Velika djela u nama stvaraju slike o velikim ljudima koji iza njih stoje. Napisati sjajan roman, ili snimiti odličan film, ili naslikati pravu sliku – ne da ne može svatko, to gotovo – imajući u vidu sve nas - ne može nitko; u svakoj se generaciji rodi jedan ili dvoje koji to na koncu umiju dovesti do konca, zadivljujućeg i veličanstvenog; stoga je i naše očekivanje od njih kao osoba – daleko iznad očekivanja prema običnim smrtnicima.
Naravno - i razočaranje je onda veće, jer od vrha do naših očiju daleko je duži put nego inače. Pa se tako razočaramo u tome što je jedan bard čitave generacije mladaca privodio pravdoljubivosti i solidarnosti, a potom, kada opasnosti po njega više nije bilo – bančio sasvim prizemno i sebično kao da sutra i drugi ljudi sa svojim nevoljama ne postoje. Drugi je pak svoju snagu crpio upravo u činjenici da je objavljivao sve i sva, pa kada je zasjeo u sedlo i mogao barem malo svojim migovima odlučivati o tome što će se, kada i kako objaviti, činio je to uskogrudno, sebično i teško. Treći je posljednje desetljeće života sjedio kod kuće a da – osnovane sumnje pomnih, potkovanih i vještih čitalaca rječito govore o tome - ruku pomakao nije, pa i kada je trebalo već onemoćaloj supruzi pomoći u kućanskim poslovima. Četvrti ne samo da nije pomagao, već je i optužen za zlostavljanja, i to vlastite djece, ali samo od strane jednoga – da bi drugi to opet opovrgnuli, pa ti sada ocijeni i znaj što je i gdje je istina. Peti je pred sam kraj, nakon što je čitava svoga života prezirao i negirao politiku i političnost, pa tako odgajao naraštaje mladih što su sa oduševljenjem čitali njegove snažne i samosvojnosti okrenute napise – ostao upregnut u kola glasačke mašine obične većine u kakvoj skupštini, tvrdeći potom da se više ničeg ne sjeća… i tako dalje, i tako dalje.
Onda ćemo se jednog dana naći u dvojbi, pa slušati i čitati što o svemu pišu ili govore oni koji su načitaniji i umješniji u tome poslu od nas, želeći odgonetnuti bi li poznanstvo sa takvim autorima dovodilo do istih onih oduševljenja do kakvih nas dovode njihova djela, kada već sa sigurnošću – jer metri i kilogrami papira što su ih ispisali o tome rješito svjedoče - znamo da su baš svakoga dana mislili, čitali i djelovali tako da nas to zadivljuje.
Ili bi takav susret značio otrežnjenje, poniženje, razočarenje?
Običan susret, negdje na kavi, ili na tržnici, u haustoru, kod doktora? Zamišljamo ih kako se, stari i onemoćali, trse još posljednjim snagama uhvatiti nešto od života. Sasvim prizemno i nimalo veličanstveno, sebično i prozaično: nigdje one opjevane empatije, širokogrudnosti, općeg i neoboriva uvida u stvari. Obični ljudi kakvi smo i sami; ima li većeg razočaranja od toga?
Razočaranja? Pa, zar smo na nekoj utakmici, natjecanju, festivalu? Otkuda pravo čovjeku uspoređivati se s ikime – kako to lijepo, po sjećanju, veli legendarni Kero u „Kiklopu“: jest da su dva i dva četiri, ali otkuda taj poriv da ih se zbroji?
Ne trebamo se o tome pitati puno i tražiti nadaleko i naširoko. Sve ono što nam treba, opet ćemo naći među istim tim biserjem koje su isti ti ljudi za kojima smo pošli - prosuli među nas.
Jedan od njih tako, bez nekog šireg ili dubljeg uvoda ili objašnjenja, pri kraju jednog takvog sjajnog djela veli – „biografija ne objašnjava djelo, nego – prije – obratno“.
Spuštam tu debelu knjigu na prsa i gledam u strop, a pogled mi se muti od toga što sam upravo pročitao: napiši i ti, brate, takvo što; neka te čitaju, citiraju; neka tvoje rečenice uzimaju kao pravila i maksime; onda ćemo tek naslutiti gdje smo.
Neću ovdje sada, barem u ovome času, navesti o tome tko je to i gdje napisao, da netko ne bi pomislio kako i tog velikana ubrajam u ovu priču. Svi su zapravo velikani u toj i takvoj priči, i mi skupa sa njima: život je sasvim obična i prozaična pojava; zato njihove dragulje toliko i cijenimo. Sjetite me zato, svakako, da potpun citat navedem kroz neko vrijeme; dovoljno da uspomene ostanu čiste i netaknute.
Ali da je čovjek pogodio, jest – u sridu. Ono najbolje što možemo naći, naći ćemo u tim knjigama, slikama, filmovima. Iz njih će nam se sve ostalo samo kazati. I o njima, ali bogami - još više, i o nama. Jer, kada bismo ista ta mjerila koja primjenjujemo na Njih; istu tu dosljednost, strogost, beskompromisnost – primjenjivali i na sebe same – bili bismo, van svake sumnje – bolji ljudi, zar ne?
A ako želimo mijenjati svijet, jer nam ovaj iz ma kojeg razloga ne odgovara - to već znamo, moramo prvo svakako pomesti pred svojim, a ne tuđim vratima. Ma koliko neka druga bila velika, a naša mala i na prvi pogled beznačajna.
Mi bismo lutali, i ispunili bismo sebe, i pronašli bismo – tako, ako se dade, kakvim čarobnim štapićem lakoću i ushit i spokoj; ako po nekom zakonu spojenih duša može – i po cijenu toga da se u nekoj drugoj spojenoj posudi zapremnina barem malo isprazni. Uzeli bismo sve što držimo da nam bespogovorno pripada, po zaslugama i slavi, bez puno truda, pa dalje vedri i prpošni odlutali u nove avanture: nije pri tome važno to što ćemo vrlinu i vještinu trampiti za sigurnost i tišinu; važno je to što ćemo druge, a i same sebe – pokušati uvjeriti da tome nije tako.
Ili bismo, kao strpljivi i polagani, rijetko znani, a puno više bezlični kopači i trudbenici, sakriveni u kakvim neznanim grobovima, skrivenih života i jaggerstaetterovski prozaičnih biografija, poput milijardi pčelica umjeli graditi to tanko i porozno, ali primjetno i snažno tkivo smisla, svjetlosti i nade?
Nije ovaj svijet kriv za to što smo mi nesavršeni, popustljivi prema sebi, nedosljedni, površni; što mjerimo druge jednim, a sebe drugim aršinom. Ili, kako na koncu, u posljednjoj rečenici posljednjeg lista opširnog i potresnog romana „Manastir“, s nemalo pretenciozne dramatike, ali nipošto ne bez dobra razloga, nakon osamstoičetrdesetiosam nerijetko jedva prohodnih stranica tmine, strahota i besmisla – sjajno reče Zahar Prilepin: čovjek je mračan i strašan, no svijet je čovječan i topao.
Ne postoje veliki i mali ljudi; postoje tek djela koja su se i jedni i drugi usudili počiniti. Ili – nisu. Umjeli, htjeli, smjeli.
Post je objavljen 08.09.2021. u 19:59 sati.