penetenziagite

nedjelja, 28.01.2024.

Most

Hodam stazom uz potok; da – onom koja zapravo nema nikakvog drugog smisla osim toga da razorimo prirodu kako bismo joj se divili; kao i ostali ljudi – i ja sam samo meko tkivo puno komfora, pa mi je nekuda lakše hodati u tenisicama nego gacati u blatu do koljena. Najveći apsurd od svih jest taj da mi koji smo vidjeli kuda to vodi – mi ćemo jedino imati i nešto dobra od tog poduhvata; ovi ostali koji iza nas dolaze vjerojatno već neće imati niti stazu koja se održava, niti čistu i netaknutu prirodu – jer sve će to za koje desetljeće već biti uništeno.

Zašto tako mislim? Pa eto, zato što već nakon dvije ili tri godine otkako je ljudska noga, pardon – buldozer dospio u ovu dotad netaknutu i nedirnutu sredinu – svo drveće i debla koja su bila uz korito potoka (uslijed toga jer im više nema što držati korijenje) propadaju u sam potok; ona koja još nisu propala – naginju se nad korito da skoro propadnu.

Razmišljam nekako uvijek pomalo na rubu suza o tome kako je sa svake strane potoka posječeno po desetak, negdje i petnaestak metara grmlja i stabala u širinu; o tome koliko je ptica, riba, živine i zvjeradi svakovrsne radi toga stradalo; o tome koliko je drveća, bilja, korijenja tisućljetnog uništeno – i imam li ja uopće usred tog užasa i pomora pravo uživati ovih nekoliko godina u toj maskeradi i licemjerju kao oni obični, užurbani prolaznici koji ovuda trče, šeću, bezbrižno voze bicikle uživajući u suncu i toplini usred zime i ne opterećujući se time što mene tišti.

Neko vrijeme bilo je govora kako će Europa tražiti novac natrag; na stazi nisu napravljeni rubnici pa se blato i voda gdje god je teren viši od staze slijevaju praveći lokve, bujice i led; vjerojatno je ipak netko potpisao nekakvu privremenu dozvolu, što li – tako da se novac može opravdati i da svi budu siti, zadovoljni i veseli. Jedni, jer su zaradili; drugi, jer na mjesta o kojima do jučer pojma nisu imali sada mogu doći praktički u tenisicama; treći jer će sve to lako prikazati kao dobro djelo u pravcu napretka i općeg blagostanja i tako dobiti glasove koji život znače.

- Brate hraste, sestro vjeverice – oprostite mi, šapćem ja misleći o svemu tome od priličnog srama i neugode; ja sam samo jedan stari, čangrizavi čiča koji dok još može nastoji uhvatiti ono čega ste se vi ovdje kroz milijune godina naužili; pa onda skrenem stotinjak koraka duboko u šumu, samo da ne vidim tu stazu i taj nesretni, blatni potok pun gnojnice iz obližnjih opegeova što bazdi po umjetnim gnojivima. Udišem leden zrak što se sa proplanka spušta prema ravnici; puštam ga da mi reže prsi i doziva me iz tog memljiva i topla sna u kojeg su me sunce i tvrda staza umotali.

S jedne strane staze, prema zapadu, pružaju se beskrajne šume koje znadem napamet; od izvora vode sve dalje i dalje u brdo, prema predivnoj dolini sjeverne pritoke za koju jedan moj prijatelj, naš davni kolega, kaže da izgleda kao zemlja Hobita – pa sve tamo do juga, gdje se pruža uzvisina sa planinarskim skloništem i cestom što vodi prema granici.

Preko staze prema istoku – na stranu gdje je civilizacija – vode pak dva mosta, jedan je kod zaseoka; drugi je kod udaljenog izvora pitke vode; ono što je problem – jest činjenica da se baš prema istoku nalazi jedini objekt koji bi običnim hodačima koji nisu toliko željni višesatne avanture mogao biti atraktivan – a to je obližnji konjički klub. Vjerojatno su zemljišta na drugoj strani potoka privatna, pa se tu most niti ne smije graditi; na to naravno da nitko privlačeći zamamna briselska sredstva nije mislio – a i zašto bi; takvo što nikome ne bi donijelo zaradu niti korist. Naravno, namjernici koji otamo zalutaju prema stazi nemaju potom gdje preći potok – i zapinju u blatu.

Spuštam se nazad iz šume pa hodam opijen suncem stazom slušajući ptice i puštajući da mi zrake miluju lice; šume su na zapadu, sunce je na jugu i istoku; mislim – ovdje će ljeti biti pakao, zato sada treba iskoristiti vrijeme u kojem se ljudi bude, doručkuju, odlaze u kupovinu, rade sve ono što nije ovo što ja radim (a i ja ne radim ništa, nego uživam u samoći i tišini i snazi prirode i mislim kako ću negdje sjesti na neki balvan i piti dobar čaj od bazge i lipe što smo ih sami ljetos brali kojeg sam ponio u termosici); čekam da se Ona javi kako je dovršila što je imala dovršiti i kako je konačno i sama pošla u mom smjeru; sanjajući uvijek idem k tebi; čekam kada ću zaokrenuti i sustići Je negdje dolje, bliže gradu i početku.

S druge strane, između lovačke čeke i šume, na nizbrdici prekrivenoj dubokom travom, baš tamo gdje smo Ona i ja još pretprošlog proljeća brali radič i praseće zelje, u blatu i krpama preostalog snijega ugledam tada obasjane suncem njih četvero kako izgubljeno, polako i teško čupaju noge iz nevolje: mlada žena sa nekom maramom, povojem u kojemu je beba; ispred nje čovjek sa zabrinutim pogledom u daljinu, a još dalje naprijed - dječak od kakvih šest ili sedam godina; briga njega za sve – i za blato i za potok i za gustiš i za prljavštinu; jedino što bi na njegovu malenom, ozbiljnom licu činilo sjenu - mogla bi biti činjenica da majka i otac već minutama, tko zna koliko prije nego li sam ja naišao u blizinu, ali s druge strane – govore jedno drugome ne baš lijepe stvari.

Zapeli su u blatu, ne vide izlaza, naslućuju kamo bi trebalo – odrasli su ljudi s dvoje djece; umjesto ugodne šetnje, sada će čitavo popodne morati gledati svoje blatne cipele i hlače i ozbiljna lica. Tko bi drugi, vjerojatno je on taj koji je kriv; on je predložio da se od hipodroma krene u ovom, nepoznatom smjeru; znadem ja to dobro; i ja sam tako, kada još nije bilo ni hipodroma, ni staze, ni ničega – samo šuma i blato i nepoznato, kamo god ti oči pogledaju - put u nevolju, a onda van, iz nje.

Da, tako smo i mi - baš tu negdje prije trideset godina gacali i hodali; gledali smo gdje je sunce i skidali komarce i krpelje jedno drugome s kože; znala je Ona dobro s kim ima posla: ja kada negdje doselim - već ću za dvadeset dana oduševljeno reći: čovječe, kak' je ovdje dobro; zalutali smo bili u šumama - a već se sumrak spuštao, sutradan se radilo; trebalo se ići kući spremati - pa se našlo izlaza; kako se ne bi našlo izlaza - nije svijet beskonačan, barem dok si mlad; vrtjelo se onda u nevjerici glavama nad tim lutanjem; dobro smo prošli, pa se možemo držati za ruke i hitati u tek kupljeni stan pod topao tuš; u čisto, poznato i sigurno.

