penetenziagite

srijeda, 20.01.2021.

San Juan

Čitam prije dva dana pomalo nevjerojatnu vijest na portalima: potres magnitude 6.4 zatresao je u ponedjeljak srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitam, i ne vjerujem. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!

Pa guglam dalje. Prije svega, pogledam slike San Juana, i vidim ovo gore. Lijepe, pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč.

Pa guglam i dalje. I imam što za vidjeti. Veli vikipedija da je 15. siječnja 1944. snažan potres opustošio San Juan, usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši 65 ljudi širom pokrajine. Nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.

Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Pa prošećem našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin, gledajući uvis u sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. Dobro, znam – sve je to rađeno iza onog potresa prije stoljeće i pol; nije još tada bilo armiranog betona, nego su cigle bile prava premija za potleušice od blata, drva i slame. No, sada mi sasvim drugačiji prizvuk ima ona glasovita Fritzova rečenica koju je izrekao srčući mlak kapuciner u takvom klajnbirgeraškom okružju: Azija počinje iza terase hotela Esplanade, gdje se trnjanska i peščenička služinčad i lumpenproleteri valjaju u savskom blatu kao svinje. Eto, niti naši novovjeki uglednici nisu otišli dalje od te ideje; još uvijek je stanovati sjeverno od željezničke pruge u našem malome selu jako hoch.

Ah, dragi Fritz, ta ljepota od koje dižemo glave u nebesa kao purani… ispričavam se Kinezima i Japancima. Čovjeku bi ipak na pamet palo da, barem kad se tlo pod nogama trese - i ljepota postaje opasna. Što je viša - tim više. Sve te Bollee, Kršnjave, Šenoe i Maximiliane trebalo je možda posjesti na kavu ispod tih njihovih tornjića i ubavih detaljčića što vise i vire sa dvadeset metara kao Damoklovi mačevi, pa bi se možda radije opredijelili za Vecine ravne linije i aleje, a ne da nama sada naše ovovjeke vedete, Veljače i Severine moraju nabadati polupraznim centrom oprezno i plaho kao čaplje.
Zlobnici bi rekli da je dovoljno pogledati povijest neke adrese u centru, pa vidjeti kakvo smo društvo: zgradu je na muci i znoju tisuća najamnika sagradio neki Johann, uglavnom imajući u vidu da je jako unosno i poželjno najmiti je po stanovima nesretnicima koji svoga nemaju, dok će on stvari sagledavati iz nekog perivoja u dobro utemeljenoj vili. Potom je zgrada otišla pod dug kakvom Leviju; obojicu ih je odnijelo osamnaeste, kada stiže neki Jovo, da bi i njega otjeralo u Jasenovac i oslobodilo mjesto nekom Ivi. No, ni taj nije bio dugog vijeka; i on je skončao na nekom križnom putu, a stan kao provjereni kadar dobio neki Dragiša, pa ovisno o tome kako se taj snašao prije četvrt stoljeća, možemo sada znati i tko tamo živi. Nezavršena priča o nesreći i nevolji ljudskog roda, u kojoj nikada nije svome predniku bila plaćena puna vrijednost stana, pa ništa dobra ne možemo sada od takvih stvari niti očekivati. Dapače, na nekadašnjim novogradnjama u današnjoj Vukovarskoj, a nekadašnjoj ulici Proleterskih brigada (u legendarnom filmu o Azrinim pjesmama Čera, pametan i knjiški čovjek, rekao bi: Proleterskih brigada, pa kaj je to Zagreb?) postavljene su grandiozne i monumentalne betonske ploče, spomenici ne znam više čemu i kojoj slavi i umijeću; sada te iste ploče prijete ljudima i čitav je grad opkoljen trakama i mrežama i skelama, kao do prije par godina nesretni netom sagrađen Dinamov stadion: kao da je građevina neka nepredvidiva i strašna zvijer, za koju se nikada ne zna kada će na nas istisnuti svoju nesreću, koju – podsvjesno dobro znamo – vraća nama nevoljnicima s nekim strašnim razlogom; kao da građevine nisu puki plodovi ljudskog rada, plana i volje.
Ponajmanje pak vjerujem u to da bi postojala neka vlast koja bi umjela sve te prijeteće konstrukcije srušiti i sagraditi novi grad, ili sela – ako o Baniji govorimo; dakle – učiniti ono što su nevoljnici iz San Juana uspjeli prije gotovo jednog stoljeća. Grad koji se neće srušiti niti na potresu od 6,4, a zapamtimo: onaj od 6,2 imao je trideset puta više energije od onog ožujskog sa 5,5. Grad u kojemu će živjeti ljudi koji neće strepiti od svojih građevina kao od loše savjesti. Jer, kako god okrenuli, a izgleda da će tako još zadugo na žalost ostati - ljudi iz San Juana, dobro im i mirno jutro od srca želim, za nas doista jesu supermeni.

