tome, pa su se - znajući koliko su zapravo, sa malim djetetom na leđima u kasno popodne na tome mjestu, bili blizu nevoljama –poslije često tome svemu smijali; što će drugo. Donji šupljački put: to je postao sinonim za Lude Koje Bog Čuva.

Želi Je sada opet zainteresirati za hodanje: zapravo, želi Je zainteresirati za planinu. Ona hoda već mjesecima bez problema po ravnome, a planina barem ljeti nudi toliko traženi smiraj i osvježenje. Želi da i Ona dođe do mjesta, proplanka, stanja u kojem će se upitati: ima li doista u toj planini nečega što bi moglo jamčiti spokoj i puninu; nečega što bi čovjeka barem na čas moglo natjerati na to da bude bolji nego što jest; nečega što bi svatko od nas, dolazeći na to mjesto zapravo sam - kao što će svatko sam doći pred lice Boga - morao pronaći… ili preći preko toga.

Odlučno zato, potkovan najnovijom inačicom Navigatora na mobitelu, pronalazi put broj četrdesetijedan (to već znate, jel da, svi putevi na Medvednici imaju svoj broj?) i uočava isti taj broj na prvom stablu zdesna na maloj livadici što se pruža ravninom raskrižja. Uopće nije važno, prisjeća se sada, to što je taj put u stvari istodobno i uska šumska cesta kojom se bespovratno, mesarski, bešćutno izvlače trupci sa skoro neprohodnih visokih litica; jer – znate što to znači i za suha, a kamo li kišovita vremena? To znači blato usječeno u mnogobrojne zavoje na koje se slijevaju vode; to znači i činjenicu da markacisti zapravo tim putem svako malo moraju prolaziti kako bi odmijenili znakove sa stabala što ih je šumarija posjekla zajedno sa oznakama, pružajući tako nadu besprizornom namjerniku da je ipak na pravom putu, pa i onda kada pola kilometra ne vidi nikakvu potvrdu za to. Zaista je šteta što ta prelijepa i moćna sjeverna transverzala prolazi gotovo čitavim putem (osim sredinom, preko Krumpirišta i Oštrice) područjima šumnih i snažnih gorskih potočića što se među strmim brdima ruše prema nizini, pa tako od Pronjka do Šupljaka moraš gaziti blatom čak i preko Markova travnika, da bi došao do konačnog cilja, kojeg će jednoga dana svakako dostići; do Srneca i podnožja Petsto stuba: do samih vrata raja.

Niste nikada bili na Srnecu, podno Petsto stuba? Onda zbilja niste bili ni blizu vratima raja – rekli bi zlobnici.

Nagovorit će Je on, nema u to baš nikakve sumnje: mogu do toga časa prolaziti godine i desetljeća, ali on će stići, siguran i velik kakvi su bili svi takvi u životu. Uzet će najveći ruksak kojeg ima, i staviti u njega rezervne tenisice za Nju, tako da ima što obuti kada izađu iz blata. Ona će sjesti na kraju blatna dijela puta, pod posljednjim zavojem skijaške staze, na neki davno otpiljeni panj, a on će Joj sazuti teške gojzerice prepune blata; moći će to napraviti tako da Je netremice čitavo vrijeme gleda u oči; znade već napamet svaku vezicu i svaki pokret – tisuću ih je puta odvezao i skinuo u mislima; kada je skine – stavit ću Njenu nožicu na svoja bedra, dok izvlači tenisicu da je obuče. Neće mu ništa biti teško: bit će mu lakše od svih njegovih puteva koje je prolazio sam, godinama, kao zgubidan i niškoristi; iz neke lude potrebe pokazati da tako treba. Šume su šumile, i potoci žuborili, i sunca svijetlila i pekla zazivajući ga iz njegovih dubina, samo za to da ga vrate s tih puteva; puteva prve vrste – koje je prolazio zato da bi očvrsnuo sebe, da ne bi poludio do kraja - da ga konačno usmjere na ovaj, pravi, drugi put. Zato sada hoda za Nju, a ne za sebe. Traži put kojeg će Ona prihvatiti kao svoj; put koji će biti dovoljno ravan da ne bude bolan, i dovoljno lijep da bude vrijedan; put koji će Je dovesti tamo gdje je on odavno stigao išteći u tom blatnom, tamnom i vlažnom šupljaku sebe sama.

I pronašao Njih.