I još jedni drugi, davni mi - neki sasvim sad već nepoznati ljudi; moji majka i otac i neki zaboravljeni, maleni ja od možda šest godina, isto smo tako lutali negdje nekim šumama i brdima tražeći gdje smo ostavili vozilo; davno je bilo - toliko davno da se čovjek ničega više od toga ne sjeća; ničega - osim onog osjećaja kada šutiš jer bi pobjegao; pobjegao bi tamo gdje nema šutnje niti usred nje ružnih riječi i zamjeranja; tamo gdje se ljudi drže za ruke, ma kako blatno, nepredvidivo i teško bilo i znaju, jer moraju to znati: uvijek se iz blata izići može, samo treba vjerovati.

Čudno je to, strašno i predivno u isti čas kako se čovjekova uloga s vremenom u nekoj priči mijenja; još jučer bio si ustrašen, zamišljen i malen dječak ispred ostalih što hodaju u blatu; potom si postao čovjek odgovoran za put i smjer, velik i važan; na koncu si opet zaboravljen starac kojemu je još samo preostalo lutati sam i napiti se ovog sunca i neba koliko još može i smije i želi.

- - - - - - - - - -

- Oprostite, gospodine, malo će glasnije, ali uljudno reći ovaj čovjek obraćajući se meni i mašući rukom s druge obale („kartu čitaj i seljaka pitaj“, tako sam i ja u njegovo vrijeme, zapravo, u moje vrijeme – samo, u moje vrijeme nije bilo nikoga za pitati) – može li jedno pitanje?

- Recite, odvraćam praveći se ozbiljan; ja sam očito čovjek kojeg se može pitati i kojemu bi se - o čuda - moglo vjerovati; sada već ne moramo vikati, sasvim smo blizu jedni drugima, samo nas šumna voda potoka dijeli – da nije tako, čuli bismo jedni drugima ubrzani dah ili osjetili nemoć, prvi znoj što probija lice, nelagodu bliska i nenadana susreta u kojemu se može zagledati u ljudske oči.

- Može li se nekako na drugu stranu?

Na to, kompliciran kakav već jesam, odgovaram da između sela i izvora, nekih tri kilometra nema mosta: imate jedan most tu blizu kod sela; drugi je uzvodno kod izvora; da je ljeto, rekao bih vam da se skinete bosi pa pregacate vodu; ovako možda ili da hodate kakvih petsto metara kroz grmlje, gustiš i močvaru, ili da se vratite kilometrima uzbrdo, tamo otkuda ste i došli.

Nisu naravno zadovoljni mojim riječima; na licu onog dječaka vidim zazor i slušam ledenu tišinu.

- - - - - - - - -

- Junače, pitam dječaka; jesu li ti suhe noge?
- Jesu, pristojno odgovara maleni vjerojatno misleći, što me sad ovaj tu stari čudak ispituje; krampus neki, velik i bradat, sa maramom na glavi i zavrnutim hlačama - pa se stidljivo okreće ocu tražeći zaštitu i razumijevanje.
- A imaš li dobre volje?, nasmiješim mu se ja; ne odustajem....

Na to se i on konačno nasmiješi.

- E pa vidiš - uporan sam; jedino što ti treba, to su dobre cipele i dobra volja. Vodi ih - pa pokazujem rukom na to blato, grmlje i snijeg niz drugu obalu - nije vam još puno ostalo, možda niti pola kilometra; vodi ih prema suncu (a baš je sunce tamo, na mjestu na koje trebaju doći; svijetli visoko i snažno kao jasan i nedvosmislen putokaz); sigurno da ti to možeš, jel tako?

Pa domećem glasno i odlučno, sad već siguran u svoje riječi što su mi i samome još do prije koji čas zvučale sasvim čudno i nesigurno: i ničeg se ne boj, samo ih vodi, možeš ti to - vičem mu još - gdje vidiš da ne ide, zaobiđi.

Nasmiju se svo troje; beba u povoju spokojno spava; nju naše vikanje uopće ne dotiče. Dječak kimne glavom – i oni pođu.

- - - - - - -

Okrenem se i odem, mrmljajući sebi u bradu; budi ono što ja nikada - kada sam bio ti - nisam dospio niti umio biti; budi im upravo ono što traže: budi im most.

28.01.2024. u 16:31 • 8 Komentara • Print • # • ^

petak, 26.01.2024.

Granice rasta

Vodio sam neku raspravu u kojoj sam spomenuo granice rasta i „Granice rasta“, pa sam uočio da ljudi zapravo baš i ne znaju o čemu se radi. Da ja ne bih filozofirao naširoko kako to mnogima smeta, ovdje ću samo staviti dva citata i uputiti vas dalje, a vi vidite da li će vas to zainteresirati ili ne.

Kao prvo, „Granice rasta“ nisu knjiga neke zapjenjene terorističke ljevičarske skupine studenata koji bacaju molotovljeve koktele; i prema Wikipediji, „Granice rasta“ (engl. The Limits to Growth) jest knjiga koju je godine 1972. objavila grupa autora poznata kao Rimski klub u kojoj je (dakle prije pedeset i više godina) na temelju kompjuterskih modela iznesena procjena posljedica koje bi eksponencijalni ekonomski rast uz porast stanovništva mogao imati po budućnost Zemlje i čovječanstva, s posebnim naglaskom na međusobne odnose stanovništva, industrijalizacije, zagađenja, proizvodnje hrane i iscrpljivanja resursa. Sve se poklopilo sa poznatim naftnim šokom sljedeće godine te utjecalo na popularizaciju ekološkog pokreta i koncepta održivog razvoja, ali i na dugoročnu politiku mnogih, pogotovo najrazvijenijih industrijskih zemalja. Istovremeno je teorija postala i predmetom žestokih debata koji traju do današnjeg dana. Konačno, sveobuhvatna analiza iz 2021. u svemu potvrđuje predviđanja studije: ekonomski rast staje krajem 2020-tih, moguće dovodeći do kolapsa oko 2040... (Edward Helmore: Yep, it’s bleak, says expert who tested 1970s end-of-the-world prediction) - o tome link u prvom komentaru.

Druga stvar je nešto što je uz ovu knjigu usko vezano, a to je dokumentarac „Jednom kad znaš“ koji je kod nas prikazan negdje prije dvije godine (video niže u emisiji u okviru koje je prikazan navedeni film). Dakle, ne radi se o nekom alternativnom filmiću prikazanom u Močvari; radi se o međunarodno priznatom ostvarenju koji je prikazala državna televizija u prime timeu. Kako ističe najava na Hrt, redatelj Emanuel Cappelin ne zatvara oči pred nadolazećom katastrofom, okrećući se lokalnim zajednicama i osviještenim pojedincima koji mogu činiti nešto pred valom koji nas pritišće – čak daleko više našu djecu do li nas same.

Eto, kada se spomenu granice rasta i činjenica da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, nećete moći reći – nismo znali. Istina koju ćemo jednog dana morati reći svojoj djeci (i još više, njihovoj djeci) jest drugdje: nije nas nešto posebno brinulo, kao što će možda brinuti vas.

26.01.2024. u 18:07 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 25.01.2024.

Meštar

Želim vam samo napisati, dok je vrijeme - pogledajte Meštrovića u Klovićevim dvorima; pokušajte to ne propustiti. Takvog kao što je on teško da možemo imati prilike vidjeti bez većih troškova, a na ovom mjestu su i primjerci privatnih zbirki koji nisu baš lako dostupni.