20.01.2021. u 19:54 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 18.01.2021.

Mržnja u srcu

Jutra i večeri smjenjuju se kao na traci i dani prolaze, sve hladniji i duži. Čitam u takvim večerima na portalima o tome kako je u Francuskoj jedna žena objavila knjigu pod naslovom „Mrzim muškarce“, sugerirajući ženama u pogledu muškaraca: „"Nemojte im pridavati nikakvo značenje… to će vam omogućiti da uvidite njihovu duboku nesposobnost. Jednom neosjetljivi na njihovu prisutnost i vještine, zauzet ćemo mjesto koje je s pravom naše". Žena je feministica i mlada je i - udana. I smatra da joj je suprug divan čovjek.

Volio bih da djeca koja odrastaju mogu učiti iz knjiga, pa i novina (doduše, može se iz novina, ovih internetskih i sada učiti, ali uglavnom eto – kako mrziti). Osobno sam, izborivši se pored tri žene u svojoj kući sasvim legitimno (što, je li, nije bilo lako) kao osamnaestogodišnji mladac dospio čitati tadašnji „Svijet“ u kojem se, bome, imalo što za čitati, pa i na temu odnosa spolova. Onda se zgrožen sjetim kako pisac gore navedenog članka, odnosno osvrta na navedenu knjigu, veli da je generalna mržnja žena prema muškarcima otprilike toliko pametna koliko i muškošovinistička tvrdnja da je osnovni problem u feministica nedovoljno konzumiranje one stvari.

I konačno, izađem na verandu, pa onako, kao ovlaš - pogledam Ona dva oka koja su mi najvažnija i promislim kako mi je davno, dok smo hodali mjesec ili dva, moja Najdraža već sasvim iskreno i u povjerenju ispričala da su ona i njena sestrična pred babom kao petnaestogodišnje klinke pričale o ženskoj ravnopravnosti i slobodi; o tome kako neće nikoga trebati i nikome biti robom, na što da im je baba rekla – lipo je to, cure moje, ali pazite samo da vam se želje ne ostvare.

Pogledam Je, pa odvrtim pogled u tmurnu zimsku noć, i onda opet pogledam, poskrivećki, da me ne upita zašto je sada gledam, jer bih joj morao reći nešto o tom članku, a ne želim kvariti večer; pa radije šutim i potiho otpuhnem u ledeni uzduh; tako joj mogu reći puno više toga što treba reći, samo ako uspijem postići da obrati pažnju na mene; u tome baš, hvala Bogu, nisam toliko slab... a onda se domislim jedne divne pjesme poljske nobelovke Wisławe Szymborske o sretnoj ljubavi. Pročitat ću joj je jedne večeri. Tko bi ovo još umio napisati tako da nemaš što više reći, do li žena?

„Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud -
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.“

18.01.2021. u 08:40 • 33 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 13.01.2021.

