vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 25.02.2024.

Kroz šumu, patetično i usput, jednog siječnja


neboikrosnje

potok-odozdola

potokzatopljen

Dok sunca sjaje a neba se plave, valja nama poda njih. Još šušte vjetrovi pustim kukuruzištima i još teku ledene bistre vode pod šibljem što se na suncu ljeska a nad njih se naginju visoka gola debla što su nekada izvirivala iz žbunja. Prazne su livade; neutješne su i same krošnje nad njima; nestrpljiv je i težak ledeni uzduh koji se dolinom nezvan i moćan podnevom valja. Pod njim leži vječna tajna života što će se kroz možda mjesec dana objaviti; tišina, strpljenje, očekivanje, osluškivanje: najveća nagrada nevoljnim lutalicama i ostarjelim zgubidanima besmisao je njihovih koraka i vruća čežnja njihovih tihih uzdaha.

Tko je zažmirio i ovakvu plavu jednom vidio, taj će je tražiti dok god za sebe znade.

25.02.2024. u 18:12 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.