Odvojite doista nekoliko sati i u miru pogledajte izložbu; siguran sam da nećete požaliti.

Nemam nekog posebnog smisla za likovnu umjetnost, nema puno onoga što me se baš može dotaknuti; više je do mene - ali ovo je definitivno nešto od toga.

25.01.2024. u 17:01 • 19 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 21.01.2024.

Zašto izlazimo na snijeg

Doista, zbog čega svi vole snijeg a malo tko voli izići na nj? Upitat ćeš se takvo što i ti jednog jutra, bezvoljan i prazan, kako je to već u ovim godinama najbolja navada i red, omatajući se šalovima i navlačeći kapu i debelu jaknu, pa poći tražiti odgovor na takvo pitanje.

Prethodne večeri, grad kao da se ispraznio. Pusta aleja u šest uvečer, kraja joj ne vidiš koliko je ravna; blagajnica u praznoj trgovini hvata stvari koje bacamo na traku; nigdje nikoga.

I onda, tog jutra - počinješ polako razumijevati; negdje već dublje u šumi, iza parka i u njemu zaboravljene kapele - nalaziš tragove nečeg davnog, već gotovo zaboravljenog, nestalog.

U snijegu, na padini gdje ćeš već kroz mjesec dana brati medvjeđi luk, sada sa vide jasni tragovi dvoje: jedne pričljive i vesele trogodišnjakinje, umotane u ljubičasti skafander - i njenog zanesenog oca koji je vuče na sanjkama.

Ne mogu to biti ničiji drugi tragovi; nisi ipak još toliko star da to ne bi umio razaznati; po njima jasno vidiš i čuješ njeno pitanje; puna je pitanja od rana jutra do mrkla mraka: tata, zbog čega mi idemo na snijeg?

Slijedi njegovo zadihano odgovaranje u trku; već za koji trenutak, oni posvećeno i veselo prate tragove nekog djedice koji je preskočio potok (na kojemu tada još niti mosta nije bilo) pa je zajedno sa sobovima i sanjkama pošao daleko, daleko.

Dok znatiželjno gledaju u snijeg, mora biti da taj bezbrižni starac u priči negdje umoran zadovoljno drijema pod posljednjim zrakama sunca; onda će poći dalje, pronaći sunce - čak dalje od samog Budonca - i još dalje, tamo gdje se ne više nipošto ne ide, gdje se rađa mrak.

Taj Budonec, u tvome najboljem sjećanju – to je vjerojatno Brdovec; ali tko će danas takvo što više znati; moguće da i nije – da je to bio neki tih i miran gradić u dolini, daleko dolje, pored velike rijeke; sve će to onaj djedica preletjeti kao da ima krila (otac, onaj koji vuče sanjke, zadihan i pričljiv - tako će to izložiti). Kako bilo, njih će dvoje to zamisliti, naglas ispričati i gromko se tome razveseliti, čak još i kada već umorni budu ostavljali sanjke u podrumu, pa se potom vukli i penjali u stan, na treći kat, mokri i željni vrelog tuša, dobre večere i čaja, a potom toplog kreveta.

Ne smijem to više danas pitati, to o tome Budoncu; to je još samo moje sjećanje, on nigdje drugdje više ne živi; ima li još netko tko bi me uopće, da takvo što upitam - razumio?

Radije šutim i sjećam se.

Eto, odgovaram sam sebi; možda zato čovjek zapravo bez važnijeg vidljiva razloga odlazi na snijeg ako baš ne mora: tražiti tragove sebe sama.

Tako i tebe tog jutra tragovi obodre i ozare: već pomalo nesiguran na ledu trčiš u dolinu za njima; kupaš se u pogledu na plavetnilo daleke planine; dodiruješ oprezno otkrhnute cigle na zidovima kapele kao da tješiš i upuhuješ topao dah u neke stare, koščate, davno ostavljene i zaboravljene ruke; ubrzano u tom neredu sjećanja udišeš ledeni zrak pod šutljivim krošnjama punim leda.

Poslije ćeš Nju (ne onu koji si davno vukao na sanjkama, nego Onu s kojom si je podigao) dočekati na kavi u toploj kavani; vrteći glavom, jer rekao si da ideš malo na snijeg, prije kave – zagledat će u tvoje hlače i cipele jesu li jako mokre; uzalud Je ponekad uvjeravaš da cipele što tih ih je kupila za rođendan, dobro te poznavajući, zaista ne propuštaju snijeg.

To je, veli, za normalne ljude; ono što tebi ponekad padne na pamet, proizvođači ne mogu predvidjeti!

Dok tako budete sjedili u toplom zimskom vrtu srčući prve gutljaje kave, Ona smireno, ne sumnjajući više u konzistentnost potrošačkog kontingenta čita nekakav magazin u novinama; ti žmirkaš na suncu što te draška kroz staklo, a stiže poruka one nekadašnje trogodišnjakinje; dežura, radi i subotom ujutro, dobro je, pa pita da li uživamo na kavi – i trebamo li usput štogod iz Slovenije, poslije će poći.

Zauvijek joj je izgleda ostao u sjećanju pravac prema zapadu, prema suncu; mrmljaš sebi u bradu tu pomalo heretičku misao starački bespomoćno bez nekog većeg smisla i potrebe. Pa se nadaš: još možda koja godina, pa ćeš opet imati nekoga da ga vučeš na sanjkama. Ovaj puta, doduše, Ona će biti jako zabrinuta za tvoje srce, ali dat će se to nekako izvesti; razgovor onamo - molba ovamo, argument ili dva više; nema još puno, pomisliš radosno; opet će se moći pratiti tragove u snijegu - i stvarati nove.

Snijeg je, samo ako te volja gledati, prepun tragova; to shvatiš tek kada padne, zamrzne se i prekrije ga jutarnje sunčevo blještavilo: snijeg je malena, stara bilježnica već požutjelog papira s crtovljem, puna nekog davnog, teško prepoznatljiva rukopisa.

Snijeg je spomenar naših tragova.

Uvijek će zato - dok god ove noge budu tjerale jedna pred drugu i same hvatale sebe - biti dovoljno razloga da se prevlada onaj prvi strah i nelagoda, pa se na snijeg orno pođe pratiti tragove. Neće baš svi od njih biti ocrtani jasno i oštro; što oči budu slabije a sjećanja dublja i jača, mnogi od njih kao da će čekati samo na tebe - a ti više nećeš sasvim jasno niti moći razaznati jesu li zaista ostali u snijegu, ili samo u tvojim očima.

No, nije to toliko važno. Važno je poći i ostavljati tragove - kako bi ih poslije, kada vrijeme prođe, bilo dovoljno da ih se može pronalaziti.

Jedni ostavljaju tragove; drugi ih pronalaze; treći o njima sanjaju: važno je nastavljati taj pravilan niz.

21.01.2024. u 09:27 • 12 Komentara • Print • # • ^

petak, 19.01.2024.

Pasimo Sljeme

"Kud pade snijeg bjelasaju se staze,
Na hrdih stijenah bijele se i ginu.
U snijegu stope. Blijed se ljulja mjesec
U svijetlih krpah što po stijenah plinu.

A podno stijenâ sjaji timor-šuma,
I ledna, snježna, ruši se i sniva
U plavet doli – gdje u staklu vodâ
Tavna slika mitskog grada pliva.

