vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 26.11.2023.

Teta Marija

Kada ti kažu da ličiš na nekoga, da si isti on – a taj je još iz obitelji, onda ne misle samo na izgled, misle na to kakav si, što voliš, kako reagiraš, što te zanima. Ljudi nisu kockice što se slažu, pa da jednu izvadiš a drugu postaviš u rupu koja je ostala; no to ne znači da takvo što ne pokušavamo s drugim ljudima činiti i učiniti: baš zato, da bismo lakše razumijevali svijet i ljude oko sebe, nerijetkom nekome znamo kazati kako je isti kao i netko drugi; time zapravo nadomještamo strašnu i beznadnu rupu koja je u nama ostala nakon odlaska i nestanka ovog prvoga, tim strašnija i beznadnija što je značenje čovjeka bilo veće – ili to pokušavamo učiniti.

Zamijetit ćeš to i ti, baš kako sam zamijetio i ja; nije da će nam za takav nauk trebati malo vremena.

Odrastao si tako (ti, a sada s tobom i ja) pod fotografijom tete Marije. Marija bješe najstarija od triju sestara, među njima majke - preživjelih kćeri bake i djeda; kažem preživjelih, jer u to je doba sasvim uobičajeno bilo da barem dvoje djece, obično prvorođene – ne dožive niti nekoliko mjeseci, pa ih ljudi dadu zakopati negdje uz ogradu groblja, iza crkve, tamo gdje će najprije narasti visoka i gusta trava s kojom će svoju nevolju zaboraviti i progutati kao loš zalogaj. Ljudi su nekada bili prijemčiviji za zlo; prihvaćali su ga kao neodvojiv dio života i manje mu se suprotstavljali – jednostavno zato što drugačije nisu mogli niti umjeli. Nisu se vezivali za djecu prije nego će ova malo stasati i ojačati; ono što je kosila smrt bilo je toliko daleko, strašno i nezamislivo da je o tome najbolje i najuputnije bilo ne misliti.

Kada o zlu ne mislimo, ili mislimo rijetko - onda nam se nekada valjda smije učiniti da ga nije niti bilo.

Duga valovita kosa, rumeni i obli obrazi, široko lice i tople, smeđe oči vječito su gledale sa zida majčine sobe. Isti si kao Marija, često je znala govoriti majka; pa te s vremenom upućivala u to kakva je bila njena starija sestra. Sestra koja joj je bila uzorom, završila bivši mudroslovni fakultet već u ranim dvadesetima, dok je još bjesnio onaj, sada već davni rat ili su još iz njega očekivale djeda o čijoj sudbini nisu imale pojma sve gotovo do pred samu zimu koja je dolazila – kada se djed jednoga dana pojavio na vratima, nasmijan, ispijen i potamnio poput nekog stranca. Ljudi su, velim vam, tada o nevoljama više šutjeli nego mi danas; manje su ih umjeli odagnati od sebe – kao da se radilo o ljetnim olujama protiv kojih ne možeš ništa do li pronaći prvi zaklon i čekati.

Marija je bila daleka i ozbiljna; imala je u životu jasan cilj i veliku snagu; učila je, voljela čitati i živjela u svome svijetu u koji je malo ljudi imalo prilaz. U majčinoj sobi, osim tetine slike, stajale su (i danas stoje na zidu vašeg boravka) dva jasna i pravilna crteža silueta tušem, jedan prikazuje gospođu sa šeširom, a drugi konjanika; oni bi nekome tko se u likovnu umjetnost razumije trebali predstavljati sliku o tome da je teta imala dara i za crtanje. Marija je bila žena okrenuta ljepoti; iza nje su u tvome djetinjstvu ostajale gomile knjiga čudna, korijenska pravopisa kojim su se knjige pisale i štampale u to doba; ostao je debeli, zlata vrijedan udžbenik književnosti Mate Ujevića za srednje škole – i tišina što se s godinama valja nad nama i zaglušuje sve što je iza ljudi ostajalo. Valjda je zato s godinama majka sve češće govorila onu rečenicu o sličnosti – i ništa drugo o Mariji. Kada bolje razmislim, a možda ćeš i ti sam doći do tog zaključka - malo je ljepših stvari koje bi djetetu zapravo majka mogla reći.

