Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

Marketing

Željko Poljak

IMG-20240116-223837

Kada umre netko blizak, bude nam teško zbog praznine koju takvo što ostavlja u nama. Kada umre netko koga nismo poznavali, možemo osjećati nešto prema tom događaju samo ukoliko je ta osoba na nas ostavila trag koji se ne zaboravlja; trag toliki da si i ti drugima koji su nastojali zakoračiti govorio isto što su i tebi rekli ovi prije: pa uzmi si Poljaka.

I moja Najdraža, još u ranim danima zgrožena time da sa dvadeset nisam mrdao iz parka ili s kauča, a nakon što me baš Ona nagovorila na prvi izlet za jedan davni, snježni Badnjak - već sa dvadesetipet bih kao opsjednut planirao ispenjati Velebit u dva dana - znala je ne sasvim u šali reći da joj je taj čovjek Njenom isključivom krivnjom uništio život, jer da je morala znati kakvog sivonju ljubi; recimo, nedjeljom smo hodali na Okić, a ja sam već naglas maštao kako ću navečer otvoriti Poljaka, jer druge subote moramo na Japetić!

Uzmi si Poljaka, kao da nekome veliš, uzmi si kilu dobre masti pa bude sve išlo kao podmazano; to je bila najvrednija i najpouzdanija mantra generacija hrvatskih planinara, kao što je davno već iz stvarnosti u legendu u Slovenaca prešao Tone Mihelič; Poljak u ruksaku oduvijek je značio zanimljivost, sigurnost i ispunjenost: saznanje da tamo negdje postoji striček sa notesom i olovkom koji bilježi, konstruira i preslaguje sve moguće varijante puteva, dolazaka i odlazaka koji nam život znače i jamče da ćeš već sljedeće nedjelje opet negdje ostati bez daha - ne samo radi kakve luđačke strmine, nego i onoga što ćeš sa nje ugledati.

Planinarenje je bijeg radi povratka; nitko ne bježi od nečega dobroga: stvar je u tome da te ono - o apsurda - istinski uči tome kako prestati bježati i kako izgraditi mjesto sa kojeg se želi nikuda ne ići. Najljepši nisu odlasci; najljepša su vraćanja, kada otkriješ da se imaš kuda vratiti - ali se s njima stvar ne da započeti. Dobro, mene je život na teži i bolniji način učio i naučio da se - da bi se živjelo dobro - ne mora nikuda baš previše bježati i lutati i da je najsretnija sreća baš ona koja nas draška po nosu - ali kao i kod mnogih, i kod mene je to trajalo i trajalo, nisam ja neki lik od brzog shvaćanja; danas se opet polako vraćam na ono početno mjesto gdje sam preferirao klupice i kauče, ali kako bih se ja uopće u tom čarobnom krugu odvrtio da tog Poljaka nije bilo?

Željko Poljak za mene je jedna od takvih osoba s početka ove čudne, rogate priče: svojom knjigom koju mnogi nazivaju hrvatskom planinarskom biblijom zapravo je i na mene utjecao daleko, daleko snažnije i više od mnogih književnika i pisaca. On nije bio hrvatski Thoreau: on je i Thoreaua i Krakauera i ostale lonely ridere svojom sigurnom eruditskom rukom i gojzericom upogonio u pouzdano i skromno ali bezuvjetno nalaženje smisla. Od časa kada sam i sam prije valjda tridesetipet godina čuo rečenicu "pa nabavi si Poljaka" moj život više nije bio isti: u rukama sam imao siguran vodič i pouzdanje u to da znam što radim i kamo idem punih dvadesetak godina - sve dok internet nije odmijenio sve, pa i knjige. A i još dugo, dugo, dugo poslije toga.

Uza sve to, doktor Poljak bio je i doktor i znanstvenik i putnik i pisac i urednik i učitelj; sedamnaest bi naših običnih života stalo u jedan njegov, vjerujte mi - ako ne na riječ, a onda površnim prekapanjem najbliže knjižnice, recimo.

Zbogom, gospon Željko; da je barem svijet bio ispunjeniji ljudima kao što ste vi; i od srca Vam hvala što ste mi život učinili smislenijim, ljepšim i sigurnijim!

Post je objavljen 16.01.2024. u 22:51 sati.