Ja vrač sa hridi slazim uklet, silan,
I k mraznom srcu stištem cimbal snova;
Po jasnom snijegu plave mi se stope,
A sjen moj pada kao plašt bogova."

Plakat
VLADIMIR VIDRIĆ

19.01.2024. u 14:50 • 12 Komentara • Print • # • ^

utorak, 16.01.2024.

Željko Poljak

Kada umre netko blizak, bude nam teško zbog praznine koju takvo što ostavlja u nama. Kada umre netko koga nismo poznavali, možemo osjećati nešto prema tom događaju samo ukoliko je ta osoba na nas ostavila trag koji se ne zaboravlja; trag toliki da si i ti drugima koji su nastojali zakoračiti govorio isto što su i tebi rekli ovi prije: pa uzmi si Poljaka.

I moja Najdraža, još u ranim danima zgrožena time da sa dvadeset nisam mrdao iz parka ili s kauča, a nakon što me baš Ona nagovorila na prvi izlet za jedan davni, snježni Badnjak - već sa dvadesetipet bih kao opsjednut planirao ispenjati Velebit u dva dana - znala je ne sasvim u šali reći da joj je taj čovjek Njenom isključivom krivnjom uništio život, jer da je morala znati kakvog sivonju ljubi; recimo, nedjeljom smo hodali na Okić, a ja sam već naglas maštao kako ću navečer otvoriti Poljaka, jer druge subote moramo na Japetić!

Uzmi si Poljaka, kao da nekome veliš, uzmi si kilu dobre masti pa bude sve išlo kao podmazano; to je bila najvrednija i najpouzdanija mantra generacija hrvatskih planinara, kao što je davno već iz stvarnosti u legendu u Slovenaca prešao Tone Mihelič; Poljak u ruksaku oduvijek je značio zanimljivost, sigurnost i ispunjenost: saznanje da tamo negdje postoji striček sa notesom i olovkom koji bilježi, konstruira i preslaguje sve moguće varijante puteva, dolazaka i odlazaka koji nam život znače i jamče da ćeš već sljedeće nedjelje opet negdje ostati bez daha - ne samo radi kakve luđačke strmine, nego i onoga što ćeš sa nje ugledati.

Planinarenje je bijeg radi povratka; nitko ne bježi od nečega dobroga: stvar je u tome da te ono - o apsurda - istinski uči tome kako prestati bježati i kako izgraditi mjesto sa kojeg se želi nikuda ne ići. Najljepši nisu odlasci; najljepša su vraćanja, kada otkriješ da se imaš kuda vratiti - ali se s njima stvar ne da započeti. Dobro, mene je život na teži i bolniji način učio i naučio da se - da bi se živjelo dobro - ne mora nikuda baš previše bježati i lutati i da je najsretnija sreća baš ona koja nas draška po nosu - ali kao i kod mnogih, i kod mene je to trajalo i trajalo, nisam ja neki lik od brzog shvaćanja; danas se opet polako vraćam na ono početno mjesto gdje sam preferirao klupice i kauče, ali kako bih se ja uopće u tom čarobnom krugu odvrtio da tog Poljaka nije bilo?

Željko Poljak za mene je jedna od takvih osoba s početka ove čudne, rogate priče: svojom knjigom koju mnogi nazivaju hrvatskom planinarskom biblijom zapravo je i na mene utjecao daleko, daleko snažnije i više od mnogih književnika i pisaca. On nije bio hrvatski Thoreau: on je i Thoreaua i Krakauera i ostale lonely ridere svojom sigurnom eruditskom rukom i gojzericom upogonio u pouzdano i skromno ali bezuvjetno nalaženje smisla. Od časa kada sam i sam prije valjda tridesetipet godina čuo rečenicu "pa nabavi si Poljaka" moj život više nije bio isti: u rukama sam imao siguran vodič i pouzdanje u to da znam što radim i kamo idem punih dvadesetak godina - sve dok internet nije odmijenio sve, pa i knjige. A i još dugo, dugo, dugo poslije toga.

Uza sve to, doktor Poljak bio je i doktor i znanstvenik i putnik i pisac i urednik i učitelj; sedamnaest bi naših običnih života stalo u jedan njegov, vjerujte mi - ako ne na riječ, a onda površnim prekapanjem najbliže knjižnice, recimo.

Zbogom, gospon Željko; da je barem svijet bio ispunjeniji ljudima kao što ste vi; i od srca Vam hvala što ste mi život učinili smislenijim, ljepšim i sigurnijim!

16.01.2024. u 22:51 • 15 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 14.01.2024.

Godine, posao, vjetar

Njen posao odavna već je izgubljen; dok je radila, radila je od jutra do mraka – i tako prvo u velikoj korporaciji, a poslije i privatno, ako vašeg već starog i zaboravnog pisca pamćenje dobro služi - dvanaest godina, najčešće i subotom i nedjeljom. Taj posao cvjetao je u početku; poslije se održavala glava iznad vode, a na koncu, kada je posljednje dvije godine zatvarala posao, on je gotovo svake večeri duboko u noć dolazio po nju pa bi se vraćali zajedno iz grada, slušajući u mračnoj i pustoj aveniji kojoj ne nazireš završetak kakvog Cohena ili Cavea i držeći se za ruke kao da će taj povratak kući trajati danima i mjesecima, a ne još nekoliko minuta.

I trajao je. Jer, ona se zapravo morala vratiti kući; toliko je dugo tamo nije bilo.

Djeca su već odavna pohađala više razrede škola i fakultete; navikli su na to da je nema; kada bi provodili vrijeme s njom, bilo je to najčešće negdje vani, jer bi on uspio ukrasti je i oteti životu, da svoje zajedničko vrijeme provedu po šumama, morima, nepoznatim gradovima i rijekama.

Kada je dovršavala taj posao, on je u stvari bio sretan: samo četiri godine prije toga, sjedeći dnevno i po dvanaestak sati za kakvom excel tablicom i radeći posao kojeg nisu željeli raditi drugi, ona je sebi priskrbila tromb koji je zamalo otišao tamo gdje je priči mogao doći kraj. Dok je bila u bolnici, baka se čudila kako im ne treba doći da sprema i kuha; jednoglasno su joj na telefon javili da ne treba – da oni funkcioniraju tako, bez nje, danima i mjesecima; njih je troje odavna već radilo i živjelo tako da obave sve i čekaju samo onaj završni dodir kojeg je ona donosila: bez tog dodira, sve kao da je u tjedan dana izgubilo čaroliju.

Taj posao, kao i svaki privatni posao – nije imao sredine: ili si u njemu čitav, bez slobodnog vremena, bez zdravlja, bez ičeg i ikoga svoga – ili te nema i propadaš. Posao je veliki protočni bojler u kojeg se utjerava puno vode; tek tako možeš postići da iz njega puno tople vode i izlazi; ako to pravilo ne poštuješ, vrlo brzo ćeš propasti.

I tako, prije pet godina – sve je propalo; ugovor nije otkazala korporacija; ona je otkazala korporaciji, posložila novac za još neko vrijeme u kojemu će uplaćivati doprinose i dadžbine – i konačno stavila ključ u bravu. Ili to, ili da je nema: on je izabrao da je ima živu, u svome naručju, bez posla.