Mariju se voljelo zbog toga kakva je bila i što je značila, ali posebno zbog njena teška i gorkoga kraja. Netom po završetku fakulteta zagledala se u starijeg naočitog inženjera što je stigao iz Austrije radi gradnje neke brane ili pruge; radili su zajedno na nekom od tih projekata, ona valjda kao prevoditeljica, i tako su se upoznali i zagledali; namjerno ovaj vaš pisac za takvo što ne želi napisati: zavoljeli – jer o tome ne zna puno; nisi mu puno o tome nikada govorio, jer niti tebi nitko nije. Možda i jesu, voljenje nije nešto što se mjeri vremenom pa uspoređuje; sasvim je moguće da se ljudi zavole i zamrze u trenu. Kada bi ti majku upitao o tome, kroz dubok uzdah spomenula bi da je Marija s njime otišla u Beč i tamo živjela nekoliko godina – i da je mnogo patila, jer da muž prema njoj nije bio dobar, tako je rekla majka. Bio si premalen da bi upitao za detalje; je li se radilo o nasilju, o prevarama, o razočaranju koje svatko od nas ponekad doživi, a kako neće onaj tko je sve karte bacio u životu na stol – ili o nečemu četvrtome. Marija je imala slabo srce, tako se ta bolest nekada zvala - i to je rekla majka; zapravo većina od te loze ima problema sa srcem – to si, još kako, u životu osjetio i ti, samo što je u ovo, novo doba medicina već znatno napredovala – pa te još uvijek, sada kada već odavna brojiš i dvostruke godine od onih što ih je doživjela teta - nije stigla Marijina zlosretna sudbina.

Jer, na koncu majčine rečenice o tome da muž prema Mariji nije bio dobar stajao je strašan i težak svršetak: Marija je imala slabo srce pa je preminula već nakon četiri ili pet godina teškog života u Beču, sa dvadesetisedam godina - koliko ja to mogu izračunati, ja - onaj koji ovo piše i hvata te, sugovorniče moj, za rame dok mi ovo pričaš; ja, a bogami sve više i ti - koji sa svim ovime sada već imaš sasvim malo povezanosti ili posla; više si svega toga svjedok od svojih misli i onoga što si u njima sagradio, nego od sjećanja i vremena.

Kada se o Mariji pričalo i kada je još oko tebe bilo živih, onih živih koji bi o teti Mariji pričati umjeli, ti si još bio ili premalen, ili nije bilo vremena, ili su oni koji su pričati htjeli i umjeli - umirali brzo i s nogu, toliko brzo da niste stigli reći niti ono što odrasli ljudi govore jedni drugima, nakon onoga što ste govorili kao ljudi koje dijeli ponor godina ili neke obiteljske uloge. Teta Marija izvan onih nekoliko rečenica koje je majka na postavljena pitanja ponavljala i van onog njenog osmijeha sa slike – nije niti postojala. Postojala je još doduše u nekom starom, pocrnjelom albumu davna, izblijedjela fotografija groba u Beču, groba pored nekog spomenika s bijelim, velikim anđelom – i rečenica koja je govorila o tome da se u to doba, doba čelične i olovne zavjese, još nipošto i ni iz kojeg razloga nije smjelo iz zemlje, pa su majka i baka prvi puta grob posjetile godinama nakon Marijine smrti, dobivši za to neku posebnu dozvolu i dopuštenje – o čemu je svjedočila ta fotografija, a poslije se nije smjelo, ili nije moglo, ili više nitko nije niti mogao smjeti ili moći – i tako su prolazile godine u kojima se šutjelo, ponekada plakalo i pogibalo glave prema podu.

