Čudno je koliko neka knjiga ili film čovjeka umiju dotaknuti ni iz čega. Tebi će se takvo što desiti s nekoliko njih, nećemo sada pretjerivati, jer ostali su bili najavljeni, prezentirani, očekivani, a film koji posebno izranja u tom društvu jest The End Of A Tour, ostvarenje o nevjerojatnom odnosu povjerenja, ispunjenosti i prijateljstva kojeg su, započinjući intervju, ostvarili pisac David Foster Wallace i novinar David Lipsky, a zapravo film o životu ovog prvog – isprepleten sjajnom glazbom između ostalog i Tindersicksa, banda za kojeg bi tko zna kada čuo da nije bilo tog filma (pa kada je mali kao još desetogodišnjak čuo jednu njihovu pjesmu, izrekao je predivnu rečenicu: kao da Nick Cave pjeva REM-ove pjesme).
Čini ti se tako kako za svoga života nećeš dočekati da kod nas netko prevede Infinite Jest, roman po kojem je ovaj pisac najpoznatiji i koji ima preko tisuću strana – vjerojatno iz tog, tako očita razloga. Prije svega, morat ćeš ga zbog toga – kupiti; jer posuditi ga i pročitati na engleskom u tri ili šest tjedana, što bi mogao u knjižnici – nije moguće. Bit će ga stoga neophodno, samo radi Wallacea, otčitati na engleskom; već si u životu tako pročitao nekoliko knjiga – ali nije to lako, uz pomoć rječnika; bit će to jedno od najuzbudljivijih putovanja u životu; čitanje o nekoliko paralelnih radnji i nekoliko glavnih junaka: koliko je moguće vidjeti – o skupini radikala u invalidskim kolicima koji planiraju državni udar, o ljudima koji pohađaju programe oporavka od droga i alkohola i o uobičajenoj povijesti jedne američke obitelji; kombinaciju koja isprepliće osjećaj promašenosti kojeg daje društvo, ustrojeno po principu interesa – i osjećaj ispunjenosti, kojeg daju odnosi koje ostvarujemo s dobrim ljudima koje na svome putu susrećemo.
Ono što će te pak posebno, za sva vremena dotaknuti u tom filmu i nekako dati snage da s tim i takvim stvarima nastaviti i dalje – jest neki iskren i snažan osjećaj da nisi sam, da sav taj put kojeg si prošao a u kojemu se godinama i eonima boriš protiv divljeg, agresivnog, primitivnog, muškog u sebi nije uzalud – i da je moguće naći mjeru, čak mjesto prepuno sreće i ispunjenosti u takvom čemu.
Sada nailazi sjećanje; nailaze valovi sjećanja: naime, bile su to godine viših razreda osnovne škole; godine u kojima si svojim očima promatrao rast i cvjetanje snage, agresije, grubosti, u kojima ćeš tek svjedočiti strašnim izljevima takvog čega oko sebe i to među svojim vršnjacima – a samo činjenica da si imao dobre prijatelje spasila je i tebe samog od takve zlosretne sudbine. Često se stoga uvečer pitaš, da nije bilo Gorana, Nenada, Darka, dječaka koji su te prihvaćali i osjećali kao svojeg, iako si od njih bio čitavu jednu godinu mlađi – što je u to doba dramatična razlika – možda bi danas već bio pod zemljom; možda bi patio kao što je patio jedan drugi Darko pred vašim očima, Darko kojemu se nije moglo pomoći, baš kao što se ne može pomoći niti milijunima darka i darki oko nas; bio je to jedan zatvoreni krug u kojemu su mnogi iskaljivali svoj kukavičluk i snagu na jednome, a taj jedan onda je od toga svega polako prelazio na mračnu stranu i tako zapravo svojom pojavom dovlačio nove nevolje u svoj život; dalje i dalje i dalje; jedno krvavo i nesretno klupko koje je za tebe prestalo kada si završio osnovnu školu – i u kojemu si naučio da prije svega moraš sam steći samopouzdanje, snagu, vještinu komunikacije, boriti se sa sredinom kako znaš i umiješ; stvarati jedan lik i djelo koji neće dopuštati nikome da ga povrijedi i unizi; učiti se pravilima i vještinama muškog svijeta oko sebe.
Djeci u toj dobi obitelj jest utočište i snaga; tvoja obitelj bit će odavna već razdijeljeljena na dva dijela, ali je i takva bila sjajna i čvrsta kula i zaklon; no obitelj nije dovoljna: neophodno je to da dijete bude prihvaćeno među vršnjacima i da ga ne progoni avet neizvjesnosti i sile što bi se oko njega mogli nadviti čim iziđe na ulicu.
