vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 10.01.2024.

Vukovar, uvijek prvi

Doista, povijest se jednom dešava kao tragedija – a drugi put se ponavlja kao farsa.

Prvi put Vukovar je doživio tragediju. Je li je i preživio – to prosudite sami, ali nemojte gubiti iz vida činjenicu da je nakon studenog 1991. izgubio trajno ili barem na više godina najveći dio svog stanovništva. Kada su u kolovozu devedesetprve glavaši, merčepi i drugi anđeli rata zauzeli svoja mjesta u garažama i pakračkim poljanama (i dok još nisu stigli šljivančanini, arkani i oni drugi anđeli, zato ove prve spominjem kao prve), u Vukovaru je ostalo taman toliko očajnika da ga brani nekoliko mjeseci – vjerojatno čak i manje od broja tenkova koji su napadali s istoka. Iza njih, u skloništima, bolnicama, pod zemljom poput krtica – bilo je još nekoliko desetaka tisuća stanovnika, uglavnom sirotinje koja nije imala kamo – a ako ćemo pošteno niti zašto bježati, sve dok nisu otjerani pod tonama čelika i vatre.

Vukovar tada izgleda nije umro, ali kao da je svojim izmrcvarenim truplom prepriječio put sili koja je namjeravala pokoriti čitavu zemlju; baš kao što prebijena majka od pijana oca svojim mesom štiti uplakanu mladunčad. Dok smo mi čekali i grijali se u toplim barakama, brvnarama, zemunicama ili skloništima slušajući kako nam preko glava preleću rakete i fijuču granate, Vukovar je iskrvario pred našim očima i za nas – jer da nije, ono što se desilo Vukovaru desilo bi se i mnogim ostalima. Bio je to još možda posljednji čas u kojemu su u ondašnjoj našoj vojsci rame uz rame stajali sinovi domobrana, ustaša i partizana, Hrvati i Srbi, i nitko onako kao danas nije previše pitao – ili se to barem tako meni, naivnom mladcu na početku dvadesetih činilo dok sam nosio drugu uniformu u svome životu – da ne pita tko je čiji; bitno je bilo da je naš – a naš je jer ima taj važan osjećaj kako iza nas stoji svjetlo, pa kada nas samo pošalju u to blato, na te tihe i tamne rijeke da ih branimo, mi ćemo znati zbog čega smo tamo i što se od nas očekuje.

Nešto slično dešava se eto ponovno – ovaj puta, nakon trideset godina, pomalo kao farsa. Vukovar nije ništa drugo do li pokusni kunić u ratu u kojemu civilizirano društvo želi nadvladati pleme. Sila koja želi pokoriti svijet više ne dolazi s neke strane svijeta – već iz nas samih; u Vukovaru Hrvati na cesti presreću Hrvate sumnjičeći ih da su Srbi (jer vjerojatno većeg grijeha na ovom svijetu od toga za one prve nema). Dobro, pripadnici plemena su brojniji, stariji; svoje herojstvo rijetko kada oni pokazuju u malim brojkama i nad jačima; no ovdje se zapravo dešava to što je počelo davno još, davno u ovoj zemlji – i nikako da se završi: dešava se smrt horizontalne veze koja spaja zajednicu i na njeno upražnjeno mjesto dolazi pleme.

Sjetit ćete se za potrebe ovog teksta a na usrdnu molbu njegova pisca - Davorina Bogovića; on je recimo znao pričati kako nekada banke u Dubravi i dubravama ove zemlje nisu imale nikakve šanse; jedne subote u mjesecu Pero je zidao deku – čitava mu je ulica išla pomagati, baš kao što je subotu prije toga Mili trebalo pobrati jabuke ili tko zna što sedmo. Ljudi su pomagali ljude znajući da ne smiju pogriješiti – jer inače niti njima samima nitko neće pomoći kada bude trebalo. Tu se nije smjelo niti moglo gledati tko je iz kojeg plemena - postojale su snažne i istinske horizontalne veze među ljudima; radili su solidarnost i osjećaj dužnosti po kojima su se ljudi potom identificirali.

S početkom rata – i kroz sve ove godine – te horizontalne veze jednostavno su se prošupljile; društvo je počelo ličiti na mravinjak u pustinjskom pijesku kojeg će smrviti prva poplava. Osim što je postalo važno tko je čiji, još je važnije tko što ima i kako izgleda; u tu su rupu bez dna nastalu smrću onih horizontalnih veza s početka - onda uletjeli kapital i pleme – i stvar se zavrtjela do neslućenih razmjera. Sasvim je normalno da danas čovjek nema pojma tko živi pored njega, važno mu je jedino da zna čiji je taj, koji mu broj grudnjaka žena nosi ili kakav automobil vozi. I tako, kada se u sustavu desi nekakav bug; kada nas stignu prirodne nepogode i strijele božje vu nas puknu, stižu nas duge ruke plemena: odnekud se stvaraju snažni, izbrijani momci koji prenose trudnice iz zgrada napuklih zidova, gase požare i raščišćuju ruševine. Zašto to čine? Pa, tko će drugi? Susjeda, prijatelja, kumova više nema – odavna su već razmilili se po irskama i njemačkama – a država to ne umije; država nije stvorena zato da bude na pomoć građanima, nego na diku i slavu rodu i plemenu.

Trideset godina mi smo jedno veliko pleme, pleme Šošona koje snuje kako će Irokeze skratiti za glavu i oteti im novi vigvam; navlas isto ono što i Irokezi snuju za nas, ili tko zna koga drugoga. Nije samo naša domovina u takvoj situaciji; pođite u nekakav Charleroi, Malmo, Napulj ili Saint Denis, pa ćete vidjeti kako je tamo. Plemena su preuzela vrh piramide; plemena nas određuju i interesiraju.

