penetenziagite

nedjelja, 27.06.2021.

Nezamjenjivost

Kažu da je netko nezamjenjiv
i da tek sada kada je postao učinkovit
teško da će ga itko moći zamijeniti na boku.

Osobno se od jučer pitam
je li uopće itko nezamjenjiv
osim Petre,
da – one Petre koja je prelazila kolnik od juga prema sjeveru,
čelom dakle, a ne negdje s boka,
žureći nakon kasnovečernje šetnje utonuti u san prve hladne noći,
vjerojatno pritisnuta rokovima, obvezama i brigama koje svatko od nas manje ili više nosi u sebi,
pa je tako zamišljena i pomalo već umorna,
sigurna u to da tamo gdje to moraju - postoje ljudi koji će je propustiti da prođe
i zaboravila zastati na polovici pješačkog prijelaza provjeravajući ono što provjeravati ne treba –
ima li i s druge strane, zabranjene za nailaženje prisilnim, ali golim propisima i boljim običajima - s koje joj još nitko u tih dvadeset godina nije prišao,
i s koje i drugima srećom rijetko itko prilazi –
netko tko to neće učiniti, jer na zna da bi morao biti oprezan, i ne vjeruje da postoji neki razlog
zbog kojega je petero ljudi prije njega stalo,
žureći tako posijati smrt.

Pitam se isto tako, je li nezamjenjiv i mali trogodišnji dječak
ostavljen i zaboravljen da umre u vrelini zatvorenog automobila
na parkiralištu pred nekom vojarnom,
jer su od njega važniji bili sigurnosni problemi
i interesi obrane protumačeni od strane nekog zapovjednika,
i je li nezamjenjiv i njegov nesretni otac, za kojega će
baš svatko od nas, ma koliko se trudio biti blag,
naći zajedljive riječi osude
samouvjereno tvrdeći kako se njemu nipošto ne bi moglo desiti
da zaboravi na vlastito dijete.
Je li moguće da njega na njegovom boku i njegovoj strani terena zamijeni tkogod od nas,
i proživi život kojeg će taj čovjek morati živjeti
sve do kraja svoga vremena, a i nakon toga?

Van svake sumnje,
njih je troje nezamjenjivo,
i njihove su priče svršene;
dapače – nema nikoga tko bi uopće pomislio
na to da bi se njih moglo zamijeniti;
ali od toga ćemo, nakon nekoliko gutljaja mlake pive,
ionako okrenuti glavu
tražeći ipak tko bi
ovog ponedjeljka mogao
dobro trčati uz lijevu aut liniju
gore i dolje.

Jer, čitav je život igra, a ne samo ono
što mi takvim priznajemo;
s time da su neke igre strastvene,
snažne,
zanosne;
pa se kroz njih lakše možemo
poistovjetiti sa drugima, ili
protiv drugih;
kad već u našim osobnim igrama
nedostaje takve strasti
ili smisla –
one nisu takve,
već su obične i prilično dosadne,
tako da ponetko u svojem dijelu terena,
i u svojoj karijeri, u igri koju igra,
ima nešto i sreće,
ili umješnosti,
ili se okolnosti poklope tako
da igra završi povoljno.

A netko drugi – nema.

Kako bilo, u svemu je ipak najviše važan pokoji osmijeh,
trun dobrote
i nekoliko godina ufanja,
jer prije i poslije toga – ma koliko se mi trudili,
dolaze slabost, tmina i led.

27.06.2021. u 10:16 • 15 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 24.06.2021.

Pobjeda u posljednjim trenucima

Kad ne znaš što bi, ili još bolje – kako bi
pisao i štogod rekao,
a imaš potrebu nešto reći,
nešto za što vjeruješ da bi nekome moglo biti važno;
provjeren je recept napisati pjesmu, po mogućnosti bez rime,
sasvim slobodna i nevezana stiha, a bogami i teme,
što vrluda vrelim uzduhom popodneva poput aveti straha od promašenosti
(takve se očito lakše pišu, a bivaju primijećene i prihvaćene u principu tek nešto slabije od onih, je li, pravih,
pa proizlazi da ih je korisnije pisati; iako korist teško da može biti mjerilom pisanja stihova,
osim za nekolicinu stihotvoraca, ali o tome drugom prilikom).