Njegov posao – baš nekako s dolaskom korone – počeo se obavljati većinom od kuće; kada su izvanredne okolnosti prestale, moglo se birati: ili povratak na staro, ili rad pretežno od kuće. Potonja varijanta uključivala je mnogo loših strana, od stalnog utovara i istovara dokumentacije, korištenja vlastitog interneta, struje, prostora, printera, tonera, dugih i zamornih odlazaka i dolazaka na posao radi transporta i predaje obavljenog.

On je, naravno, izabrao da bude kod kuće: da joj bude blizu; sve ostalo bilo mu je nevažno.

Bilo je to – složit će se oboje - najljepših pet godina u vremenu koje im je do sada bilo dano; kakva će biti budućnost – to nitko zapravo ne zna, pa o njoj ovdje nećemo. Neobično, zar ne? Obično ljudi kao najbolje i najljepše godine pamte one u kojima su bili mladi; godine u kojima su bezbrižno pohađali fakultet, bez obaveza, bez djece, dok adrenalin kola i dok nema dosade i zamora. Poslije naiđu bolesti, poslovi, obveze, interesi i sukobi; čudno je da dvoje ljudi nakon trideset ili četrdeset godina osjete kako su zajedno prošli čitavu jednu povijest – pa ih ono što je ostalo poveže i spoji kao nikada; sve nevolje, sve neprospavane noći, svi strahovi, strepnje, suze, promašaji i izjalovljena očekivanja nestali su onoga časa kada su njih dvoje, sami i goli kao od majke rođeni jedne srijede ili četvrtka prije pet godina u devet ujutro legli pod deku i počeli se dirati, kupati poljupcima i gutati očima u polumraku sobe, kao da to čine prvi put.

Jer, lako je voljeti ženu kada je život pred tobom: zapravo, ti samo misliš da je voliš – a u stvari, zaljubljen si poput pastuha u ono kako ona izgleda, pa ti u nutrini tuče neko drugo, strano i tuđe srce koje kao da čeka izići iz tebe čim prije. Ženu, onu pravu, onu koju su mijesile i tukle godine i bure što ste ih prošli, voljeti treba na koncu; ona je onda baš takva kakva jest, kakvu si je godinama stvarao, gladio i gradio – pa je ili voliš, ili ne voliš; a ti biraj ako možeš, i ako si blagoslovljen tom i takvom ljubavlju; ljubavlju koja neće zgasnuti kroz koji mjesec – nego onom koja će s godinama biti samo jača, dublja, nestvarnija.

Da, to su godine koje su van svake sumnje bile ljepše od ovih prije njih. Svi vapaji, strahovi, njena nezaposlenost, moguće bolesti i tegobe; sve je to kao rukom otišlo odneseno onoga časa kada su njih dvoje legli pod onu deku i kada joj je on kazao: gledaj, tamo gdje ima za mene, ima i za tebe; kako bude meni, bit će i tebi; kada dođemo do posljednjeg komadića kruha, izrezat ćemo ga na pola. Meni taj komad ne vrijedi baš ništa ako ga s tobom neću dijeliti.

Jer, tako je i ona, dok je radila: nije pitala tko i koliko zarađuje, doprinosi, brine; sve što je pitala, pitala je sebe samu: kako i koliko mogu učiniti još bolje i više. Sve dobro i lijepo što je naučio, njeno je.

I tako su pet godina samovali i bivali kao posljednji ljudi među normalnima i prvi među nenormalnima; djeca su odlazila i dolazila, završavala fakultete i škole, sastajala se i rastajala s partnerima, poslovima, stažem, ispitima – a oni kao da su u tom životu gledali isto ono što su i sami davno, davno živjeli; nisi ih više mogao uhvatiti niti urediti; on bi radio noću, spavali bi zajedno zagrljeni danju, lutali šumama kada im se lutalo i radili zajedno kada im se radilo; putovali su izmičući se oblacima i munjama i sjedili u kući za poslom i računalom kada je sijalo i grijalo; malo su riječi govorili a puno više osmijeha i dodira podijelili i dali – preko nekih posnih ručkova i večera, čudnih i lijepih filmova što su iz zajedno odgledali ili šetnji što su ih poduzimali.

U tih pet godina prošlo je valjda trideset neuspjelih natječaja i razgovora na kojima su joj mlade žene govorile kako je prekvalificirana za posao. Uostalom, dajte molim vas, pa tko će zaposliti staru baku na pragu šezdesetih; svaka normalna nadređena žena od tridesetipet u njoj istog časa gleda protivnicu za koju će svi – nakon što je zaposle – pitati, a zašto ova ne bi vodila stvar? Upravo radi tog posla nisu inzistirali na ocjeni preostale radne sposobnosti nakon bolesti koju je prehodala; vjerojatno bi bila katastrofalna – a uostalom i čemu; već kroz možda dvije godine uz doplatu staža može se u mirovinu. I tako su čekali, tješili se i ljubili; oni te nisu vrijedni – šaptao bi joj on na uho, ako ne znaju prepoznati tvojih dvadeset godina školovanja i trideset godina iskustva.

Odbijali su nazivati i pozivati, moliti i kumiti – jer ovo što imaju bilo im je sasvim dovoljno. Ono što im je bilo važno, to je da im se djeca zaposle i školuju, a njima – kako bude; neka je zdravlja – i bit će sasvim dovoljno. I tako bi ih ljudi, prijatelji, poznanici, kumovi, s vremena na vrijeme zvali i pitali: pa gdje ste vi, golubići; nema vas ni čuti ni vidjeti – a oni bi šutjeli i zagonetno se smiješili držeći se za ruke, možda tek pričajući u nedalekim rijekama, šumarcima, jezerima, brdima koja su ispenjali, posjetili, s njih pružali oči u nebo i umivali se u ledenim potocima.

A onda je stigao – posao.

Čak i za ovu državu, državu s lijepom fasadom i prilično ispražnjenim smislom i nutrinom – bilo je zaista previše čekati dulje od pet godina a da je se ne sjeti. I tako je ona opet dobila posao; da se razumijemo - nije to nešto – nekakav poslić od osam do četiri; kada odbiješ ono eura što se mora potrošiti na prijevoz, prehranu i oblačenje (jer, je li, ne može žena ići među ljude kao zvijer, kako on ide, jer mu je sasvim svejedno što ljudi o njemu misle) – ostat će možda dvije ili tri stotine; neka – i to će biti više nego dovoljno, kao da im više uopće treba. On je prvo šutio, u nevjerici vrtio glavom – onda su, kako je i red, skuhali kavu, pokrili se dekom pa sjeli na verandu – i zaključili: posao se ne odbija; odbiti raditi bio bi grijeh prema Bogu; bilo bi to kao da kažeš: imam štrucu kruha a ne treba mi, pa ću je baciti.

I tako već dva ili tri dana šute i misle svoje; ona čita neke propise ispisane budzašto na starom i lošem printeru s Narodnih Novine –jer, savjesna i savršena kakva već jest -nije red da nema pojma i o svim izmjenama i dopunama što ih se ova plodonosna država potrudila u međuvremenu smisliti; skuplja i premeće onih pet krpa što su joj ostale od nekog davnog vremena otprije pet godina; prvo je dobila nešto kila, pa su ih poslije zajedno skidali, i sada sve to treba opet urediti, stegnuti, podvezati, prošiti; on joj skida stare i zaprašene kutije s polica i smišlja sva ona jela koja davno već nisu spremali a ona će ih moći ponijeti sa sobom da ne bude gladna. Sa stravom u očima- jer ona ne vozi, a i nema parkinga tamo gdje se ide, jednostavno nema – shvatili su da će joj ujutro, a možda čak i uvečer, trebati satipol, možda i čitava dva sata do posla u jednom smjeru, pa u nevjerici vrte glavama; sve im to još izgleda sasvim novo, nevjerojatno, čudno; kao da ponovno ulaze u neku dvadesetipetu i ponovno žive nešto što je davno već zaboravljeno.