Iz uspomene, Marija se pretvarala u duha; u utvaru što opominje i tješi istodobno – ne one koji bi o njoj pričali ili šutjeli, nego tebe, koji si po riječima tih koji su prethodili - bio isti kao Marija; iz te opomene i utjehe morao si – ali nipošto nisi mogao izvući pouku o tome da u životu nije dobro staviti sve na kartu ljubavi, moguće kako se baš to htjelo reći nekome tko niti je istoga spola, niti iste generacije, niti sve to skupa zapravo želi i umije shvatiti – jer još je dijete, muškarčić, pomalo stranac neke čudne i pomalo tuđe krvi, koji niti sam izgleda da zapravo pojma nema kamo pripada i zašto. Jer, ono što si uvijek iza i oko priče o nečemu našem, zajedničkom, pripadajućem nazirao, to je bio vrt: vrt pun tmine i vlage u kojem raste jedna jedina ruža; nekada ti se učinilo kao da cvate iz dvaju korijena, ili čak ono što je, kažu, nemoguće - iz puno više njih odjednom; nekada pak da je ruža tek jedan jedini cvijet na debeloj i razgranatoj stabljici što se razdala svojim ograncima i jedva vidljivim pupoljcima u vis.

No, da bi čovjek od nečega i s nečim živio, čak za nešto od toga bio spreman i umrijeti – nisu potrebne čitave uspomene ili bajke; nekada su dovoljne rečenice ili nekoliko običnih, suhih i skoro već zaboravljenih riječi - pa da od tvoga života ili u njemu načine priču. Tako bi se i ti na svome putu, svako toliko, sjetio tete Marije: u času kada si se prvi put zapitao što je voljenje i kako voljeti; u času kada si morao odabirati zvanje; u času kada te profesorica molila da upišeš fakultet za kojeg si znao kako ga nikada nećeš imati snage, dopuštenja niti mogućnosti upisati (piši ti, piši, govorili su oko tebe, ali radi ono od čega ćeš živjeti).

Ušao si ovdje u moju priču, namjerniče, možda i mnogo dublje nego sam ti smio dopustiti; ponavljaš se iz odlomka u odlomak, želeći naglasiti očitu razliku po pitanju ima li još onih koji bi se Marije sjećali i razlikuju li se ti od onih koji su o njoj tek ponešto slušali, ili još više od ovih koji su o njoj od onih slušali, pa sada i jedni i drugi na neki teško objašnjiv način osjećaju za nju kao da su je znali.

Marija te pratila s vremenom kao tiha i pouzdana sjena kroz mladost a onda i kasnije, kada oni koji bi o Mariji pričati mogli ili smjeli - već odavna to nisu mogli i kada ih već nije bilo, a ti si tek prestajao biti mladim postajući odgovornim za tuđe živote – jer ako igdje postoji jasna granica, onda je to mladost; mladost, ona prva i razuzdana – kako si to i sam naučio - prestaje u času u kojemu postaješ odgovoran za tuđi život. Iznad tvog puta i Marijine sjene na njemu prolazili su ratovi i neimaštine, smrti i užasi što su ih namrle godine koje su značile granicu bezbrižnosti i pakla svakodnevice što je nastajao.

Zato je i tvoja istost, ili sličnost - po majčinim riječima - odavna već postala spoznaja o važnosti trenutka; s mjesta na kojemu ćeš se pitati o tome vole li se i privlače istosti - ti ćeš na koncu doputovati do mjesta na kojemu znaš kako se vole i privlače odustajanja: tamo gdje čovjek barem na čas ili djelić odustane od sebe, počinje privlačenje, obećanje voljenja, tiho porođenje raja.