Neka osnovna misao koja te ipak potiče da pišeš
- iako bi puno lakše, a na žalost – poneko će s pravom reći – i puno učinkovitije - bilo uzeti nešto u ruke i čitati -
bila bi: valja izdržati.

Naime, sve ove distrakcije, nemoći, slabosti,
izvanredne okolnosti,
ili one prilično redovite, ali nepredvidive obzirom na trenutak njihova nastupanja, zatim
otežane uvjete, slabosti sustava i neke druge sasvim objektivne i ničim izazvane stvari
okupane toplim valovima naših samosažaljevanja ili samoironije
- iako po svemu ispada da smo znali, ili morali znati da će prije ili kasnije doći –
ne bi smjele zasjeniti onu osnovnu ideju o pobratimstvu duša u svemiru,
važnost univerzalnih načela
i njihovo još prilično jarko svjetlo što se nazire u tmini trenutka.

Jer, nikakva vanjska i strana sila ne bi smjela biti jača
od onog čarobnog događaja u kojemu se dva para očiju zagledaju međusobno
(zaboravljajući potpuno u tom času na sve vanjske okolnosti, dapače – na sve okolnosti)
pa pretaču kroza se blagost, ljubav ili strast
poput nekog na brzinu, nelošom idejom provedena vrtnog crijeva od pola cola
zamišljenog da posluži tek za koji dan, dok se čovjek bolje ne snađe
- dobro zategnutog providnošću Božjom baš tog časa pronađenom šelnom -
što će držati na slavini, već prilično ruzinava i mokra,
barem sljedećih nekoliko desetljeća
da svjedoči o nevažnosti vremena,
o poslovičnoj trivijalnosti poretka pod zvijezdama
u ovoj prozaičnoj ravnini, na samoj ivici donjeg ruba atmosfere
i o radosnoj i konačnoj pobjedi što je svetost trenutka, kada se kraj već bližio
a strepnja gotovo već ledila žile - odnosi nad vječnošću.

S pravom onda ljudi vele, reći će ta zabrinuta i razočarana vječnost - zar ne? -
kako su uistinu najteži oni susreti
u kojima je pobjeda unaprijed upisana.

24.06.2021. u 17:42 • 10 Komentara • Print • # • ^

subota, 12.06.2021.

Igra

Ja sam bio pogrešan
Kad sam tražio da mi kažeš
Koja si strana.
Postoje pravila igre,
Ti znaš da ne možeš sama.

Ispod svih tih zastava,
Što vijore svud oko nas,
Ne postoji mjesto,
Gdje mog'o bih stati,
Visoko dignuti ruke
I pjevati našu pjesmu.

Protiv volje umiješan
U staru zavjeru strana,
U staru zavjeru nada,
Ja sam jednoga dana
Slučajno našao put
Ispod svih tih zastava što vijore.
(Rundek)

Danima već držiš misli u sebi; izlaze na vidjelo pa opet tonu u dubinu; nisi još ništa stavljao na papir, ali uglavnom gledaš oko sebe ponovno zagrijavanje nacije vezano uz igranje nogometne reprezentacije. Zaboravljeni su svi oni Azerbejdžani u kojima su sa crijevnim virozama nesretnici morali loviti bodove, ili grobne tišine velebnih stadiona što su oplakivale okljaštrene sastave u kojima je nedostajalo po pet standardnih igrača, ako je ikada ikoga za njih i bilo briga. Dolazi veliko natjecanje, opet ćemo biti u svjetskom izlogu i sada se opet za nogomet zanimaju i oni koji nikada prije nisu. Ne mogu ne primijetiti kako mi to baš nije drago, jer otkrivam istinski motiv u takvom ponašanju: on nije vezan uz sport i natjecanje, nego uz promociju razlike među ljudima; ljudi vole vidjeti da smo bolji od drugih – što istinski i jest smisao sporta; no – je li naglasak na igri, natjecanju, vještini, ili je naglasak na razlikama koje postoje između dviju momčadi; pa ih tom igrom tek samo treba potvrditi i promovirati?

