Gledam u svoj posljednji tekst o spokoju novogodišnjeg jutra, pa mislim kako je sebičan i plitak. Usredotočen samo na sebe, na tišinu koja me okružuje, svjedoči o tome da već evo dvije sedmice ne znam što bih i kako bih otpočeo pišući o onome što nas okružuje. Pa odlučujem, pisat ću o najgorem tkalcu i najboljoj pčeli. O planu - onome što ih razlikuje: planu za budućnost.
Pokušavam prije svega shvatiti sve ovo što se događalo u posljednja dva tjedna koliko je proteklo od onog najtežeg, podnevnog potresa. Tlo se još onako nepojmljivo – daj bože - neponovljivo treslo, a prve ekipe sasvim nepozvanih i nepoznatih ljudi već su hitale preko Kupe i Save upomoć. Pa dok smo mi hvatali zrak i sagledavali da li je nakon tih paklenih dvadesetak-tridesetak sekundi uopće moguće da smo čitavi i neozlijeđeni, i da su čitavi i neozlijeđeni naši najmiliji (osobno mi se već nakon petnaeste sekunde vrtilo pred očima te sam osjećao neopisivu mučninu, kao da mi je netko izmakao tepih pod nogama), hrabri ljudi nesebično su trčali od ruševine do ruševine izvlačeći iz hrpi cigala i drva žive ljude, odvozeći ozlijeđene liječniku, zbrinjavajući pothlađene, gladne, dezorijentirane i očajne ljude koji su na svoje oči gledali kako u nekoliko trenutaka ostaju bez svega: najmilijih ljudi, ili ono malo imovine što su stekli kao jamstvo za nesigurne dane što ih očekuju u toj pustoj a predivnoj zemlji. I dok mi posljednih noći sanjamo ružne snove i budimo se u znoju i panici shvaćajući da nas ništa ne zatrpava ili da se ništa na nas ne ruši, otkrivajući tako bestidno da ni sami nismo nimalo imuni na strah, ma kako ga u sebe potiskivali, pokušavali smo proteklih dana, svako na svoj način, nekako oprati savjest i činiti što se može da bismo mogli reći kako smo pomogli. Kao da je pomoć sveta stvar samo u potresima i kugama i nevoljama; kao da pomagati i vidjeti onoga pored sebe nije nužnost svakoga dana iznova i opet.
Najgori od svega jest osjećaj da i nemam previše prava pisati i govoriti o svemu, jer ako pođem od sebe – a u svakom pitanju ocjene drugih valja neupitno poći od sebe sama - shvatit ću da sam u čitavoj priči učinio vrlo malo ili ništa, računajući tek neke uplate ili pozive ili poruke; dapače, u nekim sam se situacijama (kao pri uključivanju u akciju vezanu uz samohranog oca kojem je karcinom zajedno sa liječničkim zahvatima izjeo dobar dio dušnika i jezika te okolnih živaca, u kojoj je nekoliko minuta nedostajalo da se kao i mnogi upecam u mrežu prevaranata na fejsu) uvjerio da je i pomoć jako relativan pojam i da čovjek zapravo i ne može sam spoznati do kraja sve stvari potrebne za ocjenu situacije. Pa se tješim: valjat će, doista, nešto sačuvati i za mjesece koji slijede.
