Marketing
San Juan
Čitam prije dva dana pomalo nevjerojatnu vijest na portalima: potres magnitude 6.4 zatresao je u ponedjeljak srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitam, i ne vjerujem. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!
Pa guglam dalje. Prije svega, pogledam slike San Juana, i vidim ovo gore. Lijepe, pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč.
Pa guglam i dalje. I imam što za vidjeti. Veli vikipedija da je 15. siječnja 1944. snažan potres opustošio San Juan, usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši 65 ljudi širom pokrajine. Nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.
Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Pa prošećem našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin, gledajući uvis u sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. Dobro, znam – sve je to rađeno iza onog potresa prije stoljeće i pol; nije još tada bilo armiranog betona, nego su cigle bile prava premija za potleušice od blata, drva i slame. No, sada mi sasvim drugačiji prizvuk ima ona glasovita Fritzova rečenica koju je izrekao srčući mlak kapuciner u takvom klajnbirgeraškom okružju: Azija počinje iza terase hotela Esplanade, gdje se trnjanska i peščenička služinčad i lumpenproleteri valjaju u savskom blatu kao svinje. Eto, niti naši novovjeki uglednici nisu otišli dalje od te ideje; još uvijek je stanovati sjeverno od željezničke pruge u našem malome selu jako hoch.
Ah, dragi Fritz, ta ljepota od koje dižemo glave u nebesa kao purani… ispričavam se Kinezima i Japancima. Čovjeku bi ipak na pamet palo da, barem kad se tlo pod nogama trese - i ljepota postaje opasna. Što je viša - tim više. Sve te Bollee, Kršnjave, Šenoe i Maximiliane trebalo je možda posjesti na kavu ispod tih njihovih tornjića i ubavih detaljčića što vise i vire sa dvadeset metara kao Damoklovi mačevi, pa bi se možda radije opredijelili za Vecine ravne linije i aleje, a ne da nama sada naše ovovjeke vedete, Veljače i Severine moraju nabadati polupraznim centrom oprezno i plaho kao čaplje.
Zlobnici bi rekli da je dovoljno pogledati povijest neke adrese u centru, pa vidjeti kakvo smo društvo: zgradu je na muci i znoju tisuća najamnika sagradio neki Johann, uglavnom imajući u vidu da je jako unosno i poželjno najmiti je po stanovima nesretnicima koji svoga nemaju, dok će on stvari sagledavati iz nekog perivoja u dobro utemeljenoj vili. Potom je zgrada otišla pod dug kakvom Leviju; obojicu ih je odnijelo osamnaeste, kada stiže neki Jovo, da bi i njega otjeralo u Jasenovac i oslobodilo mjesto nekom Ivi. No, ni taj nije bio dugog vijeka; i on je skončao na nekom križnom putu, a stan kao provjereni kadar dobio neki Dragiša, pa ovisno o tome kako se taj snašao prije četvrt stoljeća, možemo sada znati i tko tamo živi. Nezavršena priča o nesreći i nevolji ljudskog roda, u kojoj nikada nije svome predniku bila plaćena puna vrijednost stana, pa ništa dobra ne možemo sada od takvih stvari niti očekivati. Dapače, na nekadašnjim novogradnjama u današnjoj Vukovarskoj, a nekadašnjoj ulici Proleterskih brigada (u legendarnom filmu o Azrinim pjesmama Čera, pametan i knjiški čovjek, rekao bi: Proleterskih brigada, pa kaj je to Zagreb?) postavljene su grandiozne i monumentalne betonske ploče, spomenici ne znam više čemu i kojoj slavi i umijeću; sada te iste ploče prijete ljudima i čitav je grad opkoljen trakama i mrežama i skelama, kao do prije par godina nesretni netom sagrađen Dinamov stadion: kao da je građevina neka nepredvidiva i strašna zvijer, za koju se nikada ne zna kada će na nas istisnuti svoju nesreću, koju – podsvjesno dobro znamo – vraća nama nevoljnicima s nekim strašnim razlogom; kao da građevine nisu puki plodovi ljudskog rada, plana i volje.
Ponajmanje pak vjerujem u to da bi postojala neka vlast koja bi umjela sve te prijeteće konstrukcije srušiti i sagraditi novi grad, ili sela – ako o Baniji govorimo; dakle – učiniti ono što su nevoljnici iz San Juana uspjeli prije gotovo jednog stoljeća. Grad koji se neće srušiti niti na potresu od 6,4, a zapamtimo: onaj od 6,2 imao je trideset puta više energije od onog ožujskog sa 5,5. Grad u kojemu će živjeti ljudi koji neće strepiti od svojih građevina kao od loše savjesti. Jer, kako god okrenuli, a izgleda da će tako još zadugo na žalost ostati - ljudi iz San Juana, dobro im i mirno jutro od srca želim, za nas doista jesu supermeni.
Post je objavljen 20.01.2021. u 19:54 sati.