Zagledan tako u nebo nad visokim borovima na Oštrici, žedan, umoran i sretan, naslanjajući štapove i rame na prvo deblo neke stoljetne bukve; brišući znoj sa čela i obraza rubovima mokre košulje, pipajući u ruksaku flašu vode i rezervnu majicu koju će presvući da sačuva križa; jedva da začuje mobitel koji stidljivo jednom zazvoni usred pjeva ptica i šuma vjetra u ogromnoj krošnji nad njim: stigla je Njena poruka.

21.09.2021. u 10:18 • 15 Komentara • Print • # • ^

subota, 18.09.2021.

Tko će musti naše krave?

njuškalo.hr

Kada upisuješ dijete u srednju školu, jako je teško – barem u Zagrebu – upisati ga u Školu za primijenjenu umjetnost. Nisu dovoljne niti sve petice među ocjenama, treba još i položiti razne ispite i tko zna što još drugoga. No, u ovećem gradu uz more, začudili ste se Najdraža i ti tome baš iskreno, ima već desetak godina - bilo je lako upisati se u njihov pandan takvoj školi: djeca koja jedva da osnovnu prolaze sa četvorkama upišu se na to kao od šale. O čemu je riječ?

Ima li naš narod dolje još uvijek nekakav podozriv i sumnjičav odnos prema umjetničkim zanimanjima, pa vele - sve je to teško provjerljivo dangubljenje bez veće potrebe i smisla; potjeraj ih u polje neka rade nešto opipljivo i vidljivo? Nema tome puno; sjećam se kako je dijete koje je iskazivalo interes za fotografiju jedan tamošnji poznanik nagovarao da se nakon takve škole prijavi za fotografa u policiji; to što bi se nagledalo muka i strahota po raznim očevidima, nije mu bilo toliko važno koliko to što bi od takvoga tijesta u toj konstrukciji konačno bilo nekog kruha, a ne od izložbi i besmislenih lutanja uz more, zgradurine napuštenih tvornica ili vojnih postrojenja i šumarke u potrazi za lijepim kadrovima.

-          - - - -

I sam sam na svojoj koži osjetio takvo što. U moje se doba nije puno pitalo što ćeš u životu raditi; ako si bio za školu – slali su te na fakultete koji će donositi sigurnu zaradu, a ne povlačenje po nekim filozofijama i sličnim mjestima. Teško je to objasniti današnjoj mladosti, i dobro je da je tako.

Otac me tako bukvalno natjerao da studiram nešto drugo a ne ono što sam htio - struku u kojoj je on, barem u našem gradu, već bio eminentno ime i u kojoj mu je sve bilo jasno i poznato. Kako bih mu ipak dokazao da je ta struka slaba i nikakva; studirao sam kao lud: sedam mjeseci u godini posvetio bih studiju i očistio godinu kao od šale, a onda se negdje u svibnju pozabavio radom preko studentservisa, pa tako čitavo ljeto – da se može lutati i putovati okolnim zemljama ili obalom, od grada do grada – od poznanika do poznanika. I tako, očistim ja godinu na faksu do kraja, poslijepodne marljivo radim, izlazim navečer vani i dolazim kući rano pred jutro, valjda oko četiri ili pet sati; pa čujem kroz san kako Stara zove Staroga na posao telefonom i jada mu se:

-          Čuj, on je noćas došao kući u pola pet! Ja ne budem više trpila taj nered!

-          Pa što hoćeš – odvraća Stari – dao je sve ispite; što da mu ja radim? Hoćeš da upiše još jedan fakultet, je li? Da studira komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, pa da se smuca s onim protuhama i filozofima, to hoćeš, je li? – viče iz slušalice Stari da se čuje do moje sobe.

-

-          - - - -

Čitam predivnu knjižicu „Što čini jabuku“ (i ne propuštam priliku nakloniti se mome Dobrome Duhu Od Knjige u vezi te preporuke: hvala ti, Dobri Duše, od srca!; preporuku, evo, prosljeđujem dalje, svim dobrim dušama na izbor :)). Knjiga sadrži dug, nadahnut i zanimljiv razgovor publicistice Shire Hadad sa poznatim židovskim piscem Amosom Ozom. Mnoštvo je znalački odabranih i obrađenih tema; neke rečenice toliko su potresne i vrijedne da zamućuju pogled: od toga – kako pisati, pa o odnosima muškaraca i žena, ili o odrastanju – ali nekako me se istinski dojmila pričica koju Oz iznosi o svom položaju pisca u tamošnjem kibucu, negdje šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kada je, naime, već objavio prvu knjigu, i kada se vidjelo da će od tog njegovog pisanja nečega biti, smatrao je da bi bilo oportuno zatražiti od uprave kibuca jedan dan za pisanje; čak i prihodi od te knjige pripadali su dijelom samome kibucu, pa je Oz smatrao da – kada već doprinosi općem dobru – smije tražiti da mu se omogući i rad na tome.