Onda on tješeći više sebe nego nju veli; ma daj, pa to će sve kako je i red kroz nekoliko mjeseci propasti i otići u besmisao; pojavit će se netko nečiji s vezom koga će trebati namjestiti umjesto tebe; nije moguće da u ovoj državi više nema nitko takav, da su svi nestali i iscrpljeni; kada ja operiram bruh u lipnju i odležim ga taman dok bude nogometno prvenstvo, moći ćemo u miru Božjem opet poći na naše staze i puteve prema sjeveru; ovaj put niti ja neću moći brzo i žustro; nego ćemo se taman držati za ruke; mene će boljeti prepone; tebe tetive – i tako ćemo opet polako dolaziti do onih naših zelenih rijeka i šuma, da uz njih ležimo, pečemo jeger na štapovima i kuhamo radič i koprivu s jajima; da pijuckamo naše sokove od bazgi i slušamo ptice i šum vjetra u krošnjama i gledamo se u oči.

A ona mu odvraća: ma samo ti sanjaj. Tako i on s nelagodom vidi: već kroz godinu dana bit će neka načelnica ili pomoćnica nekoga i nečega; izgubio ju je i klizi mu kroz prste kao pijesak – kako je i red; nije red niti smisao u tome da njih dvoje ostanu i budu zajedno kao jedno tijelo – od toga nitko nema baš nikakve koristi; oni su svoje odradili i odredili; sada je trebaju drugi – i doista, treba je društvo, treba je država, potrebnija je tamo; što koga briga što će on dalje lutati šumama sam i zaboravljen i raditi svoj posao za računalom do duboko u noć; pred njime stoje godine tišine i samoće; samo je na njemu birati hoće li tu samoću doživljavati kao usamljenost - ili velik i mekan spokoj.

Tada joj skuha najjaču kavu koju je u životu skuhao, onu na kojoj pliva potkova; naspe u nju mrvicu cimeta i odlomi štapić vanilije, pa u džep strpa onu kocku šećera što ju kao svetinju čuvao od proljeća, negdje iz onog parka u Kadirgi, gdje su slušali vrapce i vjetar kako šumi u granju nad njihovim glavama i pili onaj nevjerojatan crni čaj i tursku kavu, sjedeći kraj ruksaka i jakni kao kada su imali dvadeset. Tamo vani, kada ona zapali prvu cigaretu, prelit će tu kocku kavom u njenoj šalici, gurnuti je pred nju i duboko uzdahnuti nad time kako je to izgleda posljednja kava posljednjih sati njene posljednje nezaposlenosti.

Ona će s iznenađenjem uzdići obrve ugledavši tu kocku šećera, pa će na ga to, otpuhujući dim, sočno i u bradu opsovati, onako – od milja, kako to već zna na njegove riječi o budućnosti ili o posljednjim stvarima; potom će mu čvrsto stegnuti ruku svojom malom, toplom, mekanom šakom. Ne voli kada on priča svoje vještičje priče i čara o budućnosti; oboje s priličnom nelagodom znadu da on s time ima neke veze i da ponekad nazre štogod od onoga što će biti; nerijetko i ono što je nelijepo. Onda je bolje da zašuti; to i njemu postaje jasno – pa doista i zašuti, gledajući je u oči.

Moram je dijeliti sa svijetom, pomisli; previše je snažan i opasan a da bih je uspio i uzmogao ostaviti samo za se. Neka; najbolji lijek za to je njeno srce. U njenom srcu ima mjesta za milijun ovolikih i ovakvih svjetova, a kamo li za jednog čovjeka – ovakvog, njenoga njega.

Navečer će zamijesiti prvi od svojih hljebova za samoću; onaj bekvasni, s medvjeđim lukom, valjda ga je u škrinji ostalo još od ljeta. Pa se sjeti: nema još mjesec dana i brat će se novi! Dok bude trgao listove, zahvaljivat će Bogu na svim darovima što mu ih je namro – i na Njoj; najvećem od najvećih; onom najboljem.

Pred tim darovima godine i vrijeme nestaju. Ostaju trenuci; sjećanja; uspomene. Ostaje život kojeg smo živjeli; ono toplo, meko, lijepo što te uvečer - dok hladan vjetar tjera suze u oči - grije i gura ti jedan posve malen osmijeh na lice.

14.01.2024. u 17:51 • 15 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 10.01.2024.

Vukovar, uvijek prvi

Doista, povijest se jednom dešava kao tragedija – a drugi put se ponavlja kao farsa.

Prvi put Vukovar je doživio tragediju. Je li je i preživio – to prosudite sami, ali nemojte gubiti iz vida činjenicu da je nakon studenog 1991. izgubio trajno ili barem na više godina najveći dio svog stanovništva. Kada su u kolovozu devedesetprve glavaši, merčepi i drugi anđeli rata zauzeli svoja mjesta u garažama i pakračkim poljanama (i dok još nisu stigli šljivančanini, arkani i oni drugi anđeli, zato ove prve spominjem kao prve), u Vukovaru je ostalo taman toliko očajnika da ga brani nekoliko mjeseci – vjerojatno čak i manje od broja tenkova koji su napadali s istoka. Iza njih, u skloništima, bolnicama, pod zemljom poput krtica – bilo je još nekoliko desetaka tisuća stanovnika, uglavnom sirotinje koja nije imala kamo – a ako ćemo pošteno niti zašto bježati, sve dok nisu otjerani pod tonama čelika i vatre.

Vukovar tada izgleda nije umro, ali kao da je svojim izmrcvarenim truplom prepriječio put sili koja je namjeravala pokoriti čitavu zemlju; baš kao što prebijena majka od pijana oca svojim mesom štiti uplakanu mladunčad. Dok smo mi čekali i grijali se u toplim barakama, brvnarama, zemunicama ili skloništima slušajući kako nam preko glava preleću rakete i fijuču granate, Vukovar je iskrvario pred našim očima i za nas – jer da nije, ono što se desilo Vukovaru desilo bi se i mnogim ostalima. Bio je to još možda posljednji čas u kojemu su u ondašnjoj našoj vojsci rame uz rame stajali sinovi domobrana, ustaša i partizana, Hrvati i Srbi, i nitko onako kao danas nije previše pitao – ili se to barem tako meni, naivnom mladcu na početku dvadesetih činilo dok sam nosio drugu uniformu u svome životu – da ne pita tko je čiji; bitno je bilo da je naš – a naš je jer ima taj važan osjećaj kako iza nas stoji svjetlo, pa kada nas samo pošalju u to blato, na te tihe i tamne rijeke da ih branimo, mi ćemo znati zbog čega smo tamo i što se od nas očekuje.

