Ovo o čemu pišem ne morate toliko pozorno čitati; ono što o tome mislite ionako ste davno već osjetili kao dobro i potrebno u svojim srcima – pa znadete da ćete učiniti tako kako držite da učiniti treba, sa sobom i – što je možda još važnije – sa svojom djecom, ili djecom vaše djece, svakome po potrebi i volji.
Svakako važnije od toga da pročitate ovih nekoliko odlomaka jest to da nešto zamislite; nema vam tu sada nikakvih slika niti fotografija koje bi vam u tome pomogle - morat ćete zažmiriti, pustite sad čitanje; pokušajte zamisliti dječaka pod šljemom: ošišan je na moguće dva ili tri milimetra duljine; tek toliko da nije obrijan i po tjemenu – pa da mu se krupne kapi znoja što se skupljaju pod tim šljemom ne slijevaju sasvim na čelo i lice. Kažem – lice. Lice? Možete li zamisliti to lice; lice preplašenog djeteta na koje se viče – svakog dana iznova i iznova; djeteta u društvu istih takvih, stotina i tisuću djece – koji gotovo svi, ili čak svi – imadu samo jedan jedini san kojeg sanjaju i budni, i uvečer kada liježu u prljave, skučene postelje, da se isplaču u tišini spavaone, da ih nitko ne čuje i ne vidi; da plaču onako kako plaču posramljena i uzapćena djeca, tako da im suze bez ikakva šuma same teku niz obraze; san je to o domu, o izgubljenom zavičaju, o radosti i o vremenu koje teče u nepovrat.
Poslije se čivjek navikne, ostari, pomiri s time da svijet kojeg živi nije onaj kojeg je sanjao; djeca prestaju biti djecom do časa dok još imaju nade da potonji negdje čeka na njih.
Eto, ako vas smijem zamoliti da zamislite taj prizor, onda ćete ga najlakše zamisliti baš ovako: zamišljajući dijete koje ležeći na leđima plače u tišini, dok mu vrele suze namaču jastuk slijevajući se po ušima i oko njih niz glavu.
Hoćete li tu stati, ili ćete poželjeti od djeteta stvoriti muškarca, onako - po svome ukusu, kako to već vojske tisućama godina čine?
Jer, dobro zapamtite: nije muško tko za vojsku nije!
- - - - -
Mnogo je oduševljenih mogućnošću ponovnog uvođenja vojnog roka. Dobro, ankete nisu baš pouzdan znak – pogotovo ako se sami javljaju ljudi koji u njima žele sudjelovati; sigurno da će oni koji su za uvođenje nekog oblika vojnog roka biti glasniji i određeniji od ostalih. Ili – od mene, svejedno mi je.
Jer, vrag je uzeo šalu. Iako, kada smo mi to šalu uopće imali, da bi nam je vrag uzeo?
Velite vi češući bradu, mora se mladost nekako privući narad ognjištu; mora se naći i postaviti nekakav red i zakon; dvadeset i više godina razularilo se to mlado muško meso u neredu i nemoranju i mekoći, pa ga sada konačno valja privesti smislu, svrsi i pravilima. Dapače; spominju se i žene; hej – djevojke koje bi služile vojni rok; pa zar je dotle došlo da ni muškost više nije dovoljna narodnom geniju mesa gladnome?
Nego, recite vi meni, jeste li vi uopće ikada u životu vidjeli hrpu muškog mesa na okupu? Mislim, ne onako, na nekakvoj pauzi za vrijeme posla, ili na utakmici, muškarce koji su se tu manje ili više našli od svoje volje; tu vam se radi o mesu koje je dovabljeno i dotegljeno strahom, a bome ponekad i batinom u kakvu dobro zidanu kasarnu; katkad djeca, češće već zreli muškarci – u tom času oslobođeni od stega i obveza svakodnevnog života, od svojih matera, žena, punica, pasa i papiga; toplo, smrdljivo, ružičasto muško meso koje tisućljećima već komadaju i čereče bajunete, koplja, tanad i geleri, meso što ga prži vatra i viju mrazevi i vode biblijske kao što potoci peru kamenje i šljunak pretvarajući ga u mulj, prašinu, ništa?
Meso koje ne možeš drugačije dovesti u red nego prijetnjama i strahom od kojeg se utroba zgrči, volja nestane a oči zamute; strahom za vlastiti život, postrojse marvo, šespet?