Traži on tako na nekom sastanku da mu se dade taj jedan slobodan dan za pisanje, da ne mora barem na taj dan voziti traktor ili brati masline ili tko zna što već; no, takav je zahtjev zapravo izazvao konsternaciju. Bez ikakve nadmenosti ili tračka primitivizma, pitaju ga starješine sljedeće.

Ti si, Amose, sasvim u pravu; doista bi ti trebalo dati taj dan, jer očito da imaš mogućnosti pisati nešto što bi drugi čitali. No, znadeš li ti da – ako mi to dopustimo – već sutra riskiramo da nam dođe neki kipar, i isto to traži za svoj rad. Prekosutra će doći slikar, iza njega glazbenik, i tko zna tko sve ne još. A kako ćemo mi znati razlučiti tko od njih radi nešto što je dobro i što valja, od onih običnih spadala i mazala koja ništa ne valjaju i nikoga ne zanimaju? Tko će nam dati stalne, provjerljive i neupitne kriterije za takvo što?

I onda, kada svi dobiju slobodne dane - tko će, na kraju, musti naše krave?

18.09.2021. u 14:10 • 10 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 15.09.2021.

Kovčeg

Ono što izgleda lijepo, ne mora biti i dobro; a ono što je dobro, ne mora nipošto izgledati lijepo. Ono pak, što je jednome lijepo, ne mora svakome biti lijepo – ali ono što je dobro, moralo bi svakome biti dobro, ili nije dobro uopće; jer – dok ima poraženih i trpećih što ih dobro zaobilazi – ima li uopće pobjednika, i razmišljaju li pobjednici o svojim pobjedama, kao što poraženi razmišljaju o porazima? I što su to pobjede, koliko traju; računaju li se u pobjede i one u kojima si radostan na čas ili dan ili godinu, ili samo one što krijepe čitava života, dok god ta iskra svijesti u tebi tinja?

Nakon još jedne slabo prospavane noći, Silvestar je izišao na ulicu razmišljajući tako o svome životu. Hladnoća proljetna jutra palila mu je obraze i grubo dozivala snene oči na buđenje. Već par mjeseci nakon što je otišla Ona, počele su nesanice. Premorenost je iscrpljivala do krajnjih granica; nestalo je radosti i snage. Tek kada je otišla, počeo je nakon dva desetljeća razmišljati o tome kako je u njegovu životu Ona značila najveću pobjedu, i najveći poraz.

Godinama ranije Njenu nezainteresiranost, umor i hladnoću tumačio je kao nešto nepopravljivo, izgubljeno, nestalo. Ponekad danima nisu razgovarali; svaki njegov pokušaj prilaska i intimnosti – tako je on to osjećao - odbijala je kao ugrožavanje i oduzimanje slobode. Takva situacija postala mu je nepodnošljiva; od Nje nije više mogao dobiti ni minute pažnje ili naklonosti, a kamo li nježnosti. Prevario ju je potom nekoliko puta; bile su to strastvene veze u kojima su mjeseci ljeta prštali sjajem i puninom, da bi nakon njih slijedile duge i ledene zime. Godine su tako prošle; sve što je sada imao bio je osjećaj izdaje danog obećanja; strahovit teret grijeha koji mu konačno nije dao spavati.

