Marketing
Pjesma nevješta pjesnika o tome kako ostvarivanje fantazije ne vodi nužno u banalnost, barem ne za njega
Pišem sad riječi, k'o vlat po vlat:
vremenu šutnje bih - razloge dat'!
Baš sve što se zbilo - reć' dobro nije:
da li se puno bliskosti - smije?
/Do sumnje dovest' moglo bi tako;
neću: to boli; boli, jako./
A kad bih preko tog' prešao lako:
zar ne bih nadmen postao tako?
Šutnja je, naime, odlika stijene;
zar sa njom poredit' slaba će mene?
Pa što da kažem, kad kriv sam jako,
bilo ovako ili onako?
Kriv sam? Zbog čega? Što biće je djela?
Ili za pravo - nedjela cijela?
Čovjeku koji cijeni riječi
šutnja je zločin ponajveći.
Ne šutnja drugih, već mene sama:
k'o da me nema; guta me tama.
Šuteć', kad ne znaš što da se kaže,
lako se ljude dobre slaže.
Onaj tko šuti - taj ima mira?
Njegove strune da l' išta dira?
Ili je sjena teške praznine
na njega sjela, da ga ne mine?
Šutjeti - predaja za me je laka:
Pisati, reći - potreba jaka.
Šutjet' o svijetu što do nas buja
bila bi Bogu velika huja.
Bolje je s drugim svoje podijelit':
možda će nešto i njega veselit'?
Kao što nađoh dobre ja
što mi ih na put taj netko da':
čovjek o čovjeka tek se brusi
i talog zloće sa sebe trusi –
tek ako umije drugog čuti.
Uski i strmi su Dobroga puti.
Tminom i smrti dolinom proći -
tek ćeš uz svjetlo takvo što moći.
I Bog i ljudi i svijet - pršte snagom:
širok je put tek duhu blagom'.
Sad velim: hvala! Bar sklepan je stih;
pa makar o njemu sudili: pih!
Post je objavljen 13.09.2021. u 19:17 sati.