vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 05.06.2021.

Korteo


picuki.com
Dugo već imaš potrebu napisati nešto o jednakosti; o ideji jednakih prava svakoga. Pa odgađaš: ne vesele te takve smrtno ozbiljne teme; uvijek u tebi provali neki slapić nade da se ipak može dalje. Gledaš svoju djecu, i misliš – oni će živjeti u društvu u kojemu neće brinuti o tome da im netko otme ono što je očito. Misliš, i znaš da si u krivu.
Uopće me ne zanima geneza problema: prije kokoši bilo je jaje, a prije jajeta kokoš, i bili su iluminati, a prije njih Anunaki, ili gušteri; onda su došli ovi i oni; pa su se opet pomiješale kokoši i jaja, udbe i ustaše, komunisti, masoni i križari, vitezovi, zmajevi i drugovi; svaki od njih čuvajući svoje privilegije i s mukom stečene pozicije, sjedeći sa stražnjicom na barem dva stolca. Svi oni izmiješali su se u desetljećima i stoljećima prije nas u jedno krvavo i nerazmrsivo klupko, i iz tog blata i nevolje nikada se nećemo izvući, ako ne promijenimo sebe: ako ne prestanemo smatrati druge krivima za sve što nam se dešava, i sagledamo sve što smo pogrešno sami učinili.
Drugačije nikako.
Imaš neku funkciju, ili čak firmu – imovina je tvoja, i iz tvoga džepa ide ako nekuda curi; ali ne – i dalje ti ćeš zapošljavati jarane iz svoga sela, jer što će selo reći; bolje je da propadne svijet nego običaji. Jasno mi je da tako postupaju oni u državnim i gradskim foteljama; ćaćino im je, pa dijele po babi i stričevima. Ali, kakva je računica onih koji dijele svoje? Kako naprijed, i kuda - sa takvom računicom? Nije stvar samo u milijunima i visokim sferama; kod doktora mora se donijeti bombonijera i kava, ako ne već i kakva koverta; učitelja će se navući na seminar; liječnika na propisivanje kakva unosa lijeka; suca na utjecaj onoga koji će ga birati ili razriješiti, ili nekog njegova; ima ih. Na koncu, i blagajnica će na traku pripustiti svog susjeda ili rođu radije nego onoga tko je prije stao u red; prije će čistačica očistiti svome nego tuđemu; svoji smo, jer ako nismo – ne znamo kamo pripadamo, i rastopit ćemo se, kako slikovito jedna novija mudrost kaže, da prostite, kao govno na kiši.
Ili, kako je još Nietzsche govorio i pisao: ludilo u pojedinaca, to je izuzetak; ludilo u grupama, to je pravilo.
Korona je samo pojačala ono što je odavna već bilo vidljivo; kao da si na slabo osvijetljeni kutak podruma, prekriven vlagom i memlom, uperio snažan reflektor. U početku se skandiralo i pjevalo sa balkona; onda se počelo pendrečiti selektivno, pa se nakon toga pomalo počelo gledati kroz prste: jednom je neka procesija značila tradiciju; drugi put su bili izbori, a treći puta rukovanje nije bilo rukovanje nego srdačan pozdrav. Osobno smatram da sramotu koja je prošle godine pričinjena nekolicini maturanata koji radi samoizolacije nisu smjeli ne ljetni, nego tek na jesenski rok mature – nitko nikada neće izbrisati. Pa misliš i tješiš se: to je samo vlast; ima korumpiranih i loših, ali nisu svi takvi; jedna trula jabuka kvari cijelu gajbu jabuka. Dobro, u užoj obitelj imao sam dva slučaja sprovoda; jedan je bio tek mjesec i pol nakon smrti pokojne tete, jer ako se dobro sjećate, starce iz domova umirovljenika nije se prije godinu dana smjelo vidjeti niti mrtve, nego zakovane u lesu i spaljene bez ikoga svoga u krematorijima. Pa smo onda, nakon što je teta preminula u travnju, tek krajem svibnja nas sedmero ili osmero šutke, kao neka čudna i nikada viđena povorka, otpratili bratića na daleko seosko groblje, da sam, svojim rukama otkopa nekoliko grumena zemlje i ukopa običnu metalnu urnu u nju. Pišem to zato što je mjesecima prije i nakon toga bilo sprovoda kojima su prisustvovale stotine i tisuće; ne zato što bi mi čega bilo žao (jer ionako se naše molitve i misli, koje su jedine važne kada više nekoga dragoga nema, računaju u skrovitosti i duhu, a ne u svijetu), već zato što mi je sada potpuno jasno: ne radi se tu ni o kakvoj lošoj vlasti, nego o ljudima: što važi za druge, ne mora važiti i za nas, odnosno – važi, ali nije loše zaobići, prevariti, učiniti ono što se ne smije, pogotovo ako iza tebe stoje tako opojni i snažni pojmovi kao što su – tradicija, ili herojstvo predaka, ili pak mnoštvo – kao argument gole sile. Ovo posljednje, na koncu, zbilo se u jednom našem gradu koji baš svatko na prvu povezuje sa popularnim sportom, pa tamo gdje su njihovi protivnici u potaji ušićarili stotinjak kibica, ovi su silom, korteom i otvorenim probijanjem barikada uspjeli postići to da na posljednjoj utakmici prvenstva u dvorani budu tisuće. Zapravo, i nije tako loše da se sve to nije prenosilo na državnoj televiziji, a radilo se o finalu prvenstva drugog najpopularnije g sporta u državi; jer je komentator komercijalne televizije svakih nekoliko minuta, sa nevjericom osluškujući romor mnoštva kakav nije viđen još od rujanskih prosvjeda protiv cijepljenja i lockdowna - spominjao strah od posljedica. Uostalom, čemu zdvajati nad tim primjerom, zar samo zbog brojki? Apsurdno je stanje već mjesecima takvo da je moguće utakmice nižih liga (ako ikoga uopće zanimaju) pratiti sasvim neometano negdje iz grmlja, birtije ili iza žice, ali nipošto ne na tribini: pravimo se da smo demokratični, i da poštujemo sve što treba; ali nije vlast ta koja nas tjera da varamo i otimamo – mi sami smo ti koji ćemo na to pristati, i poslije se buniti ako slučajno dobijemo po glavi ono što smo zapravo zaslužili.
Nisam nikakav pobornik zavjera; korona je za mene i danas nešto prilično neobjašnjivo; vidim da se radi o bolesti od koje se umire, pa je lako mudrijašiti dok i tebe ili tvoga nije klepilo po glavi. Na koncu, potpuno je svejedno je li takvo što pušteno namjerno u optjecaj iz laboratorija, ili je nepažnjom uteklo, ili se radi o pohlepi zarade prodajom jeftine hrane u nepriličnim uvjetima u kojima je kakav virus prešao barijeru koju inače ne bi. No, korona je, velim, u našim društvima samo razotkrila ono što su ljudi s uspjehom ranije pomno skrivali: da se jedna mjerila primjenjuju na druge, ali da druga, sasvim blaga, ili skoro nikakva – važe za nas i naše. Nema tog razloga kojeg bilo tko od nas neće pronaći da mu se progleda kroz prste, pa dobro u jednoj poznatoj vele zatvorenici: nisam u zatvoru sreo čovjeka koji ne bi bio nevin.
Pa se sjetiš stare upute o tome kako valja ljubiti bližnje: onako kako ljubiš sebe sama. Dakle, uopće nije važno gdje i kada i koga, nego samo koliko: ljubav, to je ono što ćeš oprostiti ne očekujući ikakvu korist, sa toliko opravdavanja i razumijevanja koje nećeš inače pokazati ni za koga nego za sebe sama. Sve ostalo – to je trgovina.
Gledam Šveđane, Norvežane, Fince: lako je za njihove mjere; jedni ih provode, drugi tvrdoglavo ne. Ali, kod njih to i nema neke razlike: ti ljudi od malih nogu naučeni su živjeti u dobrovoljnoj samoizolaciji; kod njih novorođenčad, da bi se očeličila, spava zimi na balkonu, a ne u toploj zasebnoj sobi sa posebnim dojavljivačem; brucoše se izbacuje na ulicu i tjera da uzimaju kredite za školovanje, a ljudima ne pada na pamet odlaziti na kavu niti kod najboljih prijatelja, ako takvi uopće postoje. Njihovi kraljevi voze se na biciklima, a premijeri žive u jednosobnim stanovima; vrhuncem uspjeha tamo se ne smatra kupnja bijesna automobila, već primjerice činjenica da si ispenjao kakvo brdo, sam i ničim izazvan. Čitao sam da je još u prvom valu dolaska izbjeglica sa Balkana, u doba ovih zadnjih ratova, tamošnji puk bio osupnut razinom nepoštivanja svakodnevnih pravila: jedni su dinamitom lovili ribu u jezerima, drugi gradili kuće kat ili dva iznad dopuštene razine, treći popravljali susjedima automobile na ulici turirajući motore u neko nedoba; u njihovim civilnim, a kamo li kriminalnim kodeksima nikada nisu postojali propisi koji bi predviđali takvo ponašanje, a kamo li ga sankcionirali.