Ono što te davnih, posljednjih dana dječaštva nagonilo misliti kako si zaljubljen u utvaru - i što će te moguće stvarno spašavati od kakvog ozbiljna loma, kakvima su već sklone daleke duše čudaka vrijedne mnogih pravednih osuda - jednog će novijeg dana moguće biti otkriveno kao oklop, štit, zvono stakleno pod čijim ćeš debelim i nepropusnim stijenama tako dugo bivati, nikome znan a svakome nedokučiv i stran - dok jednoga jutra konačno ne shvatiš kako radost nije u istosti nego u prihvaćanju: ne u dobivanju, nego u davanju.

Teta Marija napokon, postala je stalna pratiteljica tamo gdje je njen život označavao propast i katastrofu, a godine koje će u tvoj život stići pokazat će da se radilo o mjestu na kojemu putnik ili ostaje ono što jest ili postaje netko drugi; iz njenog života rodila se misao o tome kako čovjek dugo i uspješno može lagati druge ljude, ali vrlo kratko može lagati sebe sama. Stoga od ranih dana nakon djetinjstva, a naročito od povratka iz prve vojske, one u kojoj se gubi čitava godina života – ti sa sigurnošću znadeš kako u ljubavi nikada više nećeš tražiti ništa drugo do li sve; ne bude li izgledalo kao da je sve, radije neka bude ništa.

No, kada bolje razmisliš – a s tobom i ja – shvatit ćeš da malo tko zapravo traži sve. I majka će ti proći kalvariju mladosti kada joj prva simpatija, ili možda dečko nestane na koncu rata; odavna već nema nikoga tko bi to pouzdano znao, a dok si mogao, o tome se s majkom nije moglo izravno pričati – osim ako bi ona štogod natuknula; takav ishod dovest će i kod tvoje majke do strašnog ishoda i teških bolesti koje će je iz djevojaštva uvoditi u pakao života odraslih.

Kada razmisliš o Marijinom slabom i prepuklom srcu, možda ćeš u nekoj tihoj i hladnoj noći već mnogo stariji shvatiti da najgore što se čovjeku u životu desiti može nije da ga ne bude, nego da ga bude – ali ne onako kako bi htio, već onako kako mora, pa još sav nekako da bude takav – kako se po tuđim regulama treba i kako se jedino onda umije biti; miljama i svjetovima daleko od onoga kakvim bi biti htio.

I tako, ti si ispod ona dva Marijina crteža proveo godine i desetljeća kao što neka biljka živi u kutu sobe poput duha; čuvali su te poput nekog talismana i dobrog duha; usamljen konjanik i zamišljena dama pod krošnjama; prizori jednostavnih stvari koje predstavljaju mjesta na koja čovjek može i smije odlutati iz pakla a bi se barem na čas spasio.

Ti si na koncu od onog ničega ili svega - dobio sve.

- - - - - -

Odavna već postojao je plan o odlasku na Marijin grob; stvar je na koncu bila samo u tome što nitko pojma nema niti gdje je, niti kako ga naći. Uostalom, pokušajte zamisliti kako bi izgledao razgovor s Marijom, razgovor vas dvoje, kada biste se jednoga dana negdje sreli, na nekoj bečkoj stanici tramvaja, ili na onim metalnim stolcima u njihovim lijepim vrtnim restauracijama, uz kapuciner ili zahericu, pod gustim krošnjama što šume na Simmeringu; što biste nakon – ili prije svega imali reći jedno drugome? Kada bi uopće znala tko si, sin njene mlađe sestre – da li bi te povukla za lakat, pa rekla: ne bacaj sve karte na stol, dječače? Ili ti, nespretni i neuredni ti, bi li Mariji mogao reći: trebala si ovako ili onako; trebala si pokupiti prnje i otići dalje u bijeli svijet, kada si vidjela da od svega nema ništa?

Kako bismo mi jedni drugima uopće umjeli govoriti što je to sve, ili što je ništa?

