Marketing
Novogodišnje jutro
Što je to u ljudskom biću što ga tjera na pucnjavu u ledenoj zimskoj noći? Svijet grmi i tutnji samo radi neke nejasne igre brojki, a naša mala i slabašna duša želi vjerovati da je u pravu kada traži tišinu i spokoj. Ironija je u tome da bi vapaj i urlik nepucača, samo da bude dovoljno jako izrečen, bez svake sumnje nadglasao sva artiljerijska oruđa ove planete posvećena obilježavanju promjene brojki na kalendaru, i svu šuplju radost njihovih nesretnih kormilara. Jer, to što se današnji dan ne piše s nulom nego jedinicom na kraju neće mu donijeti puninu i značenje bez našeg truda, zar ne? Zlobnici bi rekli da se zlo u 2020. nekako više poklopilo sa dolaskom proljeća, pa bismo onda po toj logici željno trebali iščekivati iransku novu godinu, ali i to mi se čini bez većeg smisla. Zapravo, moramo činiti tako da se veselimo svakome danu, jer inače, mogli bismo, ne daj Bože, doći u situaciju da negdje u budućnosti još žalimo i za 2020. godinom koju smo tako prošlih dana ogovarali kao nemoguću.
Hajde, ipak je ove godine pucnjave bilo manje, i bila je ograničena na kakvih sat vremena, pa se već oko pola jedan moglo usnuti, kako bih opet mogao jutrom koje je tako izuzetno i lijepo osjetiti kako to zvuči i izgleda kada civilizacija spava. Ovako će svijet vjerojatno izgledati kada nas ne bude, i kada ne bude buke kojom se glasamo.
Tako je to sa pucanjem, uostalom, bilo i u starome normalnome, a pogotovo kada nije treslo i ginulo se. Ne želim sada moralizirati o tome treba li pucati i veseliti se dok ljudi pored nas oplakuju mrtve, jer mislim da pucati ne treba nipošto, a veseliti se promjeni nekih smiješnih brojki – još manje. No, veseliti se novome danu, novoj prilici, novoj ljepoti koju ćemo doživjeti – bez toga život ne bi imao smisla, pa oni kojih više nema, ako su dobronamjerni, bili bi nam prvi poželjeli da se što više veselimo, umjesto i za njih. Treba, dakle, samo još pronaći čemu ćemo se veseliti.
A ja se već odavna veselim šetnji toga prvog jutra u godini, ne zato što je prvo, već zato što u njemu možeš istinski osjetiti tišinu, jer svijet umoran i pijan od veselja prethodne noći – spava. Ima tome već desetak godina, možda prvog takvog jutra koje sam provodio u lutanju šumom - vidio sam i pirgasto lane što je na kakvih desetak metara od mene preplašeno promatralo nenadana šetača. Ponosan na to što me to lane počastilo svojim dugim i preplašenim, ali znatiželjnim pogledom i što nije pobjeglo glavom bez obzira od mene, već odšetalo, polako i dostojanstveno svojim putem, osjećam potrebu baš toga dana, upravo zbog tišine i spokoja koji nas baš toga dana okružuje, primiti i dati taj mir, kako bih pokušao zadržati ga što duže oko sebe.
Tišina i vedrina ledenog zimskog jutra. Eto, i to je sasvim dobar razlog za veselje, ako se već veseliti treba. A veselje ne vrijedi ni izbliza toliko ako ga ne podijelimo s drugima, zar ne?
Post je objavljen 01.01.2021. u 12:26 sati.