Plan

Gledam u svoj posljednji tekst o spokoju novogodišnjeg jutra, pa mislim kako je sebičan i plitak. Usredotočen samo na sebe, na tišinu koja me okružuje, svjedoči o tome da već evo dvije sedmice ne znam što bih i kako bih otpočeo pišući o onome što nas okružuje. Pa odlučujem, pisat ću o najgorem tkalcu i najboljoj pčeli. O planu - onome što ih razlikuje: planu za budućnost.
Pokušavam prije svega shvatiti sve ovo što se događalo u posljednja dva tjedna koliko je proteklo od onog najtežeg, podnevnog potresa. Tlo se još onako nepojmljivo – daj bože - neponovljivo treslo, a prve ekipe sasvim nepozvanih i nepoznatih ljudi već su hitale preko Kupe i Save upomoć. Pa dok smo mi hvatali zrak i sagledavali da li je nakon tih paklenih dvadesetak-tridesetak sekundi uopće moguće da smo čitavi i neozlijeđeni, i da su čitavi i neozlijeđeni naši najmiliji (osobno mi se već nakon petnaeste sekunde vrtilo pred očima te sam osjećao neopisivu mučninu, kao da mi je netko izmakao tepih pod nogama), hrabri ljudi nesebično su trčali od ruševine do ruševine izvlačeći iz hrpi cigala i drva žive ljude, odvozeći ozlijeđene liječniku, zbrinjavajući pothlađene, gladne, dezorijentirane i očajne ljude koji su na svoje oči gledali kako u nekoliko trenutaka ostaju bez svega: najmilijih ljudi, ili ono malo imovine što su stekli kao jamstvo za nesigurne dane što ih očekuju u toj pustoj a predivnoj zemlji. I dok mi posljednih noći sanjamo ružne snove i budimo se u znoju i panici shvaćajući da nas ništa ne zatrpava ili da se ništa na nas ne ruši, otkrivajući tako bestidno da ni sami nismo nimalo imuni na strah, ma kako ga u sebe potiskivali, pokušavali smo proteklih dana, svako na svoj način, nekako oprati savjest i činiti što se može da bismo mogli reći kako smo pomogli. Kao da je pomoć sveta stvar samo u potresima i kugama i nevoljama; kao da pomagati i vidjeti onoga pored sebe nije nužnost svakoga dana iznova i opet.
Najgori od svega jest osjećaj da i nemam previše prava pisati i govoriti o svemu, jer ako pođem od sebe – a u svakom pitanju ocjene drugih valja neupitno poći od sebe sama - shvatit ću da sam u čitavoj priči učinio vrlo malo ili ništa, računajući tek neke uplate ili pozive ili poruke; dapače, u nekim sam se situacijama (kao pri uključivanju u akciju vezanu uz samohranog oca kojem je karcinom zajedno sa liječničkim zahvatima izjeo dobar dio dušnika i jezika te okolnih živaca, u kojoj je nekoliko minuta nedostajalo da se kao i mnogi upecam u mrežu prevaranata na fejsu) uvjerio da je i pomoć jako relativan pojam i da čovjek zapravo i ne može sam spoznati do kraja sve stvari potrebne za ocjenu situacije. Pa se tješim: valjat će, doista, nešto sačuvati i za mjesece koji slijede.
Što je to u ljudima u ovoj državi, da je čini toliko disfunkcionalnom, teško pokretnom, tromom; zar doista na svim mjestima i svim razinama postoje ljudi spremni na krađu i utaje; je li dosta sve toliko nemoguće jednostavno i mračno, pa je tradicija prisvajanja, nepotizma, nestručnosti toliko duboka i raširena u svim porama društva? I onda, kao da to uopće nije dovoljno, iza brda valja se taj strašan i nepojmljiv osjećaj da ima mnogo onih koji u takvom neredu i disfunkcionalnosti uživaju; koji vole da ne bude dobro, jer kada bi bilo dobro, ne bi bilo dobro. Otkada znam za sebe, u svim vremenima i svakom poretku priča se kako su oni koji vode nestručni, neodlučni, rastrgani između