vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 12.06.2021.

Igra



Ja sam bio pogrešan
Kad sam tražio da mi kažeš
Koja si strana.
Postoje pravila igre,
Ti znaš da ne možeš sama.

Ispod svih tih zastava,
Što vijore svud oko nas,
Ne postoji mjesto,
Gdje mog'o bih stati,
Visoko dignuti ruke
I pjevati našu pjesmu.

Protiv volje umiješan
U staru zavjeru strana,
U staru zavjeru nada,
Ja sam jednoga dana
Slučajno našao put
Ispod svih tih zastava što vijore.
(Rundek)




Danima već držiš misli u sebi; izlaze na vidjelo pa opet tonu u dubinu; nisi još ništa stavljao na papir, ali uglavnom gledaš oko sebe ponovno zagrijavanje nacije vezano uz igranje nogometne reprezentacije. Zaboravljeni su svi oni Azerbejdžani u kojima su sa crijevnim virozama nesretnici morali loviti bodove, ili grobne tišine velebnih stadiona što su oplakivale okljaštrene sastave u kojima je nedostajalo po pet standardnih igrača, ako je ikada ikoga za njih i bilo briga. Dolazi veliko natjecanje, opet ćemo biti u svjetskom izlogu i sada se opet za nogomet zanimaju i oni koji nikada prije nisu. Ne mogu ne primijetiti kako mi to baš nije drago, jer otkrivam istinski motiv u takvom ponašanju: on nije vezan uz sport i natjecanje, nego uz promociju razlike među ljudima; ljudi vole vidjeti da smo bolji od drugih – što istinski i jest smisao sporta; no – je li naglasak na igri, natjecanju, vještini, ili je naglasak na razlikama koje postoje između dviju momčadi; pa ih tom igrom tek samo treba potvrditi i promovirati?

Osobno sam odrastao u doba kada se apolitičnost smatrala vrlinom; sa podsmijehom se gledalo na nekoga tko je u doba moje mladosti gorljivo zagovarao neke opcije o kojima se smjelo govoriti. Svakako da je tome bilo tako na prvome mjestu zato što se dobro znalo da su te opcije umjetne, a da radi ograničene slobode govora nije dopušteno izražavati svoje mišljenju u punom obujmu, no kako je vrijeme prolazilo, raspadao se taj totalitarizam a ljudi su disali i govorili slobodnije, punije, istinskije (eh, da je netko mogao zamisliti kako taj totalitarizam slijedi jedan drugi, totalitarizam kozumerizma i ispraznosti). No, onomad, u takvoj sredini često je bilo potpuno svejedno za koga navijaš na nekom prvenstvu, pa čak i u domaćoj nogometnoj ligi; u vlastitoj obitelji imam primjer sestrične kojoj se još danas oči zažare kao u ona davna doba na spomen Dragana Džajića (što ne propuštam, naravno, nikada istaknuti podbadajući je), iako nije imala baš nikakve veze sa bilo čime na „drugoj“ strani, no naravno – na kraju je i navijala za njegov klub.

Još danas na društvenim mrežama pak, znadem sresti čovjeka iz Leskovca, sada već na pragu starosti; nije pristojno nepozvan spominjati mu ovdje puno ime, ali vjerujte mi na riječ. Čovjek je kao klinac bio u Beogradu na izletu, pa ga je otac odveo na utakmicu Partizana. Sasvim slučajno tada je gostovao Zagreb, i pobijedio veličanstvenom golijadom od 4:0, vjerovali ili ne, a čovjek je od toga dana počeo navijati za – Zagreb, i čini to još i danas, makar taj isti Zagreb danas igra četvrtu ligu po Lukavcima i Ravnicama, pritisnut stvarnošću pretvorbi, neodržanih skupština i neisplaćenih dugovanja; svega onoga što je uslijedilo kada smo postali drugi i drugačiji.

I sam sam u to doba granice doživljavao kao zamišljene linije koje više spajaju nego razdvajaju ljude, pa je čak i na velikim natjecanjima sasvim normalno među mojim poznanicima i prijateljima bilo navijati za Brazil ili Englesku, tako da su uobičajene pojave bile da čak i protiv te, domaće reprezentacije nemali broj ljudi navija za primjerice Saveznu Republiku Njemačku ili klubove iz te zemlje u obračunima sa primjerice Crvenom Zvezdom. Danas, pak, nerijetko vidim kako navijači iz ove iste naše Hrvatske navijaju u Europi jedni protiv drugih, za nekakve Maltežane ili Španjolce.

Radi li se tu o mržnji, ili iskrenoj ljubavi, ne ulazim, jer nisam među njima, ali i te se ljude tada prihvaćalo, ma koliko nam neki Muelleri ili Simonseni kao klincima zagorčavali živote. Ali, ono što je uvijek bilo najvažnije jesto to da nitko nikada nije pomislio tući ili vrijeđati one druge. Moguće je da u svim krajevima one države i nije bilo tako, jer vjerujem pričama ljudi koji su dolazili sa utakmica glava punih bubotaka, ali govorim isključivo o osobnom iskustvu: obično sam velika natjecanja, što su se održavala ljeti, gledao na plažama naših primorskih mjesta, okružen buljucima djece sa svih strana ne samo bivše države, nego i čitave Europe, i baš nitko nikada, pa makar se radilo o rivalstvima Francuza i Nijemaca (čije smo uspjehe sa zavišću gledali sa strane, sanjajući kada ćemo i mi tako) nije ugrožavao one druge.