Nešto slično dešava se eto ponovno – ovaj puta, nakon trideset godina, pomalo kao farsa. Vukovar nije ništa drugo do li pokusni kunić u ratu u kojemu civilizirano društvo želi nadvladati pleme. Sila koja želi pokoriti svijet više ne dolazi s neke strane svijeta – već iz nas samih; u Vukovaru Hrvati na cesti presreću Hrvate sumnjičeći ih da su Srbi (jer vjerojatno većeg grijeha na ovom svijetu od toga za one prve nema). Dobro, pripadnici plemena su brojniji, stariji; svoje herojstvo rijetko kada oni pokazuju u malim brojkama i nad jačima; no ovdje se zapravo dešava to što je počelo davno još, davno u ovoj zemlji – i nikako da se završi: dešava se smrt horizontalne veze koja spaja zajednicu i na njeno upražnjeno mjesto dolazi pleme.

Sjetit ćete se za potrebe ovog teksta a na usrdnu molbu njegova pisca - Davorina Bogovića; on je recimo znao pričati kako nekada banke u Dubravi i dubravama ove zemlje nisu imale nikakve šanse; jedne subote u mjesecu Pero je zidao deku – čitava mu je ulica išla pomagati, baš kao što je subotu prije toga Mili trebalo pobrati jabuke ili tko zna što sedmo. Ljudi su pomagali ljude znajući da ne smiju pogriješiti – jer inače niti njima samima nitko neće pomoći kada bude trebalo. Tu se nije smjelo niti moglo gledati tko je iz kojeg plemena - postojale su snažne i istinske horizontalne veze među ljudima; radili su solidarnost i osjećaj dužnosti po kojima su se ljudi potom identificirali.

S početkom rata – i kroz sve ove godine – te horizontalne veze jednostavno su se prošupljile; društvo je počelo ličiti na mravinjak u pustinjskom pijesku kojeg će smrviti prva poplava. Osim što je postalo važno tko je čiji, još je važnije tko što ima i kako izgleda; u tu su rupu bez dna nastalu smrću onih horizontalnih veza s početka - onda uletjeli kapital i pleme – i stvar se zavrtjela do neslućenih razmjera. Sasvim je normalno da danas čovjek nema pojma tko živi pored njega, važno mu je jedino da zna čiji je taj, koji mu broj grudnjaka žena nosi ili kakav automobil vozi. I tako, kada se u sustavu desi nekakav bug; kada nas stignu prirodne nepogode i strijele božje vu nas puknu, stižu nas duge ruke plemena: odnekud se stvaraju snažni, izbrijani momci koji prenose trudnice iz zgrada napuklih zidova, gase požare i raščišćuju ruševine. Zašto to čine? Pa, tko će drugi? Susjeda, prijatelja, kumova više nema – odavna su već razmilili se po irskama i njemačkama – a država to ne umije; država nije stvorena zato da bude na pomoć građanima, nego na diku i slavu rodu i plemenu.

Trideset godina mi smo jedno veliko pleme, pleme Šošona koje snuje kako će Irokeze skratiti za glavu i oteti im novi vigvam; navlas isto ono što i Irokezi snuju za nas, ili tko zna koga drugoga. Nije samo naša domovina u takvoj situaciji; pođite u nekakav Charleroi, Malmo, Napulj ili Saint Denis, pa ćete vidjeti kako je tamo. Plemena su preuzela vrh piramide; plemena nas određuju i interesiraju.

Tko zna koliko već godina tako i naš Vukovar gleda kako se u njemu djeca dijele, kako se provodi segregacija na djelu; kako svatko ima svoje kafiće, svoje škole, svoje razrede; jedni slave svoje praznike a drugi svoje, pa kada se tkogod bolje napije, polupa nečiji grob ili izlog i dobije par bubotaka u glavu. Naši često zovu upomoć: tu su plemenski suputnici da se nađu na pomoći; tako je bilo i na ovaj pravoslavni Božić. Godinama već tuku se oni i pošteno mlate s njihovima zarađujući tako taj sveti smisao svojih života u znoj lica svoga, i sve dok su dirali i nadjačavali se sa njihovim plemenom, nitko se –budimo iskreni - nije previše bunio. Baš onako kako je u onom davnom ratu tvrdio jedan čiča kojeg je – ne sjećam se sada više točno – čini mi se citirao Ciliga: ako nećete vi nas, mi ćemo vas; tako je to, tko koga dohvati; sveto pravilo svakog plemenskog sukoba.

I tako - eto, sada se desila zabuna; tko radi – taj i griješi. Naši momci na terenu nisu baš previše obrazovani, pa netko od njih pojma nije imao da naše rođene lege znadu razvući dugo „e“; tako su naši pretukli naše (ili još gore: njihove unuke) – i onda se konačno grad digao na noge; da stvar bude još strašnija, pretučen je unuk nekog branitelja Vukovara – pa ima li teže i strašnije pogreške? I tako i taj čovjek sada veli: svi znadu tko su ti ljudi i gdje su, svi trpe njihov teror godinama, i nitko da bilo što kaže.

Teror? Trpljenje? Godine? Ma nemojte reći.

Tako je eto Vukovar ponovno stao na prvu liniju fronte. Ta fronta možda započinje u njemu, ali njeni kraci i rovovi svakako da dopiru mnogo dublje i dalje, do svih gradova i pora našeg društva; do naših duša i mjesta gdje ćemo se pogledati u ogledalo i sučiti sa istinom. To je mjesto na kojemu okrećemo glave; na kojemu djeca u dresovima bivaju pretučena i razgoljena na ulicama glavnog grada, ili na kojemu netko sa krivim naglaskom ne može u miru sjesti na kavu u bilo kojemu drugom gradu.

Vukovar je ponovno na prvoj liniji, samo što ovo nije rat protiv njih i njihovih, nego protiv nas samih: protiv toga hoćemo li naše društvo znati i htjeti organizirati tako da ne bude važno tko je čiji, nego koliko vrijedi kao čovjek. Na potezu su sada – to je valjda najviše farsično i tragikomično u čitavoj priči – vukovarska policija, sudovi, institucije; upravo one koje su desetljećima mirno gledale kako se ljudi dijele kao da je između njih potres napravio pukotinu: oni sada tu pukotinu moraju začepiti i preko nje sagraditi mostove i brane.

Upravo tu se krije i odgovor svima koji misle da je u pitanju obrana domovine; pardon – Domovine: neće tu obranu sagraditi niti spasiti nikakvo svijetlo oružje niti sustav, kao što nisu spasili niti onu, propalu državu; državu umiju obraniti samo ljudi koji takvo što smatraju vrijednim; ne bude li u ovoj državi život vrijedan toga da je njeni građani smatraju vrijednom obrane, neće je obraniti nitko.

Jer, društvo kao i uvijek ima samo dvije alternative: ili nas čeka stravična budućnost opisana u jednom suvremenom romanu u kojemu navijači krstare zgradama novozagrebačkih naselja gledajući po natpisima na vratima tko je čiji, pa one krive bacaju niz balkone na ulicu – ili nas čeka povratak u jednakost, sigurnost i solidarnost.

Vukovar će opet izgleda na tom megdanu – kako je uvijek i bilo – biti prvi. Ako je suditi po rezultatu onog prvoga rata, i ovaj će biti dug, strašan, tragičan i težak, ali šanse za pobjedu nisu baš toliko male.