moranja da se udovolji vlastitom interesu i složenosti aparata koji im je u rukama; da nemamo nikakve tradicije u upravljanju i da se vlast prenosi sa koljena na koljeno kao nasljedno leno a ne posao odgovoran i zahtjevan kao malo koji drugi. Jedino vrijeme koje pamtim kao doba solidarnosti i brige za drugoga bio je rat, i to ponajviše ona njegova prva godina, u kojoj sam znao, užurbano žureći kući na par sati, na cesti doživjeti da me neka bakica zaustavi pipajući mi hlače uniforme i provjeravajući u nekom tmurnom zimskome danu jesam li dovoljno obučen, odmoran i sit. Dok su stvari redovite i obične, nezainteresirani smo i slabi; osim kada treba busati se u prsa, biti isključiv, rugati se i ponižavati sve oko sebe. A onda, u nekoliko trenutaka, upravo oni koji su u tom miru bili najgori, spominjući primjerice u istoj strašnoj rečenici Srbe i vrbe (i ne dao Bog nekome tko im samo liči na bilo kakvu različitost da se nađe među njima u krivo vrijeme), kao da su postali drugi i drugačiji ljudi, pa tim istim srpskim staricama, napuštenim i od vlastite djece u njihovim šumama u kojima se otvaraju rupe u zemlji kao u kakvim biblijskim prokletinjama, trče upomoć brže nego li da se radi o njihovim bakama. Takvo što ne može biti obilježje plemena, jer se ne hita pomagati onome tko u pleme ne pripada; dapače – njegova će nevolja u plemenu prije biti smatrana kao uspjeh.
Još ovog proljeća, kada smo u obračunu sa onom tada nepoznatom bolesti imali najbolje rezultate, svi su jasno i glasno stavljali do znanja da su rođeni za izvanredne situacije, a ne funkcioniramo u miru (a začudo kada su brojke dramatično porasle više nitko nije kao razlog uspjeha spominjao veliko i prošireno nasljeđe socijalističkog zdravstvenog sustava). Pa o čemu se onda radi, ako ne o tome da u nas mora tresti se i spajati i izvrtati se nebo i zemlja, da bi većini ljudi iz nekog mjesta u glavu stigla poruka kako nije sve u imetku i zgrtanju i pohlepi, već da ima nešto i u običnom ljudskom zadovoljstvu koje pruža društvo, davanje, osmijeh i utjeha. I kako dani budu odmicali, ta nevoljna i pusta a bajkovita zemlja ispod Save i Kupe ostajat će sve više napuštena i zaboravljena, kakva je i bila samo par sati prije ovih nesretnih događaja, a sve zato što ćemo opet misliti da se betonom, ciglama i limom postiže ono što se ne da postići bez plana i reda. Uzalud će tada za budućnost biti svi ovi napori, jer ljude neće tamo ostaviti gole zgrade na čijoj će izgradnji opet mnogi profitirati; ljude će tamo ostaviti samo sustav koji bi im osiguravao i posao, i zbrinutost u pogledu zdravlja, standarda, kulture, a njega ne mogu donijeti dobrovoljci, nego vizionari; pošteni i iskreni ljudi koji će osiguravati ono što će trajati desetljećima, kako su do današnjih dana trajale one zgrade koje su padale na nesretnu djecu i starce, a gradila ih je jedna davno propala država koja je brinula o budućnosti. Zato prije svega valja sačuvati nešto napora i za proljeće, kada će tim ljudima trebati pokazati da se poštuje njihova iskonska i pravedna potreba da budu svoji na svome u trajanju, a ne samo kada im cigle padaju na glavu.
