Pomisliš, hvala Bogu, eto sezone kiselih krastavaca; čak i moje morske ideje o profilima prihvaćaju na anketama... kad eto zla, ispliva na površinu poput gejzira u ledenoj i naizgled neprobojnoj zimi, a ja, ne zamjerite, ne mogu o tome ne napisati ništa. Ubiti i raniti desetak ljudi, pa to je poraz zajednice kakvog gotovo da nije bilo - i tko to ne može pojmiti, taj to zapravo niti ne želi pojmiti.
Površni pregled fejs profila tog čovjeka iz Daruvara puno pokazuje, tu se spominju i domovina i uniforme i oružje i pederi i svašta nešto – i to bi zaista moglo ići na mlin teoriji o plemenu, ali ja ne bih htio nipošto toliko generalizirati; on je devedesetiprve imao osamnaest godina, bio je dijete; ja dvadesetitri, to je ipak valjda velika razlika; čitav jedan svemir nas je dijelio, iako smo na sebi nosili iste krpe. Jesmi li svi mi opasni za ljude oko sebe? Ili je najopasniji onaj koji je ovome dao mirovinu; da je recimo završio neki zanat i radio do sedamdesete - imao bi što za uhvatiti se i pronaći neko zadovoljstvo u životu?
Sada možemo teoretizirati: ovo je psihički bolesnik, onaj čovjek što se zapalio prije mjesec dana na Markovu trgu je isto valjda bio psihički bolesnik (taj je barem naudio samo sebi i nikome drugome, a proglašen je na licu mjesta za niškoristi, ovaj je valjda puno učinkovitiji po toj logici). Sve su to psihički bolesnici, tritisućeišezdedetdevet ih je bilo prije deset godina, a sada tko zna koliko tisuća; i tako ćemo mi lijepo oprati ruke i reći; treba sve psihičke bolesnike strpati u ludnicu, tako da mi ostali vani budemo sigurni. Četvrtina djece, trećina odraslih imaju psihičkih problema; i njih isto treba strpati u ludnice? Je li to sada već doista, priznajmo, nešto katastrofalno - ili nešto nad čime valja i dalje odmahivati rukom?
Ali ne... radi se o tome kako ne samo da nije moguće unaprijed predvidjeti ponašanje pojedinaca, nego i o tome da je zajednica zakazala u cjelini svojim sustavom vrijednosti, nebrigom za druge ljude i nesposobnošću da se ikoga sasluša. Kada se onaj čovjek (isto branitelj) zapalio prije mjesec dana, onda je prevladavajuća teza bila, ne treba te ljude slušati i suosjećati s njima, nego liječiti. Ima tko će u nas o tome brinuti, je li.
Ali, liječenje - istinsko liječenje je slušanje. Upravo je recimo Freud poučavao da psihoanaliza mora biti bazirana na slušanju. Ne može se postići ništa u liječenju, osim stvaranja zombija i kljukanja pilulama, ako se nekoga ne sluša; pa osnovna stvar psihijatra jest razgovarati: o tome je pokojni Torre napisao valjda pet knjiga. A upravo to - istinsku skrb - nitko u ovom društvu nije voljan ni sposoban osigurati: nitko nije iskreno zainteresiran za riječi i život drugog čovjeka – i to je točka gdje se jedino ovakve stvari mogu prevenirati; mjesto na kojemu se netko osjeti vrijedan, poželjan i važan – a ne snažan i nadmoćan. Moć razdire duše kao solna kiselina. Ako s čovjekom nećeš suosjećati nego držati da si bolji od njega, onda zapravo pokazuješ da ti je on višak, roba, nula; sav je trud uzalud.
