Jutra i večeri smjenjuju se kao na traci i dani prolaze, sve hladniji i duži. Čitam u takvim večerima na portalima o tome kako je u Francuskoj jedna žena objavila knjigu pod naslovom „Mrzim muškarce“, sugerirajući ženama u pogledu muškaraca: „"Nemojte im pridavati nikakvo značenje… to će vam omogućiti da uvidite njihovu duboku nesposobnost. Jednom neosjetljivi na njihovu prisutnost i vještine, zauzet ćemo mjesto koje je s pravom naše". Žena je feministica i mlada je i - udana. I smatra da joj je suprug divan čovjek.
Volio bih da djeca koja odrastaju mogu učiti iz knjiga, pa i novina (doduše, može se iz novina, ovih internetskih i sada učiti, ali uglavnom eto – kako mrziti). Osobno sam, izborivši se pored tri žene u svojoj kući sasvim legitimno (što, je li, nije bilo lako) kao osamnaestogodišnji mladac dospio čitati tadašnji „Svijet“ u kojem se, bome, imalo što za čitati, pa i na temu odnosa spolova. Onda se zgrožen sjetim kako pisac gore navedenog članka, odnosno osvrta na navedenu knjigu, veli da je generalna mržnja žena prema muškarcima otprilike toliko pametna koliko i muškošovinistička tvrdnja da je osnovni problem u feministica nedovoljno konzumiranje one stvari.
I konačno, izađem na verandu, pa onako, kao ovlaš - pogledam Ona dva oka koja su mi najvažnija i promislim kako mi je davno, dok smo hodali mjesec ili dva, moja Najdraža već sasvim iskreno i u povjerenju ispričala da su ona i njena sestrična pred babom kao petnaestogodišnje klinke pričale o ženskoj ravnopravnosti i slobodi; o tome kako neće nikoga trebati i nikome biti robom, na što da im je baba rekla – lipo je to, cure moje, ali pazite samo da vam se želje ne ostvare.
Pogledam Je, pa odvrtim pogled u tmurnu zimsku noć, i onda opet pogledam, poskrivećki, da me ne upita zašto je sada gledam, jer bih joj morao reći nešto o tom članku, a ne želim kvariti večer; pa radije šutim i potiho otpuhnem u ledeni uzduh; tako joj mogu reći puno više toga što treba reći, samo ako uspijem postići da obrati pažnju na mene; u tome baš, hvala Bogu, nisam toliko slab... a onda se domislim jedne divne pjesme poljske nobelovke Wisławe Szymborske o sretnoj ljubavi. Pročitat ću joj je jedne večeri. Tko bi ovo još umio napisati tako da nemaš što više reći, do li žena?
„Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud -
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.
Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.
Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.
S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.“
Post je objavljen 18.01.2021. u 08:40 sati.