Naravno da ove moje riječi, koje i nisu ništa drugo do li loše sklepana gomila fraza, neće pomoći nikome i ničemu ni za milimetar, pa vjerojatno i neće predstavljati drugo do li gubitak vremena za one koji ih budu čitali. Pišem, jer osjećam da tako moram; jer ne znam što bih drugo. Pišem, jer zamišljam negdje u ljeto nagovoriti prijatelja da sjednemo na bicikle, zavežemo iza vreće za spavanje i odemo tamo, da nađemo neke umorne i tihe ljude koji će u vrela ljetna predvečerja ozarenih lica nešto graditi, popravljati, podizati; da im nešto turnemo u džep i potiho izustimo par riječi potpore i razumijevanja, prije nego ćemo odjedriti do neke tihe zelene rijeke da uz nju usnemo s nadom u spas. Pišem u grču i bezvoljan, gomilajući rečenice kao blijede i teške krpe snijega što je ovih dana prekrivao te propale gradove i sela, prekrivajući ih od stida i boli; jer znam da sve što bih sada mogao ponuditi, više od nekih danih i odaslanih sitnica koje su trenutno razveselile te nesretnike, nema baš nikakvo značenje.
Tu se uopće ne radi o nekakvom mitskom opstanku naroda, i što sam stariji sve je manje onih koje bih zvao svojima, a sve je više onih koje ne razumijem, i svjestan sam da je do mene; do čega bi drugog bilo; jer sve me uvjerava u to kako će u ovoj zemlji, kako god da se bude zvala, kroz dvadesetak godina naseljena biti tek tri ili četiri grada i uzak pojas uz more, a svi će oni predstavljati logističku potporu bogatom svijetu koji će svoje usluge i maglu prodavati uz pomoć i preko nas. Radi se o tome da bismo, bez obzira na sve, morali znati da smo pokušali sve, jer to je jedini osjećaj koji čovjeka ispunjava i opravdava pred sobom samim i čini ga spokojnim – da znade da je učinio sve što je mogao – pa bismo tako i takvi, opravdani, spašeni i čisti, rođeni odozgor, kako je rečeno onome Nikodemu, morali okupiti deset, ili pedeset, ili sto najpametnijih ljudi raznih struka – opet me nitko ne može uvjeriti da se ne zna koji su to, sada i odmah, sutra, ili još jučer; od arhitekata, agronoma, sociologa, pravnika, ekonomista do liječnika; pa neka sjednu i u mjesec ili dva osmisle kako bi tu plodnu, ubavu i bogatu zemlju priveli svrsi (i ne govori istinu nitko tko kaže da takvih ljudi uopće nema i da nemaju volje da takvo što osmisle). Sramotno je i nevjerojatno da primjerice u jednoj nedalekoj i predivnoj Škofjoj Loki čovjek nema baš nikakve potrebe otići više od dva ili tri puta godišnje u obližnju Ljubljanu da bi živio dobro, a u nas već posljednjih pola stoljeća pola Siska ili Karlovca svakog jutra sneno i bezvoljno putuje u bijeli Zagreb grad kao noćni leptiri na rijetku plinsku lampu. I ne postoji nikakav razlog da se takav plan ne napravi i osmisli i usuglasi, i onda provede u djelo: a svi znamo da neće, i da je sasvim svejedno tko je na vlasti, jer nema onoga koji bi dosljedno, ponizno i uporno učinio takvo što. Zemljom su divovi vladali davno prije nas, toliko davno da ih više nema ni u pričama ni legendama iz kojih su protjerani kao prokletnici; pa očito samo ratovi i potresi i požari mogu na tren razbuditi uspavane ljude koji će već sutra juriti za svojim besramnim i bezvrijednim idolima imetka i ispraznosti, svojim kupaonicama i automobilima i ajfonima i krpama i titulama i zastavama; kao da ničega drugoga nikada prije bilo nije.
Standard je, rođače, pokvario ljude: jedu govna i sanjare, pjevao je Johnny.
Ljudi neće živjeti samo od ideje da bi pečeni pilići padali s neba, jer bi inače odletjeli do nekakve Irske ili Njemačke skačući s oblaka na oblak; ljudima treba sigurnost i povjerenje; treba im svjetlost i smisao malenog, svakodnevnog i običnog. Tako jednostavno i jasno, a tako nedostižno.