Teško da možemo uopće znati što su drugi ljudi živjeli i voljeli; čak i kada nas s nekim proglase istim ili sličnim – jer opet, moramo se vratiti na početak i moramo znati kako su ljudi takvo što kazali samo zato da popune praznine koje su u njihovim dušama ostale iza ljudi, da bi nekako umjeli i mogli živjeti.

Tvoja će majka u doba Marijine smrti preboljeti epizode ne jedne, nego dviju smrtonosnih kroničnih bolesti; promijenit će do konca svog života tri zvanja i valjda trideset zanimanja; ti si joj u životu bio valjda jedna čvrsta točka koje se mogla uhvatiti kada je smrt postala izvjesna i bliska; bila je to godina u kojoj završavaš fakultet, započinje rat, počinješ letjeti i prizemljuju te smrti, užasi i pustoš; što je na koncu majka mogla reći o tome kako treba ljubiti ili živjeti – i što bi ti danas o tome znao i mogao odvratiti njoj, a kamo li Mariji, ili meni samome, tvom vjernome kroničaru i piskaralu, kada ti uspijem uhvatiti pogled, dječače?

Nakon bakine smrti, poluslijepa i bolesna majka vjerojatno je u neimaštini, jadu i strahu od rata što je bjesnio oko nas, u kaosu dana u kojima se nad nju nadvila čak i strepnja hoće li moći nabavljati lijekove čiji izostanak bi značio sigurnu smrt – a kamo li beskrajan, smrtonosan strah oko toga što će biti s tobom, jer tek si završio fakultet i bio bačen u vrtlog tog rata – tako uništila svu dokumentaciju, pisma, gotovo pa i slike, baš sve što bi tebi ili čak nekom drugome, tko bi uopće o tome imao ikakvog znanja - između ostalog govorilo nešto i o tome kako se Marija prezivala, gdje je živjela, kako se zvao njen muž, gdje je pokopana.

U tom vihoru nesreće, rata i čestih, prečestih smrti, u tih pet godina uostalom – kao da ćeš i ti sam od sebe izgraditi nekog drugog, novog sebe, nekoga tko s prošlošću, sa svojom ranijom obitelji, s roditeljima koji su bili razdvojeni otkad dijete za sebe pamti – ima malo ili nimalo veze. Svi oni kao da su tebe tek donijeli na svijet i poduprli te da u njemu nekako opstaneš, vičući o učenju na fakultetu što se brže i bolje može, jer da će oni pomrijeti i da od tebe onda neće biti ništa; na koncu je ispalo baš tako kako su rekli, ispalo je - još kako, da su zapravo posvema bili u pravu; od svoje starosti i iskustva dobro su znali kakve vrtloge život može donijeti i što čovjeku uistinu može odnijeti.

U pet ili šest godina preminuli su tako baka, majka i otac, potom i teta, mlađa majčina sestra, a ti si se tri puta selio i kućio; više nisi imao mnogo toga niti svoga, a kamo li nečega iz prošlosti – i više nisi imao koga pitati da ti kaže bilo što o teti Mariji; o njoj si znao samo ono čega si se sjećao iz majčinih rečenica i ništa više. Stići će djeca, stići će bolesti, obveze, godine su proletjele kao vihor – i konačno je stigao internet; tako si od dalje rođakinje saznao barem prezime, jer znao si nešto okvirno, a sada i točan način pisanja; tada se već po imenu i prezimenu moglo pretraživati evidencije i onda si jedne godine saznao za grob i njegovo približno mjesto.

I tako je stigao dan kada se otišlo na Marijin grob; tmuran dan u kojemu je od rana jutra nad glavama i dušama visjela kiša koja nikako da padne; bila je još i nedjelja, pa niti uprava groblja nije radila; nisi zapravo imao nikoga ništa za pitati osim nekoliko konobara iz kafića na groblju; no prema šiframa koje si pronašao dok je još to na internetu bilo dopušteno i moguće, ti ćeš uz vješto snalaženje životne družice i tvoje prave sudbine - uspjeti pronaći tu parcelu, taj stari i zaboravljeni humak, čak i malenu, metalnu oznaku broja groba zataknutu duboko u niskom ali gustom travom obraslu zemlju onog bečkog brda.