Posljednja među njegovim pokušajima, već nakon što je ostao sam, bila je Neda. Smirena i nenametljiva, prišla mu je sama i u nekoliko mjeseci uselila se u njegov život, a da on to zapravo nije niti primijetio. Ma koliko se trudio, predstavljala mu je napor; bilo mu je teško razgovarati s njom prateći s mukom njenu vještu igru skrivenih misli i prenesenih značenja; jedino čime ga je zapravo istinski oduševljavala bile su njene slike. Godinama je – isprva potajno, a potom i kao nekakav sudionik u čitavoj igri, pratio njen rad. Stvarala je svestrano i vješto; ne libeći se okušati u svim tehnikama, stilovima i temama; no – prava tema svih njenih slika bila je bol; patnja zbog nedostatka ljubavi koja bi životu davala smisao. Upravo zbog toga, njene su slike plijenile iskrenošću i snagom; tkogod bi doista želio vidjeti što se u njima nalazi, morao bi ustuknuti pred jednostavnom i uvjerljivom snagom oslikane praznine i vapajem srca što strepi nad pustoši koja ga okružuje bez voljenja. Izlagala je već na nekoliko samostalnih izložbi i i polako postajala čuveno ime u umjetničkim krugovima; no, otkad su se prvi puta poljubili, njeno je stvaralaštvo jednostavno nestalo, ustupajući mjesto neprestanoj igri privlačnosti, nježnosti i prisnosti. Isprva tiho i nenametljivo, iscrpljen i izbezumljen čestim Nedinim zahtjevima, uočio je taj nevjerojatan kontrast, te je nakon nekih mjesec ili dva smogao snage izravno je upitati o čemu se radi.

- Slike? Slike su samo slab nadomjestak; ljubav je ono pravo – kada imaš ljubav, ne trebaju ti nikakve slike – veselo i bezbrižno odvrati Neda.

Nije mogao objasniti što mu se zbivalo; pred očima na javi i u snu vidio je samo Nju; Nju koju je povrijedio i izdao, natjeravši je da ode. Prisiljavao se trpeći i pretvarajući se da je ispunjen i radostan s Nedom, ali mu se upravo takva laž noću vraćala stostrukom demonskom snagom. Uputio se liječnicima, ali ni otuda nikakve pomoći nije bilo; tek sumnje, gorčina i praznina. Jednostavno je jednoga dana priopćio Nedi da to što osjeća za nju nije ono pravo; zapravo - da ne osjeća ništa i da bi sve što joj govori i čini bila strašna i neoprostiva laž. Niti njena snažna uvjeravanja i odvraćanja nisu ga razuvjerila, te je nastavio voditi je prema završetku.

I Nedu je tako otjerao od sebe.

Iznuren višemjesečnim nespavanjem i tminom koja ga je bez prestanka obuzimala, jednog je dana nabasao na poznatu galeriju lutajući bez svrhe centrom grada, ugledavši u njoj netom otvorenu izložbu. Bile su to Nedine nove slike; još strašnije i praznije; još uvjerljivije i snažnije: ono glavno što je u njima prepoznao, bio je on sam – njegovo tijelo i njegove riječi; njegova slabost i snaga; njegova prolaznost i vječnost njegove šutnje. Neda je, da bi se spasila užasa samoće nakon njihova prekida, ponovno pronašla sebe stvarajući slike u koje će utkati svoju bol i strašnu nevolju neuzvraćene ljubavi. Mnogobrojni promatrači oduševljeno su hodali od slike do slike, izmamljujući čak i spokoj na ispaćenom licu majstorice - povratnice. Silvestru, skrivenom u sigurnom zaklonu mračne i prljave ulične tende, dok je promatrao taj prizor, učini se kako je u jednom času između dubokih i tamnih bora na Nedinom licu ugledao osmijeh u blagim i umornim očima.

Morao je pobjeći tamo gdje je i prije bježao kao nesretno i zaboravljeno dijete. Sada mu se tek ukazao neki viši smisao svih tih patnji i praznine; doista, gotovo da uzviknu u mrak - neuzvraćena ljubav slaba je i neuvjerljiva izlika; ljudi nikada nisu stvarali prava i istinska djela bivajući sretnima i ispunjenima, pogotovo u ljubavi, tako prolaznoj i krhkoj; potom tako bolnoj, čemernoj i teškoj.

Kakva strahota: što je manje ljubavi, to je više ljepote! No, što je to ljubav? Je li ljubav ono kada dajemo da bismo dobivali; samo ono što pružamo da bi bilo uzvraćeno; je li ljubav potreba da budemo prihvaćeni, voljeni, sigurni i spokojni; ili je pak istinska ljubav samo ono što dajemo drugima, znajući da nam ništa od toga neće biti uzvraćeno, i ne tražeći da nam išta ikada bude uzvraćeno - osim kakvog dalekog, slabog i nesigurnog plamička u pokojoj duši koji će se možda upaliti tek godinama, godinama iza nas? Ako postoji jedinstvo i pobratimstvo duša u nebesima; to pobratimstvo van svake sumnje leži na skromnom i pustom ležaju od suza i nevolja; plavkast i lagan leden oblak, mekan poput pamuka i taman poput zimskog sumraka u kojem nestaje svjetlost, kao da je zanavijek.