Osobno sam odrastao u doba kada se apolitičnost smatrala vrlinom; sa podsmijehom se gledalo na nekoga tko je u doba moje mladosti gorljivo zagovarao neke opcije o kojima se smjelo govoriti. Svakako da je tome bilo tako na prvome mjestu zato što se dobro znalo da su te opcije umjetne, a da radi ograničene slobode govora nije dopušteno izražavati svoje mišljenju u punom obujmu, no kako je vrijeme prolazilo, raspadao se taj totalitarizam a ljudi su disali i govorili slobodnije, punije, istinskije (eh, da je netko mogao zamisliti kako taj totalitarizam slijedi jedan drugi, totalitarizam kozumerizma i ispraznosti). No, onomad, u takvoj sredini često je bilo potpuno svejedno za koga navijaš na nekom prvenstvu, pa čak i u domaćoj nogometnoj ligi; u vlastitoj obitelji imam primjer sestrične kojoj se još danas oči zažare kao u ona davna doba na spomen Dragana Džajića (što ne propuštam, naravno, nikada istaknuti podbadajući je), iako nije imala baš nikakve veze sa bilo čime na „drugoj“ strani, no naravno – na kraju je i navijala za njegov klub.

Još danas na društvenim mrežama pak, znadem sresti čovjeka iz Leskovca, sada već na pragu starosti; nije pristojno nepozvan spominjati mu ovdje puno ime, ali vjerujte mi na riječ. Čovjek je kao klinac bio u Beogradu na izletu, pa ga je otac odveo na utakmicu Partizana. Sasvim slučajno tada je gostovao Zagreb, i pobijedio veličanstvenom golijadom od 4:0, vjerovali ili ne, a čovjek je od toga dana počeo navijati za – Zagreb, i čini to još i danas, makar taj isti Zagreb danas igra četvrtu ligu po Lukavcima i Ravnicama, pritisnut stvarnošću pretvorbi, neodržanih skupština i neisplaćenih dugovanja; svega onoga što je uslijedilo kada smo postali drugi i drugačiji.

I sam sam u to doba granice doživljavao kao zamišljene linije koje više spajaju nego razdvajaju ljude, pa je čak i na velikim natjecanjima sasvim normalno među mojim poznanicima i prijateljima bilo navijati za Brazil ili Englesku, tako da su uobičajene pojave bile da čak i protiv te, domaće reprezentacije nemali broj ljudi navija za primjerice Saveznu Republiku Njemačku ili klubove iz te zemlje u obračunima sa primjerice Crvenom Zvezdom. Danas, pak, nerijetko vidim kako navijači iz ove iste naše Hrvatske navijaju u Europi jedni protiv drugih, za nekakve Maltežane ili Španjolce.

Radi li se tu o mržnji, ili iskrenoj ljubavi, ne ulazim, jer nisam među njima, ali i te se ljude tada prihvaćalo, ma koliko nam neki Muelleri ili Simonseni kao klincima zagorčavali živote. Ali, ono što je uvijek bilo najvažnije jesto to da nitko nikada nije pomislio tući ili vrijeđati one druge. Moguće je da u svim krajevima one države i nije bilo tako, jer vjerujem pričama ljudi koji su dolazili sa utakmica glava punih bubotaka, ali govorim isključivo o osobnom iskustvu: obično sam velika natjecanja, što su se održavala ljeti, gledao na plažama naših primorskih mjesta, okružen buljucima djece sa svih strana ne samo bivše države, nego i čitave Europe, i baš nitko nikada, pa makar se radilo o rivalstvima Francuza i Nijemaca (čije smo uspjehe sa zavišću gledali sa strane, sanjajući kada ćemo i mi tako) nije ugrožavao one druge.

Eto, sada su došle godine u kojima i „mi“ možemo tako: svakih nekoliko godina naša reprezentacija bori se ako ne za sam vrh, onda dolazi vrlo blizu; kvaliteta je nesporno tu, i sada drugi snatre o tome da jednom i njihovi igrači igraju u najboljim klubovima, a reprezentacija hara kontinentom.

Problem je jedino u tome što se tu zapravo uopće više ne radi o nogometu i o igri; radi se o tome da se potenciraju razlike, pretvarajući utakmice u bitke, a turnire u ratne okršaje u kojima igrači trče zavijenih glava ostavljajući posljednju kap krvi i znoja na travnjaku za komad tkanine kojeg predstavljaju.