Što je to u ljudima u ovoj državi, da je čini toliko disfunkcionalnom, teško pokretnom, tromom; zar doista na svim mjestima i svim razinama postoje ljudi spremni na krađu i utaje; je li dosta sve toliko nemoguće jednostavno i mračno, pa je tradicija prisvajanja, nepotizma, nestručnosti toliko duboka i raširena u svim porama društva? I onda, kao da to uopće nije dovoljno, iza brda valja se taj strašan i nepojmljiv osjećaj da ima mnogo onih koji u takvom neredu i disfunkcionalnosti uživaju; koji vole da ne bude dobro, jer kada bi bilo dobro, ne bi bilo dobro. Otkada znam za sebe, u svim vremenima i svakom poretku priča se kako su oni koji vode nestručni, neodlučni, rastrgani između moranja da se udovolji vlastitom interesu i složenosti aparata koji im je u rukama; da nemamo nikakve tradicije u upravljanju i da se vlast prenosi sa koljena na koljeno kao nasljedno leno a ne posao odgovoran i zahtjevan kao malo koji drugi. Jedino vrijeme koje pamtim kao doba solidarnosti i brige za drugoga bio je rat, i to ponajviše ona njegova prva godina, u kojoj sam znao, užurbano žureći kući na par sati, na cesti doživjeti da me neka bakica zaustavi pipajući mi hlače uniforme i provjeravajući u nekom tmurnom zimskome danu jesam li dovoljno obučen, odmoran i sit. Dok su stvari redovite i obične, nezainteresirani smo i slabi; osim kada treba busati se u prsa, biti isključiv, rugati se i ponižavati sve oko sebe. A onda, u nekoliko trenutaka, upravo oni koji su u tom miru bili najgori, spominjući primjerice u istoj strašnoj rečenici Srbe i vrbe (i ne dao Bog nekome tko im samo liči na bilo kakvu različitost da se nađe među njima u krivo vrijeme), kao da su postali drugi i drugačiji ljudi, pa tim istim srpskim staricama, napuštenim i od vlastite djece u njihovim šumama u kojima se otvaraju rupe u zemlji kao u kakvim biblijskim prokletinjama, trče upomoć brže nego li da se radi o njihovim bakama. Takvo što ne može biti obilježje plemena, jer se ne hita pomagati onome tko u pleme ne pripada; dapače – njegova će nevolja u plemenu prije biti smatrana kao uspjeh.
Još ovog proljeća, kada smo u obračunu sa onom tada nepoznatom bolesti imali najbolje rezultate, svi su jasno i glasno stavljali do znanja da su rođeni za izvanredne situacije, a ne funkcioniramo u miru (a začudo kada su brojke dramatično porasle više nitko nije kao razlog uspjeha spominjao veliko i prošireno nasljeđe socijalističkog zdravstvenog sustava). Pa o čemu se onda radi, ako ne o tome da u nas mora tresti se i spajati i izvrtati se nebo i zemlja, da bi većini ljudi iz nekog mjesta u glavu stigla poruka kako nije sve u imetku i zgrtanju i pohlepi, već da ima nešto i u običnom ljudskom zadovoljstvu koje pruža društvo, davanje, osmijeh i utjeha. I kako dani budu odmicali, ta nevoljna i pusta a bajkovita zemlja ispod Save i Kupe ostajat će sve više napuštena i zaboravljena, kakva je i bila samo par sati prije ovih nesretnih događaja, a sve zato što ćemo opet misliti da se betonom, ciglama i limom postiže ono što se ne da postići bez plana i reda. Uzalud će tada za budućnost biti svi ovi napori, jer ljude neće tamo ostaviti gole zgrade na čijoj će izgradnji opet mnogi profitirati; ljude će tamo ostaviti samo sustav koji bi im osiguravao i posao, i zbrinutost u pogledu zdravlja, standarda, kulture, a njega ne mogu donijeti dobrovoljci, nego vizionari; pošteni i iskreni ljudi koji će osiguravati ono što će trajati desetljećima, kako su do današnjih dana trajale one zgrade koje su padale na nesretnu djecu i starce, a gradila ih je jedna davno propala država koja je brinula o budućnosti. Zato prije svega valja sačuvati nešto napora i za proljeće, kada će tim ljudima trebati pokazati da se poštuje njihova iskonska i pravedna potreba da budu svoji na svome u trajanju, a ne samo kada im cigle padaju na glavu.