Dapače, usudio bih se reći, onog davnog časa kada su ljudi pristali na trgovinu; na stravičnu trgovinu koja glasi: postoje važne, velike i plemenite ideje koje su vrednije od ljudskih života što će im se polagati na oltar – toga časa su generirane i ovakve priče; toga časa su ljudski životi izgubili na cijeni i postali obične brojke. Važno je samo kako tko izgleda, što ima, čiji je i odakle je. Ljudi su utopljeni u tom svijetu nevolje, kompetitivnosti i zla. Nekada bi netko izmlatio ženu ili djecu jer niti je mogao niti se usudio išta drugo; danas svi imaju oružje, eksplozive, internet; danas je tehnički lakše i efikasnije pojedincima činiti zlo; samo njihovo, vlastito, autentično zlo.
Jedni će sijati teror radi neke svete ideje, drugi od pukoga užasa praznine; pa to u konačnici uistinu kao da je posvema isto; leševi ne brinu o razlogu svog nastanka.
Kažu psihijatri kako će s ovakvim stvarima biti još samo gore. S materijalnim, imetkom, zaradama, bedepeima, cijenama nekretnina može biti još tisuću puta skuplje i vrednije, ali sve je to mjehur od sapunice u kojem raste ova tmina. Ono od čega su mladi pobjegli u stotinama tisuća nisu toliko bili nizak standard i prekarnost, koliko ovaj mrak u ljudima kojeg su posijali rat, sebičnost i pohlepa, pa sada izbija na površinu.
Je li rat primjerice doista bio tog žrtvovanja života vrijedan? Ili bogatstvo, obećanja, riječi? Jesmo li doista stvorili zajednicu vredniju od pojedinačnog života? Postoje ljudi koji su se za tu priču uhvatili kao za temeljni smisao života pa poruzi izvrgavaju onoga tko misli drugačije; ako im proturječiš, osjećaju da kidaš taj njihov sveti smisao u paramparčad; iz poštovanja prema njihovoj boli zato ću s tim riječima ovdje stati.
Ne znam, nije to toliko više očito do države i sustava; izgleda da se još na sreću i malo toga dešava koliko su ljudi pukli. Ljudi su ponajvećma sami odgovorni za to što su učinili sa svojim životima, prihvaćajući sustav vrijednosti koji je naopak – i to je ono što osjećaju; osjećaju promašenost između onoga što su srcima željeli dohvaćati i pustoši u koju su zašli.
Toj metastazi nema, nekad se čini, više lijeka. Može se s vremena na vrijeme gasiti požar, ali osnovna pouka ovog stravičnog zločina jest: starčad treba pobiti; to je bezvrijedna gomila mesa i kostiju s preskupim smještajem, na kojem poslu zbog nebrige zajednice mnogi parazitiraju – to je ono što zapravo, ne lažimo se, većina misli, a samo rijetki imaju petlje ne samo na glas reći, nego i provesti u djelo, ali ne kako bi trebalo, polako i dugo, bez novih nepravdi - nego ovako; u trenutku, uz puno žrtava i boli.
Potresen sam i ne mogu pisati koncizno i vezano pa samo bacam misli; ne zamjerite.
Na koncu, opet još jedan besposlen muškarac bez ljubavi; baš kao i prošlog vikenda; ne umijem tu činjenicu zaobići. Ne daj Bože, mogla bi ovakvo što učiniti i žena - ali ja njima nekako više vjerujem da neće; žene kada nemaju što dati od istinski važnih stvari - onda niti ne uzimaju, samo ako imamo sreće naići na koju takvu. Neka će žena možda sanjati kakvu stvarčicu, ali sve je to istinski nebitno i nevažno; ona neće osuditi i oduzeti tuđe srce i život kao muškarci. Eto i ovdje, istinski heroj priče je konobarica koja je po cijenu vlastita stradavanja spriječila još gori ishod u kafiću....
Nas muškarce čitava života pak većinom uče kako je davati i pokazivati ljubav vrijedno prezira; neprihvatljiv znak slabosti; treba biti snažan, nadmoćan, jači; treba osvajati i grabiti, pokazivati trofeje i hvaliti se - a ne davati.
Iako, od svega će ti na koncu ostati tek ono što si dao, ne očekujući zauzvrat ništa.
Post je objavljen 22.07.2024. u 19:27 sati.