Hrvatska obilježava prvog poginulog u ratu na posljednji dan mjeseca ožujka sjećajući se pogibije Josipa Jovića. Taj mladić bio je po nacionalnosti Hrvat, pripadnik MUP-a, poslan zajedno sa još punim autobusom takvih da praktički goloruk zauzme policijsku stanicu iznad mosta na Korani koju su zauzeli srpski pobunjenici. Samo činjenica da netko s druge strane nije izvadio osigurač na tromblonskoj mini koja je ispaljena u taj autobus značila je spas za živote i zdravlje ostalih; poslati jedno oklopno vozilo i pun autobus ljudi na nišan onih koji čekaju u zasjedi bilo je inače ravno samoubojstvu – i danas bismo u suprotnome vjerojatno pod drugim imenom Borovo Selo obilježavali mjesec dana ranije. No, nije to ono što želim reći ovim tekstom.
Prvi policajac na području Hrvatske koji je poginuo bio je – Srbin kojeg su ubili Srbi. Ako do sada niste o tom slučaju čuli ili pročitali niti riječ, upućujem na po meni sjajan, odnosno – barem mnogim relevantnim povijesnim izvorima potkrijepljen rad Ilije Vučura o pogibiji Gorana Alavanje u studenome 1990. kod Obrovca (baš nekako ovih dana), dio građe ustanove Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dakle, radi se o „našima“, za one koji traže „njihove“ u cijeloj toj priči), koji je bez puno guglanja moguće pronaći na internetu. U osnovnim crtama, zaključak tog rada navodi kako Goran Alavanja, prema dostupnim izvorima, nije s odobravanjem dočekao političke promjene 1990. u Hrvatskoj te se uključio u proces prijelaza policajaca iz jednoga mjesta u drugo po sistemu da “svatko ide svojima”, te se stanica policije kojoj je pripadao ponašala kao pobunjenička jer nad njom u to doba MUP nije imao operativne nego samo formalne ingerencije.
Međutim, ono što je vjerojatno u toj priči najapsurdnije i najstrašnije, jest to da su – prema svim dostupnim izvorima - ovo ubojstvo izveli obični drumski razbojnici pod naredbama notornog Sime Dubajića, dakle – da su Srbina Gorana Alavanju zapravo ubili – Srbi. Upravo to i jest bio predmet onog mučnog razgovora kojeg je tada već bolesni Jovan Rašković ujesen devedesetprve vodio u nekom beogradskom parku sa samim Dubajićem, a o čemu je posvjedočio novinar Dragan Tanasić u svome tekstu „Zaboravljeni testament Jovana Raškovića“ – pa su on i Rašković „sreli Dubajića u Beogradu, i Dubajić je na Raškovićevo pitanje “Ko je ubio Stojana Galamonju?” odgovorio: “Nisam ja, to su uradili drugi.” “Pa dobro Simo, što ubiste Srbina?”, zapitao ga je Rašković? “Zato što je valjalo!” odgovorio mu je Dubajić.“
Očito je da se takav dokaz, pored svih ostalih izvora koji su navedeni u citiranom radu, može uzeti s velikom dozom pouzdanosti, iz čega se dade zaključiti kako zapravo hrvatsko obilježavanje prvog poginulog policajca – ne odgovara posvema istini, osim ako namjera nije obilježavati samo pogibije Hrvata. Ne zato što bi žrtva ovoga bila manje važna, nego zato jer se tako – a što je u povijesti ove države žalosno čest slučaj – pokušava graditi budućnost na nečemu što ne odgovara stvarnosti. Zašto je zapravo bitno to da prvi poginuli policajac mora biti Hrvat, pa čak i to da na kapi ima šahovnicu? Ono što je bitnije – bila bi istina; činjenica da su policajca koji je prvi ubijen na području Republike Hrvatske, Srbina – ubili srpski ekstremisti, upravo zato da bi izazvali rat. Nije li taj podatak puno važniji za sliku o tome kakav je to rat bio i što mu je prethodilo?
Upravo za ideju reda i zakona (a ne ideju naših i isključivanja vaših), na kojoj bi stvaranje ove države trebalo biti zasnovano – podatak o smrti Gorana Alavanje, kao s pouzdanošću ustanovljena činjenica – jest krunski dokaz valjanosti. Srpska Krajina, kao zajednica koju je promovirala suprotna strana – ne samo da nije imala vođe koje bi imale potrebnu dozu političke odgovornosti radi poduzimanja radnji u cilju osiguranja dobrobiti stanovništva (pa nitko od njih nije htio niti čuti za prihvaćanje plana Z4), nego nije mogla niti željela spriječiti najobičniju instrumentalizaciju ubojstava, već je dapače poticala kaos kao put kojim bi došlo do rata i ostvarenja ideje o Velikoj Srbiji. Na tom putu, eto, nije bilo prezanja niti od prolijevanja krvi, u toj strašnoj jednadžbi – „vlastite“ krvi – i nije li to najbolji pokazatelj koliko je taj koncept, to gledanje suludo i besplodno?