Brzim korakom Silvestar pohita do svoje zgrade i spusti se ravno u prašnjav i mračan podrum; iz najdaljeg je kuta hladne i vlažne prostorije hitro potom izvukao stari, zaboravljeni drveni kovčeg pun uspomena na mladalačke zanose i snove, omotan i dobro zaštićen paučinom i popucalim najlonskim vrećama. Odložio ga je tamo davno, davno - tek mjesec ili dva prije nego će se k njemu doseliti Ona. Nakon što je skinuo omote i spustio ga na ledeni beton, držači se pritiskom njegovih nemirnih prstiju lagano otpustiše, mnoštvo prašine prhnu sa nekad sjajnih stranica, te se poklopac gotovo sam otvorio odskočivši naglo uvis.

Slabo i drhtavo svjetlo stubišne rasvjete nakon tolikih godina tmine obasja unutrašnjost kovčega.

15.09.2021. u 18:52 • 8 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 13.09.2021.

Pjesma nevješta pjesnika o tome kako ostvarivanje fantazije ne vodi nužno u banalnost, barem ne za njega

Pišem sad riječi, k'o vlat po vlat:
vremenu šutnje bih - razloge dat'!
Baš sve što se zbilo - reć' dobro nije:
da li se puno bliskosti - smije?
/Do sumnje dovest' moglo bi tako;
neću: to boli; boli, jako./

A kad bih preko tog' prešao lako:
zar ne bih nadmen postao tako?
Šutnja je, naime, odlika stijene;
zar sa njom poredit' slaba će mene?
Pa što da kažem, kad kriv sam jako,
bilo ovako ili onako?

Kriv sam? Zbog čega? Što biće je djela?
Ili za pravo - nedjela cijela?
Čovjeku koji cijeni riječi
šutnja je zločin ponajveći.
Ne šutnja drugih, već mene sama:
k'o da me nema; guta me tama.

Šuteć', kad ne znaš što da se kaže,
lako se ljude dobre slaže.
Onaj tko šuti - taj ima mira?
Njegove strune da l' išta dira?
Ili je sjena teške praznine
na njega sjela, da ga ne mine?

Šutjeti - predaja za me je laka:
Pisati, reći - potreba jaka.
Šutjet' o svijetu što do nas buja
bila bi Bogu velika huja.
Bolje je s drugim svoje podijelit':
možda će nešto i njega veselit'?

Kao što nađoh dobre ja
što mi ih na put taj netko da':
čovjek o čovjeka tek se brusi
i talog zloće sa sebe trusi –
tek ako umije drugog čuti.
Uski i strmi su Dobroga puti.

Tminom i smrti dolinom proći -
tek ćeš uz svjetlo takvo što moći.
I Bog i ljudi i svijet - pršte snagom:
širok je put tek duhu blagom'.
Sad velim: hvala! Bar sklepan je stih;
pa makar o njemu sudili: pih!

13.09.2021. u 19:17 • 8 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 08.09.2021.