Ne mislim pri tome samo na moderno gladijatorstvo, u kojemu zahtjevi sponzora i oplođivanja kapitala nadmašuju van svake sumnje prirođene mogućnosti mladih tijela u utrci za loptom; zabava masa postala je u tim reprezentativnim natjecanjima važna upravo radi nadmetanja sa drugim nacijama i državama; zato često više volim gledati meni sasvim neutralne utakmice međunarodnih klupskih natjecanja u kojima se potpuno gubi taj neki nacionalni naboj, a prevladava natjecanje u vještini među trenerima i igračima znalcima.
A mi, umjesto da smo zbog svega toga što smo i sami dio te priče - neizmjerno sretni, čitam ovih dana kako opet kod nas počinju napadi na one druge, pa su tako u jednom danu i u istom gradu stradali trojica momaka u pogrešnim dresovima košarkaških reprezentacija, ili pak mladi par krivog naglaska. Posve mi je nezamislivo da takvo što čine mještani koji zapravo ovise o turizmu, pa će svaki odlazak turista iz njihova grada izravno osjetiti na vlastitu džepu; očito je snaga koja izvire iz njihova svjetonazora nepotkupljiva novcem i jača od interesa. Ono o čemu se radi jest očito netrpljivost prema drugima i drugačijima, i to posebno onim krivima, čiji su preci donedavno ovuda haračili u tenkovima i iza topova. No, nikako ne mogu razumjeti što su skrivili ovi njihovi nasljednici; naivna djeca što su došla igrati nekakve turnire u uličnoj košarci, ili jednostavno uživati u našoj lijepoj obali. Očito je da se radi o tolikoj količini mržnje koju su u svojim sredinama upili napadači, pa ne umiju istrpjeti ništa što je drugačije.

Žalosno je da nam se mora desiti slučaj nesretnog Christiana Erikssena, pa da tek kroz ljudsku patnju i očit prikaz krhkosti života shvatimo koliko smo zapravo jednaki, i koliko su razlike među nama umjetne. Na prvenstvima ne igraju niski protiv visokih niti debeli protiv mršavih; čak niti to što ponekad igraju crni protiv bijelih ili žutih ne mora značiti baš ništa jer jednom pobjeđuju jedni, a drugi puta drugi. Vjerujte mi, pamtim sva prvenstva od Njemačke 1974. do danas, i nikada mi zapravo nije toliko u oči upadalo to umjetno dvotjedno ludilo koje se ponavlja svakih par godina među ljudima koji teško opisuju zaleđe, igru sa četvoricom ili ulogu zadnjeg veznog, a najvažnija im je stvar protiv koga igramo. Lica Finaca i Danaca u onih nekoliko trenutaka strave dok je na terenu trajala borba za Erikssenov život, najbolje su oslikavala koliko su besmislene sve mržnje, poruge i razlike koje nas dijele, i koji je pravi smisao čitave ove priče: uživanje u igri.

Zato ću s posebnim užitkom negdje usred čitave ove priče, na kraju lipnja, prekinuti povremeno gledanje nogometnog prvenstva kako bih poneku večer utrošio na gledanje kvalifikacija u košarci za olimpijski turnir što slijedi u Tokiju. Upravo činjenica kako je za nekog tamo Hezonju, Zupca ili Šamanića koji će po prvi put uopće, ili nakon čitavih pet godina - obući nacionalni dres, malo tko čuo – privlačit će me ponajviše. Zapravo, najljepše je to na nekom forumu rekao jedan poklonik košarke "sa krive strane" - prije pet godina, kada su u pola četiri ujutro u olimpijskom četvrtfinalu u Riju igrale Srbija i Hrvatska, a dva Bogdanovića rame uz rame napuštala parket: ostat će samo nas nekoliko čudaka, što nas od malih nogu privlači škripa patika na parketu, zvuk prolaska lopte kroz mrežicu pod obručem ili vrućina ispunjene dvorane; nama će iako ne sasvim nevažno ali – puno manje važno - biti jesu li na kraju pobijedili njihovi ili naši – jer ćemo u takvim okolnostima, dok se kroz naše prozore u prvo ljetno svitanje čuju tek usamljeni ćukovi i šum noćnog povjetarca, sa sigurnošću znati da je pobijedila igra.

12.06.2021. u 22:32 • 15 Komentara • Print • # • ^

subota, 05.06.2021.

