Kad ne znaš što bi, ili još bolje – kako bi
pisao i štogod rekao,
a imaš potrebu nešto reći,
nešto za što vjeruješ da bi nekome moglo biti važno;
provjeren je recept napisati pjesmu, po mogućnosti bez rime,
sasvim slobodna i nevezana stiha, a bogami i teme,
što vrluda vrelim uzduhom popodneva poput aveti straha od promašenosti
(takve se očito lakše pišu, a bivaju primijećene i prihvaćene u principu tek nešto slabije od onih, je li, pravih,
pa proizlazi da ih je korisnije pisati; iako korist teško da može biti mjerilom pisanja stihova,
osim za nekolicinu stihotvoraca, ali o tome drugom prilikom).
Neka osnovna misao koja te ipak potiče da pišeš
- iako bi puno lakše, a na žalost – poneko će s pravom reći – i puno učinkovitije - bilo uzeti nešto u ruke i čitati -
bila bi: valja izdržati.
Naime, sve ove distrakcije, nemoći, slabosti,
izvanredne okolnosti,
ili one prilično redovite, ali nepredvidive obzirom na trenutak njihova nastupanja, zatim
otežane uvjete, slabosti sustava i neke druge sasvim objektivne i ničim izazvane stvari
okupane toplim valovima naših samosažaljevanja ili samoironije
- iako po svemu ispada da smo znali, ili morali znati da će prije ili kasnije doći –
ne bi smjele zasjeniti onu osnovnu ideju o pobratimstvu duša u svemiru,
važnost univerzalnih načela
i njihovo još prilično jarko svjetlo što se nazire u tmini trenutka.
Jer, nikakva vanjska i strana sila ne bi smjela biti jača
od onog čarobnog događaja u kojemu se dva para očiju zagledaju međusobno
(zaboravljajući potpuno u tom času na sve vanjske okolnosti, dapače – na sve okolnosti)
pa pretaču kroza se blagost, ljubav ili strast
poput nekog na brzinu, nelošom idejom provedena vrtnog crijeva od pola cola
zamišljenog da posluži tek za koji dan, dok se čovjek bolje ne snađe
- dobro zategnutog providnošću Božjom baš tog časa pronađenom šelnom -
što će držati na slavini, već prilično ruzinava i mokra,
barem sljedećih nekoliko desetljeća
da svjedoči o nevažnosti vremena,
o poslovičnoj trivijalnosti poretka pod zvijezdama
u ovoj prozaičnoj ravnini, na samoj ivici donjeg ruba atmosfere
i o radosnoj i konačnoj pobjedi što je svetost trenutka, kada se kraj već bližio
a strepnja gotovo već ledila žile - odnosi nad vječnošću.
S pravom onda ljudi vele, reći će ta zabrinuta i razočarana vječnost - zar ne? -
kako su uistinu najteži oni susreti
u kojima je pobjeda unaprijed upisana.
Post je objavljen 24.06.2021. u 17:42 sati.