Veliki i mali ljudi

Velika djela u nama stvaraju slike o velikim ljudima koji iza njih stoje. Napisati sjajan roman, ili snimiti odličan film, ili naslikati pravu sliku – ne da ne može svatko, to gotovo – imajući u vidu sve nas - ne može nitko; u svakoj se generaciji rodi jedan ili dvoje koji to na koncu umiju dovesti do konca, zadivljujućeg i veličanstvenog; stoga je i naše očekivanje od njih kao osoba – daleko iznad očekivanja prema običnim smrtnicima.
Naravno - i razočaranje je onda veće, jer od vrha do naših očiju daleko je duži put nego inače. Pa se tako razočaramo u tome što je jedan bard čitave generacije mladaca privodio pravdoljubivosti i solidarnosti, a potom, kada opasnosti po njega više nije bilo – bančio sasvim prizemno i sebično kao da sutra i drugi ljudi sa svojim nevoljama ne postoje. Drugi je pak svoju snagu crpio upravo u činjenici da je objavljivao sve i sva, pa kada je zasjeo u sedlo i mogao barem malo svojim migovima odlučivati o tome što će se, kada i kako objaviti, činio je to uskogrudno, sebično i teško. Treći je posljednje desetljeće života sjedio kod kuće a da – osnovane sumnje pomnih, potkovanih i vještih čitalaca rječito govore o tome - ruku pomakao nije, pa i kada je trebalo već onemoćaloj supruzi pomoći u kućanskim poslovima. Četvrti ne samo da nije pomagao, već je i optužen za zlostavljanja, i to vlastite djece, ali samo od strane jednoga – da bi drugi to opet opovrgnuli, pa ti sada ocijeni i znaj što je i gdje je istina. Peti je pred sam kraj, nakon što je čitava svoga života prezirao i negirao politiku i političnost, pa tako odgajao naraštaje mladih što su sa oduševljenjem čitali njegove snažne i samosvojnosti okrenute napise – ostao upregnut u kola glasačke mašine obične većine u kakvoj skupštini, tvrdeći potom da se više ničeg ne sjeća… i tako dalje, i tako dalje.
Onda ćemo se jednog dana naći u dvojbi, pa slušati i čitati što o svemu pišu ili govore oni koji su načitaniji i umješniji u tome poslu od nas, želeći odgonetnuti bi li poznanstvo sa takvim autorima dovodilo do istih onih oduševljenja do kakvih nas dovode njihova djela, kada već sa sigurnošću – jer metri i kilogrami papira što su ih ispisali o tome rješito svjedoče - znamo da su baš svakoga dana mislili, čitali i djelovali tako da nas to zadivljuje.
Ili bi takav susret značio otrežnjenje, poniženje, razočarenje?
Običan susret, negdje na kavi, ili na tržnici, u haustoru, kod doktora? Zamišljamo ih kako se, stari i onemoćali, trse još posljednjim snagama uhvatiti nešto od života. Sasvim prizemno i nimalo veličanstveno, sebično i prozaično: nigdje one opjevane empatije, širokogrudnosti, općeg i neoboriva uvida u stvari. Obični ljudi kakvi smo i sami; ima li većeg razočaranja od toga?
Razočaranja? Pa, zar smo na nekoj utakmici, natjecanju, festivalu? Otkuda pravo čovjeku uspoređivati se s ikime – kako to lijepo, po sjećanju, veli legendarni Kero u „Kiklopu“: jest da su dva i dva četiri, ali otkuda taj poriv da ih se zbroji?
Ne trebamo se o tome pitati puno i tražiti nadaleko i naširoko. Sve ono što nam treba, opet ćemo naći među istim tim biserjem koje su isti ti ljudi za kojima smo pošli - prosuli među nas.
Jedan od njih tako, bez nekog šireg ili dubljeg uvoda ili objašnjenja, pri kraju jednog takvog sjajnog djela veli – „biografija ne objašnjava djelo, nego – prije – obratno“.
Spuštam tu debelu knjigu na prsa i gledam u strop, a pogled mi se muti od toga što sam upravo pročitao: napiši i ti, brate, takvo što; neka te čitaju, citiraju; neka tvoje rečenice uzimaju kao pravila i maksime; onda ćemo tek naslutiti gdje smo.
Neću ovdje sada, barem u ovome času, navesti o tome tko je to i gdje napisao, da netko ne bi pomislio kako i tog velikana ubrajam u ovu priču. Svi su zapravo velikani u toj i takvoj priči, i mi skupa sa njima: život je sasvim obična i prozaična pojava; zato njihove dragulje toliko i cijenimo. Sjetite me zato, svakako, da potpun citat navedem kroz neko vrijeme; dovoljno da uspomene ostanu čiste i netaknute.
Ali da je čovjek pogodio, jest – u sridu. Ono najbolje što možemo naći, naći ćemo u tim knjigama, slikama, filmovima. Iz njih će nam se sve ostalo samo kazati. I o njima, ali bogami - još više, i o nama. Jer, kada bismo ista ta mjerila koja primjenjujemo na Njih; istu tu dosljednost, strogost, beskompromisnost – primjenjivali i na sebe same – bili bismo, van svake sumnje – bolji ljudi, zar ne?
A ako želimo mijenjati svijet, jer nam ovaj iz ma kojeg razloga ne odgovara - to već znamo, moramo prvo svakako pomesti pred svojim, a ne tuđim vratima. Ma koliko neka druga bila velika, a naša mala i na prvi pogled beznačajna.
Mi bismo lutali, i ispunili bismo sebe, i pronašli bismo – tako, ako se dade, kakvim čarobnim štapićem lakoću i ushit i spokoj; ako po nekom zakonu spojenih duša može – i po cijenu toga da se u nekoj drugoj spojenoj posudi zapremnina barem malo isprazni. Uzeli bismo sve što držimo da nam bespogovorno pripada, po zaslugama i slavi, bez puno truda, pa dalje vedri i prpošni odlutali u nove avanture: nije pri tome važno to što ćemo vrlinu i vještinu trampiti za sigurnost i tišinu; važno je to što ćemo druge, a i same sebe – pokušati uvjeriti da tome nije tako.
Ili bismo, kao strpljivi i polagani, rijetko znani, a puno više bezlični kopači i trudbenici, sakriveni u kakvim neznanim grobovima, skrivenih života i jaggerstaetterovski prozaičnih biografija, poput milijardi pčelica umjeli graditi to tanko i porozno, ali primjetno i snažno tkivo smisla, svjetlosti i nade?
Nije ovaj svijet kriv za to što smo mi nesavršeni, popustljivi prema sebi, nedosljedni, površni; što mjerimo druge jednim, a sebe drugim aršinom. Ili, kako na koncu, u posljednjoj rečenici posljednjeg lista opširnog i potresnog romana „Manastir“, s nemalo pretenciozne dramatike, ali nipošto ne bez dobra razloga, nakon osamstoičetrdesetiosam nerijetko jedva prohodnih stranica tmine, strahota i besmisla – sjajno reče Zahar Prilepin: čovjek je mračan i strašan, no svijet je čovječan i topao.
Ne postoje veliki i mali ljudi; postoje tek djela koja su se i jedni i drugi usudili počiniti. Ili – nisu. Umjeli, htjeli, smjeli.

