Marketing
Pisma Dobroga Duha
culturell.com
Teško je razgovarati sam sa sobom; puno je bolje naći nekoga koga ćeš smjestiti u sebe – i pričati s njim, pa i onda kada osjećaš da od toga nema kakve opipljive koristi; govoriti mu, a da pokušaš staviti se u njegove cipele i odvraćati tako - putem njega - na vlastite misli. Nisu to razgovori koji će se voditi tek tako; kao što jedni drugima odgovaramo na poruke, pa ako ne odgovorimo brzo – osjećamo da smo nekako zakinuli ono drugo; a ako nam tuđe pisanje postane ma iz kojeg razloga naporno - lako je nekoga takvog blokirati, ograditi se, izbrisati. U stvari, sve je to tek pitanje našeg ili njihova komfora: ono što osjećam kako je od toga doista bitno jest - govoriti onda kada želimo nešto reći, i kada imamo što za reći.
Nije pri tome baš važno niti to što će drugi za tebe misliti; s podozrenjem i podsmijehom razumijevajući stvar kao da si stvorio lika u svojoj glavi. Poludio si, što bi drugo uopće moglo biti.
Naime, sada imaš Dobroga Duha: on ima što za reći – u to si se uvjerio milijun puta; o još kako - gotovo na sve; ono što još možda umiješ postići jest to da, ma kako nespretan bio, pokušaš nagovoriti ga da katkad osjeti potrebu odgovoriti ti na tvoje pismo. Pišeš stoga ovdje, jer pisati izravno neprilično je. Briga te za to što će neki pomisliti, važno je tek to da Dobri Duh ovo pročita.
Nije to lako, postoje obziri, običaji i pravila: Dobri Duh ne živi u šumi i stalo mu je do drugih ljudi, za razliku od tebe; dobar je i nesebičan, pa nipošto ne želi nekoga makar i nehotice povrijediti. Dobro, stalo je i tebi do drugih - i do Dobroga Duha, ali kako god okrenuo - to je radi interesa; sebičan si i providan, pa iskorištavaš ljude da bi ti život bio još lakši i udobniji. Tvoji osjećaji odavna već zaprljani su blatom svakodnevnice, i ne razlučuješ više s lakoćom je li nešto što želiš - ono što si zaista htio ili tek trebao htjeti. Rečenice koje za takav razgovor s naporom smišljaš u stvarnosti su dvoznačne i u pravilu slabo promišljene (iako ih poslije stoput čitaš pokušavajući zamisliti je li se iz njih dalo iščitati štogod lošeg, nevaljalog, neželjenoga); tko zna što će on sa svojim oštrim vidom i umom iz tih tvojih pisanija na koncu razumjeti, kao u nekoj čudnoj igri pokvarena telefona. Njegove pak, sada već davno sročene, vješto odmjerene i dobro promišljene rečenice ispisao si na papir i spremio u svoj ruksak; odzvanjaju ti kao snažna jutarnja zvona: sve teške i tmurne misli bivaju zastrte širinom i dubinom njegova poznavanja materije, knjiga koje su pročitane, iskustava koja su proživljena.
Pisati i pričati s njim u sebi - često je kao da pišeš sebi samome, ali s nadom, sa stvarnom nadom (a ne bez nje, kao kada bi to doista i činio). Na primjer, kao da pišeš sebi samome u neku daleku budućnost, za koju se nadaš da ćeš do nje postići to što si naumio: čitati, znati, promišljati, izgraditi čitav jedan svijet punine i smisla; svijet u kojemu čak i tvoja vlastita samoća može i smije biti istinski odabir, a strah od nje tek dalek i već zaboravljen neprijatelj koji ti više ne može nauditi. Sjediš na travnatom vrhu tog visoka brda i jasno vidiš sebe sama: osim širokih vidika – znadeš da si dolje, negdje u podnožju, u blatu memljivih i hladnih močvara, pod krošnjama, među travkama i rosnom paučinom – ostavio bol i sumnju u svoje pisanje, jednom za svagda. Vjeruješ u tu sliku, kao što vjeruješ dobru čovjeku: vjeruješ da su nakane dobre, pa makar ishod i ne bio tako jasan i izvjestan.
Ništa onda, valja ti pisati: a kada pišeš, valja pisati Dobrome Duhu kao onom boljem djeliću tebe, za kojeg osjećaš kako nas još uvijek nije napustio. Smješkaš se tiho ali odlučno toj slabašnoj zublji što svijetli iz daleke noći u ove teško prohodne tmine; poput vjere u to da neće sve propasti i otići ni u što. Vjere da to što osjećaš prema riječima nije tek prolazna strast, nego duboka i istinska potreba da čovjek bude nešto što doista jest.
Nešto čega bez pisama Dobroga Duha baš nikada ne bi bilo.
Post je objavljen 27.09.2021. u 09:07 sati.