Korteo

picuki.com
Dugo već imaš potrebu napisati nešto o jednakosti; o ideji jednakih prava svakoga. Pa odgađaš: ne vesele te takve smrtno ozbiljne teme; uvijek u tebi provali neki slapić nade da se ipak može dalje. Gledaš svoju djecu, i misliš – oni će živjeti u društvu u kojemu neće brinuti o tome da im netko otme ono što je očito. Misliš, i znaš da si u krivu.
Uopće me ne zanima geneza problema: prije kokoši bilo je jaje, a prije jajeta kokoš, i bili su iluminati, a prije njih Anunaki, ili gušteri; onda su došli ovi i oni; pa su se opet pomiješale kokoši i jaja, udbe i ustaše, komunisti, masoni i križari, vitezovi, zmajevi i drugovi; svaki od njih čuvajući svoje privilegije i s mukom stečene pozicije, sjedeći sa stražnjicom na barem dva stolca. Svi oni izmiješali su se u desetljećima i stoljećima prije nas u jedno krvavo i nerazmrsivo klupko, i iz tog blata i nevolje nikada se nećemo izvući, ako ne promijenimo sebe: ako ne prestanemo smatrati druge krivima za sve što nam se dešava, i sagledamo sve što smo pogrešno sami učinili.
Drugačije nikako.
Imaš neku funkciju, ili čak firmu – imovina je tvoja, i iz tvoga džepa ide ako nekuda curi; ali ne – i dalje ti ćeš zapošljavati jarane iz svoga sela, jer što će selo reći; bolje je da propadne svijet nego običaji. Jasno mi je da tako postupaju oni u državnim i gradskim foteljama; ćaćino im je, pa dijele po babi i stričevima. Ali, kakva je računica onih koji dijele svoje? Kako naprijed, i kuda - sa takvom računicom? Nije stvar samo u milijunima i visokim sferama; kod doktora mora se donijeti bombonijera i kava, ako ne već i kakva koverta; učitelja će se navući na seminar; liječnika na propisivanje kakva unosa lijeka; suca na utjecaj onoga koji će ga birati ili razriješiti, ili nekog njegova; ima ih. Na koncu, i blagajnica će na traku pripustiti svog susjeda ili rođu radije nego onoga tko je prije stao u red; prije će čistačica očistiti svome nego tuđemu; svoji smo, jer ako nismo – ne znamo kamo pripadamo, i rastopit ćemo se, kako slikovito jedna novija mudrost kaže, da prostite, kao govno na kiši.
Ili, kako je još Nietzsche govorio i pisao: ludilo u pojedinaca, to je izuzetak; ludilo u grupama, to je pravilo.
Korona je samo pojačala ono što je odavna već bilo vidljivo; kao da si na slabo osvijetljeni kutak podruma, prekriven vlagom i memlom, uperio snažan reflektor. U početku se skandiralo i pjevalo sa balkona; onda se počelo pendrečiti selektivno, pa se nakon toga pomalo počelo gledati kroz prste: jednom je neka procesija značila tradiciju; drugi put su bili izbori, a treći puta rukovanje nije bilo rukovanje nego srdačan pozdrav. Osobno smatram da sramotu koja je prošle godine pričinjena nekolicini maturanata koji radi samoizolacije nisu smjeli ne ljetni, nego tek na jesenski rok mature – nitko nikada neće izbrisati. Pa misliš i tješiš se: to je samo vlast; ima korumpiranih i loših, ali nisu svi takvi; jedna trula jabuka kvari cijelu gajbu jabuka. Dobro, u užoj obitelj imao sam dva slučaja sprovoda; jedan je bio tek mjesec i pol nakon smrti pokojne tete, jer ako se dobro sjećate, starce iz domova umirovljenika nije se prije godinu dana smjelo vidjeti niti mrtve, nego zakovane u lesu i spaljene bez ikoga svoga u krematorijima. Pa smo onda, nakon što je teta preminula u travnju, tek krajem svibnja nas sedmero ili osmero šutke, kao neka čudna i nikada viđena povorka, otpratili bratića na daleko seosko groblje, da sam, svojim rukama otkopa nekoliko grumena zemlje i ukopa običnu metalnu urnu u nju. Pišem to zato što je mjesecima prije i nakon toga bilo sprovoda kojima su prisustvovale stotine i tisuće; ne zato što bi mi čega bilo žao (jer ionako se naše molitve i misli, koje