Niste? Niste se nikada pitali, kada ste takvo meso vidjeli na okupu: pa gdje ja to zapravo živim? Što te ljude koji su ovdje utjerani u tor kao ovce ili da prostite svinje drži na okupu - nekakva ideja nacionalnosti, zajedništva, da se razumiju (a u stvari, ne razumiju se nikako, i tek s tim ljudima koje razumiju oni najbolje razumiju to nerazumijevanje); činjenica da su im spolni organi obrezani ili nisu, da se peru često ili nikako, da sanjaju o tome kako nešto staviti u se na se i poda se?
Naravno, prije svega treba ovo važno narodnosno pitanje sagledati u svjetlu izborne supergodine. Nije malo glasova koje se ovakvim čime dade priskrbiti; a glasovi, to sućanstvo političkog života – vredniji su od ideja, ljudi i načela.
Dalje, treba jasno odrediti o čemu se tu zapravo radi: trideset ili devedeset dana kampiranja nije isto što i vojni rok; jedna je stvar učiti se odsustvovanju od materine cice, a druga preživljavanju, borbi i rukovanju oružjem; pa što se uopće i može učiniti u trideset dana? Zadovoljiti nestrpljive, oprezne i nemirne domoljube, potrošiti novac – a ne dobiti ništa ili neupotrebljivo malo; najvjerojatnije.
Nisam ja to smislio – ako ste čitali, onda ste već mnogo puta pročitali kako su to drugi napisali; ipak ću ovdje po stoti puta ponoviti kako je vojska na žalost samo vješta kombinacija zatvora i ludnice. U dvije sam vojske bio; dvije sam godine života u njima potrošio; možete mene slobodno o tome bilo što upitati. Previše onoga što nije dopušteno u životu, dopušteno je, dapače – poželjno po vojskama; vojske su i osmišljene zato da bi se silom, ubijanjem i razaranjem moglo doći do ostvarenja koja bi inače bila nezamisliva; tko može uživati u vojsci s tim sigurno da nešto baš nije posve u redu.
U vojsci je sasvim normalno provoditi svoju volju silom, pa kako ćeš nas, marvu mušku drukčije u red dotjerati; nerijetko i ne samo verbalno, nego fizički; prije nego svoju djecu pošaljete negdje gdje će ih fizički kažnjavati, tući, izgladnjivati, braniti san, premarati satima u nekakvim požarstvima, stražama, neljudskim uvjetima i društvu; noćima i ledom i vatrom i strahom i glađu - promislite dobro: želite li im takvo što?
Jer, ne sumnjajte, kao što su dvojica vodećih ljudi u državi vješto izbjegli rat (a jedan, onaj domoljubniji, čak i služenje bilo kakvog vojnog roka) – zar mislite da se takva priča neće opet ponoviti; da neće ponovno kao i u svakoj nevolji - nagrabusiti sirotinja, oni koji su pošteni, tihi, neprimjetni; koji nikoga ne poznaju i nigdje se ne umiju provući i iskobeljati?
Obrana domovine? Ma dajte, najte. Pa nije to posao svakoga; braniti se domovinu onomad, kada su heroji zemljom hodali a ljudi im se izmicali da ih ne sputaju – vele ovi isti koji zagovaraju vojni rok – nije dalo s opaticama i svecima; trebali su psi rata i loši momci navikli na grubost i silu. Zašto bi ovaj puta bilo drugačije; zašto malena, dobro obučena, plaćena stajaća vojska ne bi bila dovoljna kao kostur oko kojeg će se graditi tkivo obrane; samo ako ćemo to tkivo uopće u budućnosti imati i htjeti nečime graditi?
Jer, ne zaboravite: nema te države koja se umije obraniti bolje od one koju njeni građani braniti žele. Ima li bolje potvrde za tu tvrdnju od posljednjeg rata i sudbine one zlosretne raspale i odumrle države koju više nije želio braniti nitko kao da je obična lešina; jedini kojima je bilo stalo do nje - bili su spremni samo napadati?
Pa zašto bi ovaj put bilo drugačije?
Da je devedesetprve bilo toliko branitelja koliko se sada piše, u studenom bi Vukovar bio oslobođen a ne okupiran; no i ono što se skupilo ljudi bilo je sasvim dovoljno da se posloži i bez obzira na porijeklo, dob ili naglasak kojim govore – stanu u obranu nečega što su smatrali da je braniti vrijedno.
Sjetite li se kada onog ukrajinskog drona na Jarunu; sam Bog čuvao je neko dijete tamo oko studentskih domova da ne strada; već pola sata nakon što sam za njega čuo, sjetio sam se Mathiasa Rusta; klinca koji je dvomotorcem srušio mit o sovjetskoj protuzračnoj obrani. Zar ljudi stvarno misle da onaj Vuk Mandušić nije bio u pravu kada se evo po stoti put nakon tog doba pokazala istinitom stara mudrost o tome da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije u junaka srce?