08.09.2021. u 19:59 • 12 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 02.09.2021.

TIR

Pirinska autostrada žila je kucavica ovog dijela svijeta. Njome se putuje, vozi, prevozi; njome kola život kao arterijom na koju se nastavljaju manje i slabije pritoke što dovode na nju i odvode sa nje kolone koje protječu krvotokom ljudske zajednice. Cestom putuju nade i želje; njome se kreće prema žuđenim i sanjanim mjestima naših srdaca; njome žurno putuju naše prošle ili buduće stvari; one što smo ih dugo i ustrajno držali i koristili, ili što ćemo ih tek držati i koristiti na našim putevima ka sreći. Autocesta naših prošlosti, naših budućnosti i tanašnih niti našega sada: onih nekoliko časaka u kojima gledamo, dišemo, slušamo ono što smo dugo i potiho željeli uživati, pa je sada stiglo vrijeme da se i takvo što posvršava i postane prošlost. Od dalekih sjevernih mora, pa uz velike i široke rijeke - penje se ta cesta pod visoke i strme alpske vrhove, da bi se polako i pospano spustila u široku i beskrajnu panonsku ravnicu, i završila uz strme i visoke azijske obale preko kojih valja preskočiti u neki drugi svijet.
Kada i sami putujemo cestama, postajemo dio tog šarenog i beskonačnog kola što čitavog dana i noći, sjedeći i ležeći nad usijanim šuštećim pneumaticima, zuji i bruji među zelenim šumama, žutim livadama i tamnim brdima. Nekada se daljine prevaljivalo mjesecima, a danas satima: zastrašujuće čelične grdosije tutnje pored prepunih odmorišta i višeslojnih petlji; sitni i jedva vidljivi motori, jedva dotičući usijani asfalt odnose ljude u beskraj. Uz cestu se živi i odmara, trguje i jede, pije i zapija; propada i raste. Sve što smo vidjeli u našim životima, donijela je k nama prije ili kasnije ta dvadesetmetarska trasa pa se izvrtilo, izmorilo i zamislilo na tim širokim i izblijedjelim trakama putujući ka svome cilju.
Na odmorištu, ne predaleko, ali dovoljno da se odmakne od vreve restorana i mnoštva putnika što izlaze iz prepunih autobusa, zaustavljen je utihli, tamni šleper. Kroz otvorena suvozačeva vrata proviruju vozačeve noge u šlapama; prvi blagi povjetarac nakon vrućeg ljetnog dana barem će malo rashladiti prevrelo tijelo što je gotovo čitavog dana mirovalo iza golema upravljača grdosije.
Umorni od višednevna hodanja i uživanja u prirodi visokih planina i šumnih, uskih rijeka što između njih protječu, njih dvoje zastaju na nekom odmorištu. Noge su otežale i trome, pa ih valja protegnuti i odmoriti. Ona je poželjela kavu, a i za njega će biti dobro popiti je i tako barem malo odagnati san daleko od očiju (nije još predugo do kuće), pa on iz najmanjeg džepa hlača izvlači pregršt srebrnih i žutih kovanica, što će ih pažljivo, jednu za drugom, ubacivati u automat. Upute su na slovenskom, i treba ih polako, bez ikakve žurbe pročitati, pa ispoštovati: na koncu dolaze dva posipa, baš kako Ona voli, od karamele i čokolade, pa onda žličice i šećere u džep, i izlazak na zrak.
Šuteći pale cigarete; dok on miješa kave, Ona pripaljuje i njegovu; dugo se i nijemo gledaju u oči, pa onda krenu srkati prve guljaje kave.