su jedine važne kada više nekoga dragoga nema, računaju u skrovitosti i duhu, a ne u svijetu), već zato što mi je sada potpuno jasno: ne radi se tu ni o kakvoj lošoj vlasti, nego o ljudima: što važi za druge, ne mora važiti i za nas, odnosno – važi, ali nije loše zaobići, prevariti, učiniti ono što se ne smije, pogotovo ako iza tebe stoje tako opojni i snažni pojmovi kao što su – tradicija, ili herojstvo predaka, ili pak mnoštvo – kao argument gole sile. Ovo posljednje, na koncu, zbilo se u jednom našem gradu koji baš svatko na prvu povezuje sa popularnim sportom, pa tamo gdje su njihovi protivnici u potaji ušićarili stotinjak kibica, ovi su silom, korteom i otvorenim probijanjem barikada uspjeli postići to da na posljednjoj utakmici prvenstva u dvorani budu tisuće. Zapravo, i nije tako loše da se sve to nije prenosilo na državnoj televiziji, a radilo se o finalu prvenstva drugog najpopularnije g sporta u državi; jer je komentator komercijalne televizije svakih nekoliko minuta, sa nevjericom osluškujući romor mnoštva kakav nije viđen još od rujanskih prosvjeda protiv cijepljenja i lockdowna - spominjao strah od posljedica. Uostalom, čemu zdvajati nad tim primjerom, zar samo zbog brojki? Apsurdno je stanje već mjesecima takvo da je moguće utakmice nižih liga (ako ikoga uopće zanimaju) pratiti sasvim neometano negdje iz grmlja, birtije ili iza žice, ali nipošto ne na tribini: pravimo se da smo demokratični, i da poštujemo sve što treba; ali nije vlast ta koja nas tjera da varamo i otimamo – mi sami smo ti koji ćemo na to pristati, i poslije se buniti ako slučajno dobijemo po glavi ono što smo zapravo zaslužili.
Nisam nikakav pobornik zavjera; korona je za mene i danas nešto prilično neobjašnjivo; vidim da se radi o bolesti od koje se umire, pa je lako mudrijašiti dok i tebe ili tvoga nije klepilo po glavi. Na koncu, potpuno je svejedno je li takvo što pušteno namjerno u optjecaj iz laboratorija, ili je nepažnjom uteklo, ili se radi o pohlepi zarade prodajom jeftine hrane u nepriličnim uvjetima u kojima je kakav virus prešao barijeru koju inače ne bi. No, korona je, velim, u našim društvima samo razotkrila ono što su ljudi s uspjehom ranije pomno skrivali: da se jedna mjerila primjenjuju na druge, ali da druga, sasvim blaga, ili skoro nikakva – važe za nas i naše. Nema tog razloga kojeg bilo tko od nas neće pronaći da mu se progleda kroz prste, pa dobro u jednoj poznatoj vele zatvorenici: nisam u zatvoru sreo čovjeka koji ne bi bio nevin.
Pa se sjetiš stare upute o tome kako valja ljubiti bližnje: onako kako ljubiš sebe sama. Dakle, uopće nije važno gdje i kada i koga, nego samo koliko: ljubav, to je ono što ćeš oprostiti ne očekujući ikakvu korist, sa toliko opravdavanja i razumijevanja koje nećeš inače pokazati ni za koga nego za sebe sama. Sve ostalo – to je trgovina.
Gledam Šveđane, Norvežane, Fince: lako je za njihove mjere; jedni ih provode, drugi tvrdoglavo ne. Ali, kod njih to i nema neke razlike: ti ljudi od malih nogu naučeni su živjeti u dobrovoljnoj samoizolaciji; kod njih novorođenčad, da bi se očeličila, spava zimi na balkonu, a ne u toploj zasebnoj sobi sa posebnim dojavljivačem; brucoše se izbacuje na ulicu i tjera da uzimaju kredite za školovanje, a ljudima ne pada na pamet odlaziti na kavu niti kod najboljih prijatelja, ako takvi uopće postoje. Njihovi kraljevi voze se na biciklima, a premijeri žive u jednosobnim stanovima; vrhuncem uspjeha tamo se ne smatra kupnja bijesna automobila, već primjerice činjenica da si ispenjao kakvo brdo, sam i ničim izazvan. Čitao sam da je još u prvom valu dolaska izbjeglica sa Balkana, u doba ovih zadnjih ratova, tamošnji puk bio osupnut razinom nepoštivanja svakodnevnih pravila: jedni su dinamitom lovili ribu u jezerima, drugi gradili kuće kat ili dva iznad dopuštene razine, treći popravljali susjedima automobile na ulici turirajući motore u neko nedoba; u njihovim civilnim, a kamo li kriminalnim kodeksima nikada nisu postojali propisi koji bi predviđali takvo ponašanje, a kamo li ga sankcionirali.