Vjerojatno je u svemu, pa tako i u tome, zapravo u životu presudna stvar – mjera; valjalo bi naći prikladnu razinu otvorenosti i prisnosti koja je tako šarmantna strancima kada dolaze kod nas, ali istodobno ne prelaziti granicu koja bi ugrožavala jednakost ljudi jednih pred drugima i podjele na naše i njihove. Ne zavaravajmo se; niti kod sjevernjaka nećeš naći odobravanje ma koliko se trudio prihvaćati njihova pravila; za njih si jednostavno stranac i gotovo. No, tamo nikome neće pasti na pamet da ne plati isporučenu robu, ili ne obavi posao koji je dogovoren, pa makar i sa najvećim strancem, ili kako je lijepo rekao moj bratić kada se vratio nakon deset godina rada u Austriji: kod nas je sve sjajno dok ne treba nešto napraviti.
Duboko potresen ovakvim prizorima nejednakosti i prevare, osjećam da je zapravo u meni problem: ne mogu ja biti u krivu ako sam drugačiji od milijuna oko mene. Ne znam kakva je to greška u meni; vjerojatno su to očeve ili stričeve rečenice iz doba kada su već bili čangrizavi i teško shvatljivi starci što odlaze u sumrak vremena koje je nestajalo u grmljavini ratnih strahota; njihove legendarne rečenice vrištale su o tome kako je najbolje da ih svijet, razočarane i odijeljene od njega koliko god da je to moguće, pusti da kao napušteni psi do smrti glođu isušene i stare kosti i hrbate, zatvoreni u pećinama svojih stanova poput pustinjaka; okruženi gomilama knjiga, novina i ploča, bez ikakvih većih ambicija za stjecanjem nekog bogatstva, privilegija ili komfora. Odbijajući nama, sljedećoj generaciji, potomcima, da ih pazimo, makar i izdaleka; umirali su osamljeni i šutljivi, svaki u nekom svome vremenu i uzvišenoj bijedi; jasno nas odgurujući od sebe da čim prije odletimo u svoja jata i svoje živote; te su mi slike ostale nekakvim nepoderivim tkivom mene sama. Otprilike kao kada sam čitao jednog našeg sjajnog, sada već davno preminulog pisca, koji je u poznijim godinama opisivao kako mu je jedna od najvećih ljepota preći čitavu neku planinu, sam ili sa istim takvim pustinjakom, opremljeni litrom ili dvije vode i koricom suha kruha, hodajući tako satima, pa i dva dana, ako treba, nije važno; nalazeći u toj tišini i veličanstvenosti prirode utjehu i snagu za dostojanstven prilaza kraju. Takvi prizori nešto su iz čega učiš, shvaćajući kako doista (nakon što si manje ili više posvršavao poslove na ovoj zemlji sa onima koji ostaju iza tebe) svjetska ludost nije i ne može biti apsolutna pogreška, već čvrst dokaz da uopće nije stvar u genima, podneblju, tradiciji – nego u snazi duha. A duh, to je sila: vjetar koji inače puše ne znaš kamo, i što ti nosi. Osim ako je toliko snažan da pomiče planine, dajući drugima sebe, i ne tražeći za sebe ništa zauzvrat. Jer samo gubeći sebe dobit ćemo blagost; tu sjajnu i veličanstvenu nagradu; a još su neki stari, mudri i tihi carevi znali sasvim uvjereno poučavati kako je jedino blagost nepobjediva.
Biti lišen većine želja, potreba, odnosa; ne pripadati ničemu i nikome od toga svijeta što grabi, uzima, otima vrišteći o pravdi, jednakosti i smislu – nego istinski pripadati samo tom snažnom, maglenom, mliječnom svjetlu što te obuzima, pa makar i boljelo s vremena na vrijeme, sve to jače, izvjesnije, teže – ima li ičega ljepšeg, kada kraj već nije daleko?

05.06.2021. u 23:05 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.