Marketing
Mamice
Dugo su već zajedno; godine što su iza njih pretvorile su se u običnu brojku, a s brojkama nije teško pogriješiti; u vremenu što je iza njih a proživjeli su ga zajedno previše je bilo događaja a premalo pamćenja za sve – i još manje sjećanja.
Zato se ružne stvari sve snažnije i češće brišu, a u sjećanju ostaju one lijepe.
Kada je zagrli, prišavši joj s leđa, ili gotovo s boka, on je rukama obujmi tako da ruke padaju na nju bilo gdje; na grudi, pod mišku, na lijepu i meku nadlakticu – pa tako ostanu: to je zapravo najvažnije, ostanu tamo gdje su pale. To što može i smije ostaviti ruke baš tamo gdje ih je položio i što ih i ona sama tako zadržava – za oboje je sve više svaki put znak nečega važnog: da nije sasvim isključeno to kako bi ponekad doista mogli biti jedno.
Njegove ruke tada počivaju na njoj tamo, na tom mjestu, gdje su dospjele, bez pomicanja; nekada časak ili dva, a nekada i čitavo jedno vrijeme blagosti u kojemu druge stvari sve više zastajkuju, čekajući i čameći u redu. Važno postaje nevažno, žurno postaje ono obično i dosadno; trenuci postaju trajanje.
Katkada se zanese previše, pa joj na uho nježno i ovlaš šapne „mamice“.
Ona od takvog zazivanja postaje razdražljiva, trgne se i prekine njihov susret u nekoj garaži ili tmini hodnika: nisam ti ja mama, znaš to dobro.
Nije stvar u tome da bi on njome zamijenio svoju pravu majku; stvar je u tome da ga ona ne želi doživljavati kao dječaka; kao nekoga s čijim bi rođenjem išta imala.
No, on je uporan: ne znaš ti o tome ništa; dvaput si me rodila; gledao sam jednom čak kako plod naše ljubavi izlazi iz tebe i odlazi u život; odsjekao sam mu vrpcu i pustio ga; ako misliš da se tada i ja nisam barem malo rodio, ljuto se varaš. Kada dobiješ dijete, žena koja ga je rodila rađa i tebe sama – samo što ona o tome eto, pojma nema. Svoju djecu žene koje su ih rađale smiju i mogu doživljavati kao svoju; kada se muškarcima rode djeca – šaptat će joj on odlučno i brzo u uho - onda žene koje su ih rodile kao da su bar nekim djelićem rodile i čovjeka s kojim su ih začele; samo ako taj čovjek takvo rođenje želi - i ako ga željeti smije.
Žalosti ga njeno odbijanje, ali tek na čas. Već u sljedećem tiho od nje traži oproštaj – čak i ne izrijekom, nego šaptom zazivajući njeno ime, pa ga ona umjesto bilo kakvih riječi - nježno ljubi u obraz tepajući mu kako je obična budala, ali njena obična budala.
Izdisaji im se spajaju u trajanju, tako da se u mraku ponekad može učiniti kako umjesto više njih - diše jedno a ne dvoje, majka i njena obična budala.
Jer upravo tako jedno i nastaje: ne od dvoje koji su određeni, jasni, samosvojni; da bi u vrtu niknula ruža, nužan je barem malen komadić blata.
Fotografija je vjerovali ili ne - moja; snimljena je prije osam godina na jednoj izložbi, a prćkao sam po njoj noćas.
Post je objavljen 13.11.2023. u 07:53 sati.