Vjerojatno je u svemu, pa tako i u tome, zapravo u životu presudna stvar – mjera; valjalo bi naći prikladnu razinu otvorenosti i prisnosti koja je tako šarmantna strancima kada dolaze kod nas, ali istodobno ne prelaziti granicu koja bi ugrožavala jednakost ljudi jednih pred drugima i podjele na naše i njihove. Ne zavaravajmo se; niti kod sjevernjaka nećeš naći odobravanje ma koliko se trudio prihvaćati njihova pravila; za njih si jednostavno stranac i gotovo. No, tamo nikome neće pasti na pamet da ne plati isporučenu robu, ili ne obavi posao koji je dogovoren, pa makar i sa najvećim strancem, ili kako je lijepo rekao moj bratić kada se vratio nakon deset godina rada u Austriji: kod nas je sve sjajno dok ne treba nešto napraviti.
Duboko potresen ovakvim prizorima nejednakosti i prevare, osjećam da je zapravo u meni problem: ne mogu ja biti u krivu ako sam drugačiji od milijuna oko mene. Ne znam kakva je to greška u meni; vjerojatno su to očeve ili stričeve rečenice iz doba kada su već bili čangrizavi i teško shvatljivi starci što odlaze u sumrak vremena koje je nestajalo u grmljavini ratnih strahota; njihove legendarne rečenice vrištale su o tome kako je najbolje da ih svijet, razočarane i odijeljene od njega koliko god da je to moguće, pusti da kao napušteni psi do smrti glođu isušene i stare kosti i hrbate, zatvoreni u pećinama svojih stanova poput pustinjaka; okruženi gomilama knjiga, novina i ploča, bez ikakvih većih ambicija za stjecanjem nekog bogatstva, privilegija ili komfora. Odbijajući nama, sljedećoj generaciji, potomcima, da ih pazimo, makar i izdaleka; umirali su osamljeni i šutljivi, svaki u nekom svome vremenu i uzvišenoj bijedi; jasno nas odgurujući od sebe da čim prije odletimo u svoja jata i svoje živote; te su mi slike ostale nekakvim nepoderivim tkivom mene sama. Otprilike kao kada sam čitao jednog našeg sjajnog, sada već davno preminulog pisca, koji je u poznijim godinama opisivao kako mu je jedna od najvećih ljepota preći čitavu neku planinu, sam ili sa istim takvim pustinjakom, opremljeni litrom ili dvije vode i koricom suha kruha, hodajući tako satima, pa i dva dana, ako treba, nije važno; nalazeći u toj tišini i veličanstvenosti prirode utjehu i snagu za dostojanstven prilaza kraju. Takvi prizori nešto su iz čega učiš, shvaćajući kako doista (nakon što si manje ili više posvršavao poslove na ovoj zemlji sa onima koji ostaju iza tebe) svjetska ludost nije i ne može biti apsolutna pogreška, već čvrst dokaz da uopće nije stvar u genima, podneblju, tradiciji – nego u snazi duha. A duh, to je sila: vjetar koji inače puše ne znaš kamo, i što ti nosi. Osim ako je toliko snažan da pomiče planine, dajući drugima sebe, i ne tražeći za sebe ništa zauzvrat. Jer samo gubeći sebe dobit ćemo blagost; tu sjajnu i veličanstvenu nagradu; a još su neki stari, mudri i tihi carevi znali sasvim uvjereno poučavati kako je jedino blagost nepobjediva.
Biti lišen većine želja, potreba, odnosa; ne pripadati ničemu i nikome od toga svijeta što grabi, uzima, otima vrišteći o pravdi, jednakosti i smislu – nego istinski pripadati samo tom snažnom, maglenom, mliječnom svjetlu što te obuzima, pa makar i boljelo s vremena na vrijeme, sve to jače, izvjesnije, teže – ima li ičega ljepšeg, kada kraj već nije daleko?

05.06.2021. u 23:05 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>