Eto, sada su došle godine u kojima i „mi“ možemo tako: svakih nekoliko godina naša reprezentacija bori se ako ne za sam vrh, onda dolazi vrlo blizu; kvaliteta je nesporno tu, i sada drugi snatre o tome da jednom i njihovi igrači igraju u najboljim klubovima, a reprezentacija hara kontinentom.

Problem je jedino u tome što se tu zapravo uopće više ne radi o nogometu i o igri; radi se o tome da se potenciraju razlike, pretvarajući utakmice u bitke, a turnire u ratne okršaje u kojima igrači trče zavijenih glava ostavljajući posljednju kap krvi i znoja na travnjaku za komad tkanine kojeg predstavljaju.

Ne mislim pri tome samo na moderno gladijatorstvo, u kojemu zahtjevi sponzora i oplođivanja kapitala nadmašuju van svake sumnje prirođene mogućnosti mladih tijela u utrci za loptom; zabava masa postala je u tim reprezentativnim natjecanjima važna upravo radi nadmetanja sa drugim nacijama i državama; zato često više volim gledati meni sasvim neutralne utakmice međunarodnih klupskih natjecanja u kojima se potpuno gubi taj neki nacionalni naboj, a prevladava natjecanje u vještini među trenerima i igračima znalcima.
A mi, umjesto da smo zbog svega toga što smo i sami dio te priče - neizmjerno sretni, čitam ovih dana kako opet kod nas počinju napadi na one druge, pa su tako u jednom danu i u istom gradu stradali trojica momaka u pogrešnim dresovima košarkaških reprezentacija, ili pak mladi par krivog naglaska. Posve mi je nezamislivo da takvo što čine mještani koji zapravo ovise o turizmu, pa će svaki odlazak turista iz njihova grada izravno osjetiti na vlastitu džepu; očito je snaga koja izvire iz njihova svjetonazora nepotkupljiva novcem i jača od interesa. Ono o čemu se radi jest očito netrpljivost prema drugima i drugačijima, i to posebno onim krivima, čiji su preci donedavno ovuda haračili u tenkovima i iza topova. No, nikako ne mogu razumjeti što su skrivili ovi njihovi nasljednici; naivna djeca što su došla igrati nekakve turnire u uličnoj košarci, ili jednostavno uživati u našoj lijepoj obali. Očito je da se radi o tolikoj količini mržnje koju su u svojim sredinama upili napadači, pa ne umiju istrpjeti ništa što je drugačije.

Žalosno je da nam se mora desiti slučaj nesretnog Christiana Erikssena, pa da tek kroz ljudsku patnju i očit prikaz krhkosti života shvatimo koliko smo zapravo jednaki, i koliko su razlike među nama umjetne. Na prvenstvima ne igraju niski protiv visokih niti debeli protiv mršavih; čak niti to što ponekad igraju crni protiv bijelih ili žutih ne mora značiti baš ništa jer jednom pobjeđuju jedni, a drugi puta drugi. Vjerujte mi, pamtim sva prvenstva od Njemačke 1974. do danas, i nikada mi zapravo nije toliko u oči upadalo to umjetno dvotjedno ludilo koje se ponavlja svakih par godina među ljudima koji teško opisuju zaleđe, igru sa četvoricom ili ulogu zadnjeg veznog, a najvažnija im je stvar protiv koga igramo. Lica Finaca i Danaca u onih nekoliko trenutaka strave dok je na terenu trajala borba za Erikssenov život, najbolje su oslikavala koliko su besmislene sve mržnje, poruge i razlike koje nas dijele, i koji je pravi smisao čitave ove priče: uživanje u igri.

Zato ću s posebnim užitkom negdje usred čitave ove priče, na kraju lipnja, prekinuti povremeno gledanje nogometnog prvenstva kako bih poneku večer utrošio na gledanje kvalifikacija u košarci za olimpijski turnir što slijedi u Tokiju. Upravo činjenica kako je za nekog tamo Hezonju, Zupca ili Šamanića koji će po prvi put uopće, ili nakon čitavih pet godina - obući nacionalni dres, malo tko čuo – privlačit će me ponajviše. Zapravo, najljepše je to na nekom forumu rekao jedan poklonik košarke "sa krive strane" - prije pet godina, kada su u pola četiri ujutro u olimpijskom četvrtfinalu u Riju igrale Srbija i Hrvatska, a dva Bogdanovića rame uz rame napuštala parket: ostat će samo nas nekoliko čudaka, što nas od malih nogu privlači škripa patika na parketu, zvuk prolaska lopte kroz mrežicu pod obručem ili vrućina ispunjene dvorane; nama će iako ne sasvim nevažno ali – puno manje važno - biti jesu li na kraju pobijedili njihovi ili naši – jer ćemo u takvim okolnostima, dok se kroz naše prozore u prvo ljetno svitanje čuju tek usamljeni ćukovi i šum noćnog povjetarca, sa sigurnošću znati da je pobijedila igra.

12.06.2021. u 22:32 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.