Naravno da ove moje riječi, koje i nisu ništa drugo do li loše sklepana gomila fraza, neće pomoći nikome i ničemu ni za milimetar, pa vjerojatno i neće predstavljati drugo do li gubitak vremena za one koji ih budu čitali. Pišem, jer osjećam da tako moram; jer ne znam što bih drugo. Pišem, jer zamišljam negdje u ljeto nagovoriti prijatelja da sjednemo na bicikle, zavežemo iza vreće za spavanje i odemo tamo, da nađemo neke umorne i tihe ljude koji će u vrela ljetna predvečerja ozarenih lica nešto graditi, popravljati, podizati; da im nešto turnemo u džep i potiho izustimo par riječi potpore i razumijevanja, prije nego ćemo odjedriti do neke tihe zelene rijeke da uz nju usnemo s nadom u spas. Pišem u grču i bezvoljan, gomilajući rečenice kao blijede i teške krpe snijega što je ovih dana prekrivao te propale gradove i sela, prekrivajući ih od stida i boli; jer znam da sve što bih sada mogao ponuditi, više od nekih danih i odaslanih sitnica koje su trenutno razveselile te nesretnike, nema baš nikakvo značenje.
Tu se uopće ne radi o nekakvom mitskom opstanku naroda, i što sam stariji sve je manje onih koje bih zvao svojima, a sve je više onih koje ne razumijem, i svjestan sam da je do mene; do čega bi drugog bilo; jer sve me uvjerava u to kako će u ovoj zemlji, kako god da se bude zvala, kroz dvadesetak godina naseljena biti tek tri ili četiri grada i uzak pojas uz more, a svi će oni predstavljati logističku potporu bogatom svijetu koji će svoje usluge i maglu prodavati uz pomoć i preko nas. Radi se o tome da bismo, bez obzira na sve, morali znati da smo pokušali sve, jer to je jedini osjećaj koji čovjeka ispunjava i opravdava pred sobom samim i čini ga spokojnim – da znade da je učinio sve što je mogao – pa bismo tako i takvi, opravdani, spašeni i čisti, rođeni odozgor, kako je rečeno onome Nikodemu, morali okupiti deset, ili pedeset, ili sto najpametnijih ljudi raznih struka – opet me nitko ne može uvjeriti da se ne zna koji su to, sada i odmah, sutra, ili još jučer; od arhitekata, agronoma, sociologa, pravnika, ekonomista do liječnika; pa neka sjednu i u mjesec ili dva osmisle kako bi tu plodnu, ubavu i bogatu zemlju priveli svrsi (i ne govori istinu nitko tko kaže da takvih ljudi uopće nema i da nemaju volje da takvo što osmisle). Sramotno je i nevjerojatno da primjerice u jednoj nedalekoj i predivnoj Škofjoj Loki čovjek nema baš nikakve potrebe otići više od dva ili tri puta godišnje u obližnju Ljubljanu da bi živio dobro, a u nas već posljednjih pola stoljeća pola Siska ili Karlovca svakog jutra sneno i bezvoljno putuje u bijeli Zagreb grad kao noćni leptiri na rijetku plinsku lampu. I ne postoji nikakav razlog da se takav plan ne napravi i osmisli i usuglasi, i onda provede u djelo: a svi znamo da neće, i da je sasvim svejedno tko je na vlasti, jer nema onoga koji bi dosljedno, ponizno i uporno učinio takvo što. Zemljom su divovi vladali davno prije nas, toliko davno da ih više nema ni u pričama ni legendama iz kojih su protjerani kao prokletnici; pa očito samo ratovi i potresi i požari mogu na tren razbuditi uspavane ljude koji će već sutra juriti za svojim besramnim i bezvrijednim idolima imetka i ispraznosti, svojim kupaonicama i automobilima i ajfonima i krpama i titulama i zastavama; kao da ničega drugoga nikada prije bilo nije.
Standard je, rođače, pokvario ljude: jedu govna i sanjare, pjevao je Johnny.
Ljudi neće živjeti samo od ideje da bi pečeni pilići padali s neba, jer bi inače odletjeli do nekakve Irske ili Njemačke skačući s oblaka na oblak; ljudima treba sigurnost i povjerenje; treba im svjetlost i smisao malenog, svakodnevnog i običnog. Tako jednostavno i jasno, a tako nedostižno.
Post je objavljen 13.01.2021. u 23:43 sati.