I onda, kada si prešao u srednju školu, tamo gdje te baš nitko nije znao – kada si se oslobodio tih strašnih i tmurnih okova sile oko vas što su tih godina počeli rasti u dijelu grada u kojemu si odrastao – mogao si prodisati punim plućima; mogao si konačno nakon mjeseci strepnje i straha razumjeti da sav svijet oko tebe ne želi zlo ili poniženje, da postoje momci i djevojke koji su isti kao ti, željni novih stvari, naivni, dobroćudni, često zaneseni i neshvatljivi, ali tihi i krhki; da je dopušteno i ljudski i moguće biti tih i krhak i ostati takav a da te svijet oko tebe ne pregazi poput mrava na kolniku.
Tada ćeš tek sam sebi nakon i prije godina u kojima uopće nećeš biti zaljubljen – objasniti sasvim lagano i bezbolno kako je sasvim moguće da nikada nećeš razumjeti ljubav; mogao si ne zaljubiti se godinama i ne propadati zbog toga, jer više nije bilo straha u tebi da će takvo što dovesti do pada, poniženja, beskraja – i tako si umio prigrliti shvaćanje da čovjek ima pravo birati; ima pravo odlučiti želi li od svoga života i u njemu sve ili ništa, pa ako ne može dobiti sve, onda da radije izabere ništa nego užas prosječnosti; ponor sile i gorčinu izgubljenosti.
Sve su to stvari koje ćeš naučiti u stvari bježeći od muškog principa svijeta, od grabljenja, osvajanja, posjedovanja – i taj muški princip, princip sile, razbijanja, odlučnosti, prikrivanja svoje nutrine slikom hinjene čvrstine i grubosti - proganjat će te otada i progonit će nas sve do samog konca; svijet je ustrojen i sazdan po njemu i pod njim. Danas čak u poznim godinama i vremenima bit će moguće i dopušteno reći kako je sjajno da si odrastao u doba u kojemu se taj princip pomalo rušio – a žene iz njega nisu kao danas preuzele ono najgore, najlošije i najstrašnije – umjesto da ga sruše; tako si mogao ostati na putu na koji si bio postavljen i prihvatiti ulogu koja ti je dana – i izabrati u emotivnom svijetu ono sve koje će stići mnogo, mnogo kasnije.
Ti ćeš stoga u svome vremenu, srećom, još imati vremena upoznati žene koje su to bile u punom smislu riječi; one koje će znati i umjeti svojim dubokim, istinskim i snažnim vodstvom odagnati svaku sjen tlačenja, otuđivanja i otimanja; dopustiti takvima da te vode; dapače – da budu svjetlo tvoga puta.
Tako će nam danas pred očima prolaziti mnogi mladići za koje bismo nerijetko mogli biti sigurni kako je kod nekih njihova seksualna orijentacija koju mnogi drže nastranom - jedan običan protest i panično traženje utočišta tamo gdje ga je uopće moguće naći, u svijetu koji teži tome da i žene i muškarci u stvari budu - muškarci. I tako, kao i inače – slabiji će, ili oni koji takvo ponašanje neće prigliti kao svoje, biti pregaženi ili barem izvrgnuti ruglu, preziru, poruzi.
Siguran si kako do kraja ne znaš odgovor na sljedeće pitanje, ali si isto tako siguran da oko tebe postoje ljudi koji van svake sumnje znadu odgovor na njega: je li moguće da si i ti možda na tom predivnom i strašnom putu mogao postati peder koji će neko iskreno muško prijateljstvo protumačiti onako kako ne treba, samo da si ostao pregažen i ostavljen nakon neke iskrene i tragične ljubavi – ali posve je čarobno baš to kako ti se takvo što ni u snu neće moći desiti. Zašto? Pa, upravo zato što su te okruživale žene koje su te spasile svijeta oko nas. Dobro, nešto je valjda i do tebe, do kemije, do toga da se i dan danas streseš od neke nelagode kada te drugo muško dotakne – ali valja biti iskren i dosljedan pa se zagledati u sebe i reći: meni se takvo što nikada ne bi moglo desiti.
To je kao da kažeš – ja nikada ne bih mogao ubiti čovjeka.
Mogu ti vjerovati da ne bi; kako da ne. No, vidiš li i sam kolika je to besmislica; mogao bi ti to učiniti, još kako - samo da ne daj Bože osjetiš dovoljno snažno da moraš zaštiti one najdraže oko sebe. Tako je i s ovim – osjećaš; moglo je biti ovako i onako; srećom, bilo je ovako, najbolje moguće – i tim je slađe.
Eto, i o tome govori ovaj sjajan film; o izgubljenosti muškaraca u današnjem svijetu, barem onih koji duboko, istinski, nikada neće dopustiti da ih prožmu njegova načela i da se njima do kraja povinuju. Onih koji će radije umjesto sile, kada im više ne bude moguće pronalaziti smisao, ispunjenost, radost na svoj način, a ne na način koji bi im svijet nametnuo - izabrati da ih ne bude.
Post je objavljen 06.11.2023. u 09:02 sati.