Činjenica je da su čak i na pogrebu tog nesretnog mladića bili prisutni izaslanici nadležnog ministarstva iz Zagreba, kojima doduše nije bilo dopušteno govoriti, što jasno ukazuje na to da je i vrh državne vlasti već tada bio svjestan kolika je pogreška počinjena s druge strane. Dakle, okolnost da je Goran Alavanja bio policajac u tom času nelojalan ministarstvu u Zagrebu u kontekstu toga znači malo, jer i dalje pokazuje kako bi priznavanje njegove pogibije kao prvog ubijenog policajca na obavljanju policijskog zadatka sigurnosti - značilo put prema osvještavanju značaja posla kojeg je radio, a to je čuvanje policijskog punkta i reda na određenom području – reda u prometu i svakodnevnom životu. Ono što je ključno jest odgovoriti bi li ta i takva policija na tom mjestu – da je slučajno naišlo neko vozilo „pogrešnih“ registarskih oznaka – učinila to isto što se i njoj desilo?
Mislim da sa sigurnošću možemo odgovoriti da ne bi – jer upravo naredbe i dnevnik poslova nadležne policijske stanice koji se citiraju u navedenim izvorima - pokazuje svrhu posla kojeg su ti policajci obavljali. Zapravo ta okolnost znači da bi priznavanje statusa policajca Goranu Alavanji – a time i njegove pogibije – jasno pokazali put kojim bismo željeli ići: put istine i uvažavanja. Sve ostalo je puka kalkulacija; zasniva se na tome da mi sa sigurnošću znamo što bi Goran Alavanja, samo da je bio živ, napravio nakon godinu ili dvije dana; no na taj način Hrvatska u stvari ne priznaje mnogobrojne propuste koji su počinjeni i na njenoj strani u sličnim stvarima; nikada nije objavljen zapisnik o obdukciji Mire Barešića ili Franka Lisice, godine su trebale da se rasvijetle događaji kod Borova Sela i činjenica je li autobus doista poslan nakon ispaljivanja raketnih bacača na srpske kuće (o čemu je davno svjedočila Kirova supruga), pa i ubojstvo Reichl Kira, pa po čemu bismo onda smjeli umjesto činjenica upotrebljavati kalkulacije u ovom događaju?
Jedan od krunskih argumenata za krivnju ove, „naše“ strane u ratu jest to da su Srbi devedesetprve bili protjerivani, zastrašivani, da su im u zrak dizane kuće, davani otkazi na poslu, traženi nedvojbeni izrazi lojalnosti prema hrvatskoj državi. Bolju poruku u tom kontekstu od ovoga ne može se poslati: srpski ekstremisti su bez krzmanja za svoje ciljeve ubijali čak i policajce iste nacionalnosti; ova država uvažava i istražuje ono što se doista zbilo – i na tome želi graditi budućnost u koju bi uključeni bili svi. Da se sagradi država koja bi bila vrijedna života u njoj, svi moramo biti naši.
Mnogi će reći da je u današnjem svijetu takvo što utopija; da su Srbi bili i bit će isturena ruka Rusa, da se nikada neće pomiriti sa hrvatskom državom, da ovo ili ono, jer je bedasto zahtijevati takvo što u svijetu u kojemu se klinci od devetnaest godina prepiru oko nečega što je bilo davno prije nego su se oni rodili, pa dižu dva ili tri prsta, puštaju jedni drugima svoje pjesme, razbijaju retrovizore i voze u suprotnim smjerovima na cesti, samo ne bi li se dohvatili. No, te i takve klince odgojili smo mi sami; nisu oni pali s Marsa – izišli su iz naših kuća na ulice. Kakav bi to kopernikanski obrat bio; mi vas ne isključujemo nego uključujemo; ne pretvaramo vas u njihove, nego u naše, a vi izaberite. Pa vi vjerujte u što hoćete, a meni starcu dopustite samo još malo sanjati. Ako mi dan može uljepšati činjenica da na uglu Bukovačke i Maksimirske kavu može posluživati djevojče koje me zaposleno u brzini upita "kafu, bez mleka?" (što znači da nije nemoguće kako ćemo postati normalna država u koju će djeca iz drugih država dolaziti ostvarivati svoje snove), mislim da niti ta moja zamisao nije toliko nedostižna.
Ili kako bi rekao Grunf, ako želiš biti bolji, ne smiješ biti gori.
Post je objavljen 22.11.2023. u 08:41 sati.