Eto recimo, nagrnu napadači iz nekakve Republike Srpske, Srbije, Džihadije, Rusije; koji snatre rasturiti ovu zemlju poput sočne pseće konzerve, zubima i noktima, bez otvarača; naći ćete već kandidate za čestitke, ima toga uvijek na raspolaganju po našim ideologijama uspjenjenim birtaškim raspravama koliko hoćeš; kako bi od njih Hrvatsku bilo moguće obraniti ako ne bude dovoljno onih koji je braniti žele i koji smatraju da je časno, ljudski i potrebno da baš oni podmetnu svoj život, meso, vrijeme za tu rabotu? Sav Nato arsenal, svi Rafalei, preplaćeni topovi i šuplji radarski sustavi koje ne možemo provući kroz naše uske podvožnjake građane za konjske zaprege - neće biti dovoljni da nas spase – ako mi sami ne budemo onako kako i koliko treba - vjerovali da je spašavati Hrvatsku dobro.
Obrana rodne grude ne gradi se i ne zida po vojarnama i stožerima; obrana države tiho, mukotrpno i meko poput malena ubava djetešca rađa se s vremenom poput bajke u ljudskim dušama; tamo gdje postoji kritična masa ljudi koji vjeruju u to da iza njih stoji čitavo jedno brdo dobra i svjetla, koje je vrijedno toga da se za njega dade noga ili ruka a bome i glava.
Tu je jedino važno: jesmo li mi takvo brdo?
Eto, tako su i mene u tu priču i to klupko dobili; da povjerujem kako rat neće možda postati moj, ali da ću ja postati njegov – i da se prepustim matici koja me odvela u njega, vjerujući kako ću na taj način najbolje zaštititi dvije žene koje su me u taj rat ispratile i u suzama me čekale da se vratim, jer sam vjerovao da tako moram.
Bilo je bome uz mene i dječaka koji su tako i toliko vjerovali to isto - da se iz tog blatnog i krvavog pakla nikada nisu vratili. Sjetite li ih se katkada?
Ako mislite da to što njih danas ovdje nema među nama ima smisla - onda ništa. Usput samo recite: mijenjao bih se s njima, i sve u redu.
Ako ne biste (mijenjali se s njima); onda opet ništa; samo prosim nemojte dalje. Pričati o tome.
- - - -
Ne znam što me drugo osim njih dvije moglo odvratiti od toga da se istog časa okrenem, pokupim diplome i svjedodžbe, pa pređem neko brdo, šumu, neke sulude i zamišljene crte – i osvanem u nekom tamo svijetlom i dalekom Oslu, negdje gdje me čekao posao i stan. Upravo tako morat će razmišljati i djeca sutrašnjice: onako kako je razmišljao Brandauer u besmrtnoj sceni Mefista kada konačno u nekoj tridesetisedmoj-osmoj dočeka Pariz umjesto Berlina, pa se okrene oko sebe pri usponu iz stanice metroa na ulicu i gledajući tu dugo sanjanu sliku pita se posprdno: sloboda?
Što će mi to? Idem ja doma.
Jer, zapamtite dobro; heroji su samo oni ljudi koji iz dana u dan čine ono što ne žele. Ostalo su ili roboti ili sretnici.
- - - -
Znate li nešto o povijesti iz doba Drugog svjetskog rata tada vam nepoznat primjerice neće biti podatak o tome kada su oružane snage NDH bile najbrojnije. Ne – kako bi normalno čovjek očekivao na početku, u travnju četrdesetprve, kada su zanos i ljubav prema domaji trebali biti na vrhuncu, prije nego će onaj čopor zločinaca prodavati Dalmaciju i slati prve vlakove prema Jasenovcu; ne – najbrojniju vojsku NDH je imala u – veljači četrdesetpete! To jasno pokazuje kako mi Hrvati doista imamo snažan povijesni talent za prepoznavanje situacije; zlobnici bi rekli – uvijek možeš računati na našu socijalnu inteligenciju.
Upravo zato i povlačim ove u osnovi bljutave i plitke paralele: to je jezik kojeg vi razumijete, dragi domoljubi: samo tamo gdje se ponovi devedesetprva neće se ponoviti četrdesetpeta; jel jasno, gosn' naredniče?
Jer, mjesto s kojeg mladi bježe da se nikada više ne vrate – nitko pored milijardi i tona čelika neće željeti braniti; ne može vam se obraniti neobranjivo; ono za što nismo spremni umrijeti - kako glupo i lijepo u isti čas - uopće nije vrijedno života.
