vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite
ponedjeljak, 04.10.2021.
Kraj i početak
Jedan je od zadnjih dana snažna sunca – kada nas opet bude grijalo, neće biti vruće, nego toplo. Južni vjetar huči u visokim krošnjama, obasjanim već slabim kasnopopodnevnim svjetlom. Prvi časovi sumraka donose hladnoću na nepokrivenu kožu ruku, a umorne oči ispod teških kapaka jedva naziru siluete starih debala na silazu iz šume. Posljednja žeđ mori grlo: odsada će mu prijati topli gutljaji čaja umjesto žubora hladne vode.
Izlaziš na pošumljenu zaravan što graniči sa osunčanom i tihom livadom. Jedva zamjetan potočić već sutra bit će tamnožuta moćna bujica, a suha udubljenja prepuna napadalog lišća – velike i jedva prelazne lokve. Teško vidljivi oblaci dalekih fronti naziru se na horizontu, pa ih visoki lanci neprelaznih planina ili topla, šumna mora brižno i majčinski zadržavaju da se ne sruče na nas već noćas. Posljednje zeleno lišće šušti nad posljednjim suhim travkama u posljednjem danu kasnoga ljeta. I tvoje umorne noge, čije micanje već izaziva nemalu bol u kukovima, dižu se sa prašnjava poda hitajući ka zelenim, mekim travama da se kroz njih okupaju u prvi rosama večeri.
Opraštaš se s toplinom, kasnim ljetom, bojama koje zasljepljuju (jer, dalje će biti žarke, pa jake i sve bljeđe); sa snagom mladosti i ljepote koja odlazi; sve iza ovoga bit će gašenje, tinjanje i svršetak. Svijet umire da bi živio - i živi da bi umirao: kako je veličanstveno biti dio tog puta i smješkati se plaho negdje uz njega nebesima, travama i lišću.
Tiha i tajanstvena šuma sasvim ti jasno govori:
- Idi, pa Njima budi to što si bio nama: tih prolaznik i prijatelj. Svo ovo vrijeme znali smo zašto pupamo, cvjetamo i granamo se uvis; sada moramo otići da bi dogodine rasli novi. Kada nam sljedeći puta dođeš, grijat ćeš promrzle prste hukom iz ustiju – takvu toplinu i spokoj ponesi sada na usnama u svoj dom.
04.10.2021. u 12:04 •
18 Komentara •
Print •
# •
^