Doista, sve opet kao da se ponavlja do mirne reintegracije: do časa u kojemu bedblubojse na probaciji zateknemo kako sjede u klupama zajedno sa Filipincima i Nepalcima. Kadgod je teško, sjetim se onih Zrinskih i Frankopana koji su trideset godina nakon Gutenberga, među turskom đuladi i kopljima - tiskali knjige. Vjerojatno je i ljudima onog doba tada svijet izgledao jednako loše kao i nama danas ovaj naš; zato su nam i poslali tu vječnu i važnu poruku: ništa vas drugo neće spasiti osim učenja i znanja.

- - - - - - - - -

Srbi su svoje klupe ili već uvelike prošli – ili ih ovdje više uopće nema.

Tu se na koncu moram prisjetiti razgovora kojeg sam negdje desetak godina nakon rata na nekom planinarenju u Lici vodio sam jednim domaćim pajdom nakon treće pive. Veli on meni, vidiš ti, da je devedesetdruga, mi bi ovdje pucali jedan a na drugoga, a sada evo pijemo pivu. I tako mi, sav ganut, ispriča kako je dočekao onaj petnaesti siječnja spomenute godine; kada su čuli da je Hrvatska priznata, veli njima neki njihov major, pukovnik, što li: momci, batalite vi ovo; ovi su dobili državu, nema od ovog našeg rata kruha. Opametio se, skupio familiju, završio škole, preživjeli Oluju, bacili se u biznis, prvo neka farma pilića, pa birtija, pa turizam. I sad kada odem starom ličkom znam tamo stati na raskrižju na kavu, pa ga dadem pozdraviti; nema čovjek vremena sjediti po birtijama.

10.01.2024. u 19:40 • 16 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 08.01.2024.

Odlasci i dolasci

Znate već da na neki način prirodne stvari volim daleko više nego one koje su izrađene trudom ljudskih ruku. Zašto je to tako sigurno da nije previše pametno, a možda čak niti pristojno ovdje razglabati; uostalom – tko zna zašto nešto volimo više od nečeg drugoga; jednostavno nam nešto izazove više lijepih osjećaja, a onda to nastojimo racionalizirati. Ipak, da sam kazao kako jedne cijenim više od drugih, to pak posebno ne bi bilo dobro, jer rad ljudskih ruku ma koliko nesretan bio i ma kolikim izvorom nesreće za milijarde postajao - ne bi se smio nipodaštavati.

No, svi ovi razlozi padaju u vodu pred sitnim a snažnim doživljajem ove čarolije koju sam vam tu nakeljio; zato ću i ovaj put napraviti iznimku; uzet ću slobodu skrenuti vam pažnju na nešto što je skoro u potpunosti djelo ljudskih ruku. Dobro, nije samo toga; nešto je i do zime, noći, tišine, stvari sasvim ili malo ovisnih o čovjeku; bez tih čarobnih začina ova priča bila bi sasvim izgubljena - ne bi je zasigurno niti bilo.

Kada se dugo vozite noću, pa još zimi, imate potrebu ugrijati se – ali nekako, ne samo na svojoj koži. Onda se sjetite: vidiš, tu nismo dugo bili, negdje od ljeta, kada smo taj stari grad na riječnom otoku posjetili radi osvježenja u hladu i brzoj, hladnoj vodi; mogli bismo možda tamo stati. I tako put vodi sa strane autostrade; vijuga nekoliko kilometara mračnim i pustim sporednim prometnicama – a onda, evo nas: dvorac u prvoj noćnoj izmaglici što se diže nad samom rijekom; usnuo pod zvijezdama koje sigurno nećeš moći prenijeti u ovim zapisima svjetla i tmine, osim možda... ako su toliko snažni da ih zamislite. Zvijezde.

I tako, tu su još i pogled na dvorac iz daljine, pa baklje pričvršćene na stare kamene zidove, osvijetljena krošnja nekog golog stabla, desetak okićenih borova... sve stvari koje bi vjerojatno za dana, ma koliko se sunce i nebo trudili – bile nekako obične, tamne, same; ili bi odbijale od sebe svjetlost poput stranca. Ovako, kao da je upijaju, grle i griju: tajna ove ljepote koju možda možete naslutiti putem mojih vjerojatno loših, površno obrađenih i mutnih fotografija izgleda da je u toj maloj količini svjetla koja kao da će usnuti i ugasiti što noć više bude odmicala kraju.

Prvo smo, naravno, zašutjeli od očaranosti; potom prošetali u tišini dvorištem i trijemom; potom se eto – malo fotografiralo, iako ponajviše očima, a onda osluškivalo nedaleki šum ledene, mračne rijeke pod drvenim mostom. Sasvim dovoljno za protegnuti noge, pročistiti pluća morem svježeg zraka i krenuti dalje. Ili ipak, krenuti malkice radosniji nego što si stigao.

Nije li to zapravo i osnovni smisao baš svih naših dolazaka?

08.01.2024. u 07:55 • 16 Komentara • Print • # • ^

utorak, 02.01.2024.

Putovanja

U posljednji topli, sada već pomalo davni jesenski dan popeli smo se na Sljeme, želeći očistiti misli od grada, sporovoda i nestanaka i utješiti se u prirodi; s vrha se ispod raspuhanog i čistog neba pružao pogled na sve strane, pa tako prvo gledamo prema sjeveru i Ivanščici.

Posebno me iznenadilo koliko je vrh planine ogoljen; ne sjećam se (ili dugo nisam bio na vrhu, već sam planinu prelazio na drugim mjestima) da se ikada ovako dobro na istoku vidio Kalnik; dobro – možda je i do doba dana; radilo se o popodnevu kada je sunce na suprotnoj strani.

Na Sljeme smo krenuli dok je još sve u nizini bilo okupano suncem; krošnje drveća zlatile su se u prvim popodnevnim satima pod prijetećim mrazom noći koja dolazi. Možda već sutra polovice ove krošnje neće biti; nisam mogao propustiti pružiti sebi mogućnost diviti joj se još malo. Sebi, a možda i još nekome.

Još jedan pogled prema Zagorju nad oblacima; popeti se na Sljeme ujesen uvijek je doživljaj radi toga što se u nizinama najčešće skupljaju magla i sivilo; kada si na uzvisini, pa sve to još gledaš odozgor - doista imaš osjećaj da si na posebnom mjestu.

Zapuštena zgrada stare žičare pod vrhom Sljemena i trasa nove žičare koja prelazi preko nje do nedalekog cilja. Našu poslovičnu nebrigu za staro lako bi se ovdje dalo riješiti; sasvim sigurno bilo bi zainteresiranih za najam prostora i uređenje, samo da se riješi nekoliko papira, spuste cijene, provedu poslovi kako treba. Sumnjam da bismo na nekom Krvavcu ili Pohorju vidjeli ovakav prizor.

Ovo je jedno drugo putovanje - ali, vidjet ćete, nije toliko daleko i različito; poduzeto je možda nekoliko dana ranije; dok se još vani moglo hodati u kratkim rukavima, barem poslijepodne; radi se o vrhu brda u selu Šentviške Gore, zapadno od Kamnika a sjeverno od Ljubljane.

U daljini vidi se najviši vrh Slovenije; nekakva mogućnost povećavanja na mobitelu omogućuje mi naciljati ono što želim.

Dolazili su nam tada dani tmurni i sivi; trebat će u njima posegnuti u zalihe sjećanja na sunce i toplinu. Sve do prvog sljedećeg zimskog sunca, možda i zubatog - koje će nas ogrijati tiho i stidljivo, da nas podsjeti kako je i koliko sunce lijepo, samo kada ga poželimo.