- Stvarno bi bilo glupo i ružno da je na drugi način saznao za tvoju knjigu, a ne da si mu ti rekao.
- Razumijem ja tebe, ali rekao sam ti unaprijed; mislim da ga je to povrijedilo.
- Pa što onda, bitno je da nisi ništa prešutio.
- Smije li se među prijateljima nešto prešutjeti? Eto recimo, nas dvoje; osim što smo ljubavnici, vjerujemo jedno drugome - onda smo valjda malo i prijatelji; nije li tako?
- A vas dvojica, vi ste prijatelji?
- Pa, danas mi je to više puta rekao; ne ja njemu - već on meni. I još mi je rekao ono svoje; ono što mi je rekao valjda prvi puta u životu kada smo se upoznali i kada sam saznao da je diplomirao komparativnu: da na svijetu postoji sto knjiga koje vrijede; zato ni on nikada nije napisao knjigu. A i on je meni prijatelj; kada sam čuo za onaj masakr u školi, nazvao sam ga da se nađemo na kavi; lakše mi je bilo biti u društvu s njim nego sam. Majku mu staru; valjda ne bi čovjek kad mu je teško zvao neprijatelja da ga utješi?
- A što si mu ti na to rekao?
- Na što?
- Na to o stotinu knjiga koje vrijede? Zar sve ostale nisu onda za drugo nego za smeće?
- Ništa, što da mu kažem. Rastužio sam se; mene ne veseli kada vidim da je netko nervozan i povrijeđen.
- Pa otkud znaš da je nervozan i povrijeđen?
- Već treći put prilično isprekidanim rečenicama sam započinje razgovor o tome; recimo, razgovaramo o plaćama profesora, ili o tome koliko dugo je Petković ozlijeđen, ili o tome radi li toranj na Sljemenu iza osam navečer, a on skrene ravno na moju knjigu: veli, to nema veze s time što si ti objavio roman.
- I ništa nisi rekao na to da tvoja knjiga ne valja?
- Ne, pa zašto. Najvjerojatnije ništa i ne valja. Uostalom, jesi li je ti pročitala; tebi je posvećena, znaš da to piše na početku? Da nešto valja, valjda bi je pročitala.
(Stanka od dvadesetak sekundi; gledaju se u oči, a oboje teško suzdržavaju da im kutevi usana jače ne podrhtavaju i rašire se u osmijeh.)
- On zna, bez da čita. A kako bih ja znala da ne valja ako je nisam pročitala? Možeš misliti, zato si toliko i forsirao da ti je izdaju; zato što si mislio da ne valja.
- Forsirao sam sve to sasvim sebično; zato što sam mislio da ću tako ući u besmrtnost. Gospođa iz izdavačke kuće nazvala me i rekla da to mora objaviti... ma znaš, već sam ti stoput ispričao od ljeta.
- I, jesi li ušao u besmrtnost?
- Sigurno jesam, uopće ne sumnjam u to. Pa evo, vidiš, daj me dotakni; molim Te. Sigurno ćeš osjetiti. To, da je netko besmrtan, mora biti da se to ne može ne osjetiti.
- Ako i jesi besmrtan, ja ću te jednog dana udaviti koliko me znaš izluditi, pa ćeš prestati biti.
- Od Vaše ruke, gospo, meni je milo i mrijeti, ako se već mora.
(Dotiče ga rukom po nadlaktici na kojoj je zavrnuo rukav i tamo drži dlan. Onda dugo, dugo nitko ne kaže ništa. Čuje se kako vani vrapci živču i viču jedni na druge. Njegova gola ruka odjednom se naježi, pa preko njene i svoje ruke prebaci neku bluzu. Posljednji mrav na kuhinjskoj dasci veselo pronalazi mrvu keksa od jutros.)
Post je objavljen 29.05.2025. u 12:56 sati.