vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 21.01.2024.

Zašto izlazimo na snijeg



IMG-20240120-103504

IMG-20240120-102957

IMG-20240120-102909

IMG-20240120-103606

IMG-20240120-103158

IMG-20240120-103107

IMG-20240120-102737

IMG-20240120-102555

IMG-20240120-102458

Doista, zbog čega svi vole snijeg a malo tko voli izići na nj? Upitat ćeš se takvo što i ti jednog jutra, bezvoljan i prazan, kako je to već u ovim godinama najbolja navada i red, omatajući se šalovima i navlačeći kapu i debelu jaknu, pa poći tražiti odgovor na takvo pitanje.

Prethodne večeri, grad kao da se ispraznio. Pusta aleja u šest uvečer, kraja joj ne vidiš koliko je ravna; blagajnica u praznoj trgovini hvata stvari koje bacamo na traku; nigdje nikoga.

I onda, tog jutra - počinješ polako razumijevati; negdje već dublje u šumi, iza parka i u njemu zaboravljene kapele - nalaziš tragove nečeg davnog, već gotovo zaboravljenog, nestalog.

U snijegu, na padini gdje ćeš već kroz mjesec dana brati medvjeđi luk, sada sa vide jasni tragovi dvoje: jedne pričljive i vesele trogodišnjakinje, umotane u ljubičasti skafander - i njenog zanesenog oca koji je vuče na sanjkama.

Ne mogu to biti ničiji drugi tragovi; nisi ipak još toliko star da to ne bi umio razaznati; po njima jasno vidiš i čuješ njeno pitanje; puna je pitanja od rana jutra do mrkla mraka: tata, zbog čega mi idemo na snijeg?

Slijedi njegovo zadihano odgovaranje u trku; već za koji trenutak, oni posvećeno i veselo prate tragove nekog djedice koji je preskočio potok (na kojemu tada još niti mosta nije bilo) pa je zajedno sa sobovima i sanjkama pošao daleko, daleko.

Dok znatiželjno gledaju u snijeg, mora biti da taj bezbrižni starac u priči negdje umoran zadovoljno drijema pod posljednjim zrakama sunca; onda će poći dalje, pronaći sunce - čak dalje od samog Budonca - i još dalje, tamo gdje se ne više nipošto ne ide, gdje se rađa mrak.

Taj Budonec, u tvome najboljem sjećanju – to je vjerojatno Brdovec; ali tko će danas takvo što više znati; moguće da i nije – da je to bio neki tih i miran gradić u dolini, daleko dolje, pored velike rijeke; sve će to onaj djedica preletjeti kao da ima krila (otac, onaj koji vuče sanjke, zadihan i pričljiv - tako će to izložiti). Kako bilo, njih će dvoje to zamisliti, naglas ispričati i gromko se tome razveseliti, čak još i kada već umorni budu ostavljali sanjke u podrumu, pa se potom vukli i penjali u stan, na treći kat, mokri i željni vrelog tuša, dobre večere i čaja, a potom toplog kreveta.

Ne smijem to više danas pitati, to o tome Budoncu; to je još samo moje sjećanje, on nigdje drugdje više ne živi; ima li još netko tko bi me uopće, da takvo što upitam - razumio?

Radije šutim i sjećam se.

Eto, odgovaram sam sebi; možda zato čovjek zapravo bez važnijeg vidljiva razloga odlazi na snijeg ako baš ne mora: tražiti tragove sebe sama.

Tako i tebe tog jutra tragovi obodre i ozare: već pomalo nesiguran na ledu trčiš u dolinu za njima; kupaš se u pogledu na plavetnilo daleke planine; dodiruješ oprezno otkrhnute cigle na zidovima kapele kao da tješiš i upuhuješ topao dah u neke stare, koščate, davno ostavljene i zaboravljene ruke; ubrzano u tom neredu sjećanja udišeš ledeni zrak pod šutljivim krošnjama punim leda.

Poslije ćeš Nju (ne onu koji si davno vukao na sanjkama, nego Onu s kojom si je podigao) dočekati na kavi u toploj kavani; vrteći glavom, jer rekao si da ideš malo na snijeg, prije kave – zagledat će u tvoje hlače i cipele jesu li jako mokre; uzalud Je ponekad uvjeravaš da cipele što tih ih je kupila za rođendan, dobro te poznavajući, zaista ne propuštaju snijeg.

To je, veli, za normalne ljude; ono što tebi ponekad padne na pamet, proizvođači ne mogu predvidjeti!

Dok tako budete sjedili u toplom zimskom vrtu srčući prve gutljaje kave, Ona smireno, ne sumnjajući više u konzistentnost potrošačkog kontingenta čita nekakav magazin u novinama; ti žmirkaš na suncu što te draška kroz staklo, a stiže poruka one nekadašnje trogodišnjakinje; dežura, radi i subotom ujutro, dobro je, pa pita da li uživamo na kavi – i trebamo li usput štogod iz Slovenije, poslije će poći.

Zauvijek joj je izgleda ostao u sjećanju pravac prema zapadu, prema suncu; mrmljaš sebi u bradu tu pomalo heretičku misao starački bespomoćno bez nekog većeg smisla i potrebe. Pa se nadaš: još možda koja godina, pa ćeš opet imati nekoga da ga vučeš na sanjkama. Ovaj puta, doduše, Ona će biti jako zabrinuta za tvoje srce, ali dat će se to nekako izvesti; razgovor onamo - molba ovamo, argument ili dva više; nema još puno, pomisliš radosno; opet će se moći pratiti tragove u snijegu - i stvarati nove.

Snijeg je, samo ako te volja gledati, prepun tragova; to shvatiš tek kada padne, zamrzne se i prekrije ga jutarnje sunčevo blještavilo: snijeg je malena, stara bilježnica već požutjelog papira s crtovljem, puna nekog davnog, teško prepoznatljiva rukopisa.

Snijeg je spomenar naših tragova.

Uvijek će zato - dok god ove noge budu tjerale jedna pred drugu i same hvatale sebe - biti dovoljno razloga da se prevlada onaj prvi strah i nelagoda, pa se na snijeg orno pođe pratiti tragove. Neće baš svi od njih biti ocrtani jasno i oštro; što oči budu slabije a sjećanja dublja i jača, mnogi od njih kao da će čekati samo na tebe - a ti više nećeš sasvim jasno niti moći razaznati jesu li zaista ostali u snijegu, ili samo u tvojim očima.

No, nije to toliko važno. Važno je poći i ostavljati tragove - kako bi ih poslije, kada vrijeme prođe, bilo dovoljno da ih se može pronalaziti.

Jedni ostavljaju tragove; drugi ih pronalaze; treći o njima sanjaju: važno je nastavljati taj pravilan niz.

21.01.2024. u 09:27 • 12 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.