13.01.2021. u 23:43 • 16 Komentara • Print • # • ^

petak, 01.01.2021.

Novogodišnje jutro

Što je to u ljudskom biću što ga tjera na pucnjavu u ledenoj zimskoj noći? Svijet grmi i tutnji samo radi neke nejasne igre brojki, a naša mala i slabašna duša želi vjerovati da je u pravu kada traži tišinu i spokoj. Ironija je u tome da bi vapaj i urlik nepucača, samo da bude dovoljno jako izrečen, bez svake sumnje nadglasao sva artiljerijska oruđa ove planete posvećena obilježavanju promjene brojki na kalendaru, i svu šuplju radost njihovih nesretnih kormilara. Jer, to što se današnji dan ne piše s nulom nego jedinicom na kraju neće mu donijeti puninu i značenje bez našeg truda, zar ne? Zlobnici bi rekli da se zlo u 2020. nekako više poklopilo sa dolaskom proljeća, pa bismo onda po toj logici željno trebali iščekivati iransku novu godinu, ali i to mi se čini bez većeg smisla. Zapravo, moramo činiti tako da se veselimo svakome danu, jer inače, mogli bismo, ne daj Bože, doći u situaciju da negdje u budućnosti još žalimo i za 2020. godinom koju smo tako prošlih dana ogovarali kao nemoguću.

Hajde, ipak je ove godine pucnjave bilo manje, i bila je ograničena na kakvih sat vremena, pa se već oko pola jedan moglo usnuti, kako bih opet mogao jutrom koje je tako izuzetno i lijepo osjetiti kako to zvuči i izgleda kada civilizacija spava. Ovako će svijet vjerojatno izgledati kada nas ne bude, i kada ne bude buke kojom se glasamo.

Tako je to sa pucanjem, uostalom, bilo i u starome normalnome, a pogotovo kada nije treslo i ginulo se. Ne želim sada moralizirati o tome treba li pucati i veseliti se dok ljudi pored nas oplakuju mrtve, jer mislim da pucati ne treba nipošto, a veseliti se promjeni nekih smiješnih brojki – još manje. No, veseliti se novome danu, novoj prilici, novoj ljepoti koju ćemo doživjeti – bez toga život ne bi imao smisla, pa oni kojih više nema, ako su dobronamjerni, bili bi nam prvi poželjeli da se što više veselimo, umjesto i za njih. Treba, dakle, samo još pronaći čemu ćemo se veseliti.

A ja se već odavna veselim šetnji toga prvog jutra u godini, ne zato što je prvo, već zato što u njemu možeš istinski osjetiti tišinu, jer svijet umoran i pijan od veselja prethodne noći – spava. Ima tome već desetak godina, možda prvog takvog jutra koje sam provodio u lutanju šumom - vidio sam i pirgasto lane što je na kakvih desetak metara od mene preplašeno promatralo nenadana šetača. Ponosan na to što me to lane počastilo svojim dugim i preplašenim, ali znatiželjnim pogledom i što nije pobjeglo glavom bez obzira od mene, već odšetalo, polako i dostojanstveno svojim putem, osjećam potrebu baš toga dana, upravo zbog tišine i spokoja koji nas baš toga dana okružuje, primiti i dati taj mir, kako bih pokušao zadržati ga što duže oko sebe.

Tišina i vedrina ledenog zimskog jutra. Eto, i to je sasvim dobar razlog za veselje, ako se već veseliti treba. A veselje ne vrijedi ni izbliza toliko ako ga ne podijelimo s drugima, zar ne?

01.01.2021. u 12:26 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>