- - - - -
Obrana Hrvatske ne gradi se na Uni i Savi i Dunavu; imali ste četrdeset godina prilike sagraditi tu obranu kao neprobojan zid; svaki put kada ste odbili nekom djetetu isplatiti zasluženu plaću, kada ste zaposlili nekog "našeg" umjesto nekoga tko vrijedi, kada ste ponizili i uvrijedili nekoga; kada ste bijesom, mržnjom, porugom otjerali ljude u nepravdu, plač, niskost, vi ste, dragi moji Hrvati - pomogli od svoje i naše Hrvatske još jednom zagrebati i napraviti termitnjak; šuplju tvorbu koja samo izvana izgleda atraktivno, a iznutra nema ničega – ni sadržine ni smisla; prva poplava što ovom pustoši roda ljudskoga nadire sigurno i polako – prijeti da će je srušiti kako da je nikada nije niti bilo.
Jer, ne zaboravite, rat vam je kuga nad kugama; lako je rat dobiti u četiri ili pet godina – hajde ti nakon rata uspostavi normalan život; nađi ljude koji ne mrze, ne izopačuju sve što stignu, ne siju bol, nevolju i nesreću oko sebe... Pobjeda često uspava naraštaje i pretvori od njih spomenike sebeljublja, bešćutnosti i taštine. Zar mislite da je pola milijuna ljudi napustilo Hrvatsku radi bolje plaće?
Kad rat jednom negdje zasjedne, to je najmanje trideset godina tmine: njih se ne da upucati mecima i sasjeći gelerima; njih treba živjeti i preživjeti – ovako kako smo i mi živjeli ovih svojih trideset godina; kao termiti u onom istom termitnjaku; pod naredbama, strahom i u stalnoj napetosti, sa pogledom pod šljem: sumnjiv si ti meni brale, jako sumnjiv, di si bijo devedesprve?
Obrana zemlje nije se nikada istinski gradila od betona i čelika, nego od voljenja: onaj tko Hrvatsku ovakvu kakva jest ne voli, taj je braniti niti neće; možete mu propisati sto vojnih rokova, tisuće kazni i poreznih olakšica; bitno je samo to jeste li mu dali razloga da je voli ili niste.
Tko sagradi državu koju njeni ljudi vole, taj ju je odmah i obranio. Pitajte nas iz osamdesetšeste ili devedesetprve.
Jer, nije država da prostite neka tamo žena, pa da je voliš bez razloga, čak i ako te boli, bogamu božjega, a neke države znaju boljeti onako, kao žene; poštenu čovjeku u životu se promijene bar dvije ili čak tri države a da se sa svoga stolca pod trijemom ne pomakne; pa kako će ih onda sve jednako voljeti?
Svima vama koji bi mi sada najradije kroz ekran opalili jednu onako, mušku, vojničku šaku u glavu da me naučite pameti i konačno dovedete u red, od srca poručujem; imali ste prilike dvije godine i dva puta - niste uspjeli; sada vam još jedino kao vojak Švejk mogu reći: pokorno javljam da u Budjejovicama toče toplo pivo!
Što, niste čitali Švejka? Velite, šta ovaj hoće, još i da čitam to da prostite antidržavno govno?
A cinici, oni bi možda rekli; ma sve su to šuplje priče; Plenković će na koncu ionako napraviti ne onako kako narod želi, nego kako Brisel veli.
Plenković, ili Anušić, Horjan, Borjan, Habijan, Fabijan, neki novi, još umiveniji, europskiji i bolji Plenković, ne podcjenjujte hrvatski put u zrelu demokraciju; prvenstvo u izradi najljepše fasade i cvjetnjaka u okružju. Jedina politika je kadrovska politika. Čak se i aktualni ministar obrane, morate priznati, slaže sa mnom; nije problem u trajanju, problem je u motiviranju mladih da vojni rok služe; jeste li to prečuli neki dan?
Ma, dajte, najte. Briga nas za sve to. Trebala bi nas biti briga za oči; u njima se krije tajna ove priče. Eto, to vas pozivam zamisliti kada zamišljate dječaka pod šljemom. Vašeg sina kao Nato vojnika pred ruskom, srpskom, mudžahedinskom, tko zna čijom navalom. Kada shvatite što bi uopće moglo biti u njegovim očima – recimo u očima ovog dječaka koji tako pjeva da čovjeku suze na te iste oči dođu, kao da je uvečer u nekoj prepunoj, ušljivoj vojničkoj spavaoni pa sanja dok mu vrele suze cure niz uši - shvatit ćete ima li ta priča smisla.
Post je objavljen 11.02.2024. u 22:10 sati.