Danas više nema nikoga tko bi tetin grob posjećivao, dapače izgleda – niti nikoga tko bi iza nje i njena muža, koji je očito tamo također pokopan - i još njegove majke, druge žene, sestre, tko će ga znati - održavao taj grob; on sada u evidencijama ima neku oznaku ničega, jer su odavna već istekli svi rokovi koji bi onima što dolaze iza ovih što su u njemu ukopani davali bilo kakva prava, pa će moguće nakon svega parcela biti prodana kroz koju godinu - i novi će korisnik imati dužnost označiti kroz neko sljedeće vrijeme mrtve koji od ranije tu u zemlji počivaju; ti nipošto nisi tu da osuđuješ ili čekaš – vjerojatno su prvi od onih koje bi osuđivati trebalo upravo preci ili ti sam; ti imaš svoje mrtve i još važnije – svoje žive, i nad slikom tete Marije zaklopio si te tmurne, sparne i teške ljetne nedjelje stranice jedne tužne i prašnjave knjižurine da se više nikada ne otvore pred očima.

Jer, ono gdje će Marija dalje živjeti, još kako, to bi možda smjele ili čak mogle biti i ove i još više – neke nove rečenice: siguran si da bi i ona, samo ako je barem malo istina da ste doista isti, ili barem slični, tako htjela; najbolje o nama samima znadu oni koji su isti, ili slični, zar nije tako - jer ljudi ne umiru onda kada na nekom kamenu ili humku iznad kojeg bismo ostavljali kite cvijeća prestanu biti ispisana njihova imena, nego onda kada umru u nečijim sjećanjima.

Ili, naravno – maštanjima, jer o Mariji ti sjećanja imati ne možeš, kao niti ja; možeš imati samo sjećanja na ljude koji su se Marije sjećali; rođen si kako stvari stoje tek petnaest godina nakon njene smrti; baš zato Marija i nije puki kamen koji bi sam i zaboravljen stajao okružen nekom bečkom gustom travurinom - već može biti nekakav kamen koji bi u tebi predstavljao ugaonu stijenu dvorišta. U tebi, ili onome što bi ti smio, umio i htio stvoriti, samo kada bi to mogao, ili smio, ili mogao moći.

U meku i duboku parcelu bečkog groblja dotle će biti pokapani nečiji drugi mrtvi. Njihove kosti miješat će se s Marijinim kostima, tim bolnim i mučnim svjedocima jednog teškog i kratkog ali svijetlog puta pod nebom. I tvoje i kosti baš svih nas - jednoga će dana biti tek običan prah pomiješan sa zemljom u koju će neki novi ljudi ukapati svoje, nama sasvim nepoznate mrtve. Stoga niti sam na koncu ne znam bi li u životu čovjek smio poželjeti više od toga da se jednoga dana, kada on bude pripadao među nečije mrtve, netko od njegovih živih sjeti nekom drugome od svojih živih makar i usput reći:

- Isti si kao onaj, onaj vjetar, onaj što je ljubio i pisao i bio; pružio se iz suhe i škrte zemlje kao suh i kvrgav kolac da se uz njega uspne neka loza pa hujao uvis; vjetar što je pokopan negdje na nekom brdu, daleko od grada, ne zna se baš više točno niti gdje – no nije toliko niti važno, evo ti ovo pa gledaj.

Pa se zagledati u neku sliku, fotografiju, knjigu, ili barem pošten naramak kakvih brižno odabranih riječi – i tako u nečiju dušu usaditi sjeme; sjeme ljubavi, kako je to za ovu tvoju učinila tvoja mama.

tetamarijaslike

26.11.2023. u 10:11 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.