penetenziagite

utorak, 02.01.2024.

Putovanja

U posljednji topli, sada već pomalo davni jesenski dan popeli smo se na Sljeme, želeći očistiti misli od grada, sporovoda i nestanaka i utješiti se u prirodi; s vrha se ispod raspuhanog i čistog neba pružao pogled na sve strane, pa tako prvo gledamo prema sjeveru i Ivanščici.

Posebno me iznenadilo koliko je vrh planine ogoljen; ne sjećam se (ili dugo nisam bio na vrhu, već sam planinu prelazio na drugim mjestima) da se ikada ovako dobro na istoku vidio Kalnik; dobro – možda je i do doba dana; radilo se o popodnevu kada je sunce na suprotnoj strani.

Na Sljeme smo krenuli dok je još sve u nizini bilo okupano suncem; krošnje drveća zlatile su se u prvim popodnevnim satima pod prijetećim mrazom noći koja dolazi. Možda već sutra polovice ove krošnje neće biti; nisam mogao propustiti pružiti sebi mogućnost diviti joj se još malo. Sebi, a možda i još nekome.

Još jedan pogled prema Zagorju nad oblacima; popeti se na Sljeme ujesen uvijek je doživljaj radi toga što se u nizinama najčešće skupljaju magla i sivilo; kada si na uzvisini, pa sve to još gledaš odozgor - doista imaš osjećaj da si na posebnom mjestu.

Zapuštena zgrada stare žičare pod vrhom Sljemena i trasa nove žičare koja prelazi preko nje do nedalekog cilja. Našu poslovičnu nebrigu za staro lako bi se ovdje dalo riješiti; sasvim sigurno bilo bi zainteresiranih za najam prostora i uređenje, samo da se riješi nekoliko papira, spuste cijene, provedu poslovi kako treba. Sumnjam da bismo na nekom Krvavcu ili Pohorju vidjeli ovakav prizor.

Ovo je jedno drugo putovanje - ali, vidjet ćete, nije toliko daleko i različito; poduzeto je možda nekoliko dana ranije; dok se još vani moglo hodati u kratkim rukavima, barem poslijepodne; radi se o vrhu brda u selu Šentviške Gore, zapadno od Kamnika a sjeverno od Ljubljane.

U daljini vidi se najviši vrh Slovenije; nekakva mogućnost povećavanja na mobitelu omogućuje mi naciljati ono što želim.

Dolazili su nam tada dani tmurni i sivi; trebat će u njima posegnuti u zalihe sjećanja na sunce i toplinu. Sve do prvog sljedećeg zimskog sunca, možda i zubatog - koje će nas ogrijati tiho i stidljivo, da nas podsjeti kako je i koliko sunce lijepo, samo kada ga poželimo.