Nevolja očito ne dolazi sama.
Danas tijekom dana na portalima saznao sam kako je preminuo profesor Šandor Dembitz, tvorac alata ispravi.me. Ne samo da sam dužan kao čest i prilično nespretan korisnik zahvaliti na sjajnom alatu, putem kojeg sam recimo otkrio kako jako malo pojma imam o korištenju prijedloga s ili sa, nego je poslije ispalo da je siroti čovjek preminuo bolestan, desetak dana nakon što je dobio unuka; iako smo ženidbama postali neki daleki, daleki rod, tek sam danas povezao konce i saznao za sve.
To sve, to vam je jednostavno ovo: da sam izgleda ipak bio u pravu ako nikada, čak niti kada sam odrastao i postao star, dosadan i sumnjičav - nisam pomislio kako su sasvim nestali oni stričeki i tete koji negdje okruženi gomilama papira, ili epruveta, ili tko zna čime još - češu brade i smišljaju praktične načine da ovaj svijet bude još barem za milimetar bolje mjesto.
I onda navečer sleti još i vijest da je preminuo Pera s onoga sveta; Petar Luković; čovjek čiji su tekstovi u najstrašnijim godinama svjedočili uživo kako onkraj Dunava i Save, ma u što nas uvjeravali, ne hodaju ljudi s rogovima.
Ime mu je bilo baš takvo kakvo je trebalo biti: govorilo je da matična postaja uvijek mora imati nekog majora Toma koji će izvještavati o sjaju zvijezda i ostalim tričarijama; za slučaj da netko odabere zaboraviti na njih.
Ništa ljude toliko ne može dovesti u nered kao pomisao da su bolji i vredniji od drugih; na tome stalno treba pomalo turpijati.
Eto, dužan sam tim ljudima zahvaliti za ovo što sam napisao da su dali. Barem meni, a ne sumnjam da i još nekome.
Post je objavljen 12.02.2024. u 22:47 sati.