- Dok sam šetala, šofer iz jednog kamiona usnama i dlanom mi je poslao pusu – kaže Ona tiho i otegnuto, a onda se dalje, opet bez riječi, dugo i mazno, otpuhujući dimove - gledaju netremice u oči, dok im prvi mrak zastire od sunca opaljene obraze i čela, a vjetar što je netom sišao sa obližnjih brda mrsi kosu.
Kave im prijaju, tople su i slatke; krijepe i razbuđuju. Prolaze minute, i jedva da će prozboriti nekoliko riječi – o tome ima li dosta soka u flaši što je na stražnjem sjedištu, i hoće li im možda ipak negdje prije granice zatrebati lagane jakne, što zgužvane i pregrijane leže na vrhu prtljažnika. Zatim mu ona sa ugrijanog lima prinese kavu ustima i lagano nagne, da popije i taj, najslađi i posljednji gutljaj. Potom – dok im se lica osmjehuju - umeće svoju čašu u njegovu i baca ih u obližnji koš. Sjedaju u vozilo, još jedan pokret prema nazad, pa onda polagana vožnja među drugim zastalim vozilima i kamionima, a onda sve brže i brže, sve jače i jače stiščući papučicu – uključivanje u glavne dvije trake, i pravac prema jugu i istoku, što već tone u prvi zagrljaj mračnog i tihog plavetnila nad obzorom.
- I ja ću di dati pusu – govori Joj ne preglasno, ali čujno, jer ne želi da mu se glas utopi u snažnom šumu motora i prvim taktovima pjesme što svira. Kada dosegne šestu brzinu, onu u kojoj mu ruka dolazi u položaj najbliži Njoj, siguran da je dospio dovoljno daleko od vozila ispred sebe, ali da je dovoljno brz u odnosu na ono iza njih, spušta polaganim pokretom svoju desnu ruku na sredinu njenih širokih i vrućih bedara na kojima šušti lagana ljetna haljina, kojom je konačno u rano poslijepodne odmijenila kratke hlačice što su Joj bile nužne za hodanje. Sada više ne treba hodati, a noge su slobodne i teške, i ne trebaju im više elastične tenisice da ih stežu i štite; kada je njegova ruka pala na njih, sazula je natikače i malo ih raširila, pa stavila svoju ruku na njegovu, da ne ode tamo odakle je više ne umije zaustaviti, ali niti da se ne vrati tamo gdje je više neće osjećati: neka bude baš tu, gdje je širina dovoljna da u se primi njegov dlan; blagoslov tog tajnog i čarobnog mjesta što diše ispod njega duboko i snažno.
Nema još dugo do granice, i prve zvijezde svijetle nad njima u ovoj neponovljivoj i svetoj noći. Ona sklapa oči, držeći njegovu ruku i dalje pod svojom, i oboje znaju da bolje od ovoga – sve teško da može biti. Pod kotačima povremeno tiho zagrmi kakva neravnina ceste, da bi prekinula jednoličan šum i ljepotu. Sve će biti dobro, i onaj šofer dovest će se sutra, umoran i sretan do svoje nestrpljive hanume na koju ga je Ona podsjetila; jer ako se šoferi ne budu umorni i sretni, dijeleći poljupce kroz sumrak - dovozili do svojih mekih, toplih i pričljivih hanuma koje će im u svitanje, nasmiješene pod njihovim rutavim vratovima šaptati priče o poljupcima što se dlanovima odašilju u svijet, taj svijet će propasti ni u što i iscuriti nam kroz prste; baš kao topli pijesak žala što je nekoć davno bio stijena. Stijena koju nitko ne pamti, jer u njeno doba još nije bilo onih koji bi pamtili – ni ovakve noći, ni onakva svitanja, niti bilo što pod nebesima, ili na njima.

02.09.2021. u 21:22 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>