Tko zna koliko već godina tako i naš Vukovar gleda kako se u njemu djeca dijele, kako se provodi segregacija na djelu; kako svatko ima svoje kafiće, svoje škole, svoje razrede; jedni slave svoje praznike a drugi svoje, pa kada se tkogod bolje napije, polupa nečiji grob ili izlog i dobije par bubotaka u glavu. Naši često zovu upomoć: tu su plemenski suputnici da se nađu na pomoći; tako je bilo i na ovaj pravoslavni Božić. Godinama već tuku se oni i pošteno mlate s njihovima zarađujući tako taj sveti smisao svojih života u znoj lica svoga, i sve dok su dirali i nadjačavali se sa njihovim plemenom, nitko se –budimo iskreni - nije previše bunio. Baš onako kako je u onom davnom ratu tvrdio jedan čiča kojeg je – ne sjećam se sada više točno – čini mi se citirao Ciliga: ako nećete vi nas, mi ćemo vas; tako je to, tko koga dohvati; sveto pravilo svakog plemenskog sukoba.

I tako - eto, sada se desila zabuna; tko radi – taj i griješi. Naši momci na terenu nisu baš previše obrazovani, pa netko od njih pojma nije imao da naše rođene lege znadu razvući dugo „e“; tako su naši pretukli naše (ili još gore: njihove unuke) – i onda se konačno grad digao na noge; da stvar bude još strašnija, pretučen je unuk nekog branitelja Vukovara – pa ima li teže i strašnije pogreške? I tako i taj čovjek sada veli: svi znadu tko su ti ljudi i gdje su, svi trpe njihov teror godinama, i nitko da bilo što kaže.

Teror? Trpljenje? Godine? Ma nemojte reći.

Tako je eto Vukovar ponovno stao na prvu liniju fronte. Ta fronta možda započinje u njemu, ali njeni kraci i rovovi svakako da dopiru mnogo dublje i dalje, do svih gradova i pora našeg društva; do naših duša i mjesta gdje ćemo se pogledati u ogledalo i sučiti sa istinom. To je mjesto na kojemu okrećemo glave; na kojemu djeca u dresovima bivaju pretučena i razgoljena na ulicama glavnog grada, ili na kojemu netko sa krivim naglaskom ne može u miru sjesti na kavu u bilo kojemu drugom gradu.

Vukovar je ponovno na prvoj liniji, samo što ovo nije rat protiv njih i njihovih, nego protiv nas samih: protiv toga hoćemo li naše društvo znati i htjeti organizirati tako da ne bude važno tko je čiji, nego koliko vrijedi kao čovjek. Na potezu su sada – to je valjda najviše farsično i tragikomično u čitavoj priči – vukovarska policija, sudovi, institucije; upravo one koje su desetljećima mirno gledale kako se ljudi dijele kao da je između njih potres napravio pukotinu: oni sada tu pukotinu moraju začepiti i preko nje sagraditi mostove i brane.

Upravo tu se krije i odgovor svima koji misle da je u pitanju obrana domovine; pardon – Domovine: neće tu obranu sagraditi niti spasiti nikakvo svijetlo oružje niti sustav, kao što nisu spasili niti onu, propalu državu; državu umiju obraniti samo ljudi koji takvo što smatraju vrijednim; ne bude li u ovoj državi život vrijedan toga da je njeni građani smatraju vrijednom obrane, neće je obraniti nitko.

Jer, društvo kao i uvijek ima samo dvije alternative: ili nas čeka stravična budućnost opisana u jednom suvremenom romanu u kojemu navijači krstare zgradama novozagrebačkih naselja gledajući po natpisima na vratima tko je čiji, pa one krive bacaju niz balkone na ulicu – ili nas čeka povratak u jednakost, sigurnost i solidarnost.

Vukovar će opet izgleda na tom megdanu – kako je uvijek i bilo – biti prvi. Ako je suditi po rezultatu onog prvoga rata, i ovaj će biti dug, strašan, tragičan i težak, ali šanse za pobjedu nisu baš toliko male.

Doista, sve opet kao da se ponavlja do mirne reintegracije: do časa u kojemu bedblubojse na probaciji zateknemo kako sjede u klupama zajedno sa Filipincima i Nepalcima. Kadgod je teško, sjetim se onih Zrinskih i Frankopana koji su trideset godina nakon Gutenberga, među turskom đuladi i kopljima - tiskali knjige. Vjerojatno je i ljudima onog doba tada svijet izgledao jednako loše kao i nama danas ovaj naš; zato su nam i poslali tu vječnu i važnu poruku: ništa vas drugo neće spasiti osim učenja i znanja.

- - - - - - - - -

Srbi su svoje klupe ili već uvelike prošli – ili ih ovdje više uopće nema.

Tu se na koncu moram prisjetiti razgovora kojeg sam negdje desetak godina nakon rata na nekom planinarenju u Lici vodio sam jednim domaćim pajdom nakon treće pive. Veli on meni, vidiš ti, da je devedesetdruga, mi bi ovdje pucali jedan a na drugoga, a sada evo pijemo pivu. I tako mi, sav ganut, ispriča kako je dočekao onaj petnaesti siječnja spomenute godine; kada su čuli da je Hrvatska priznata, veli njima neki njihov major, pukovnik, što li: momci, batalite vi ovo; ovi su dobili državu, nema od ovog našeg rata kruha. Opametio se, skupio familiju, završio škole, preživjeli Oluju, bacili se u biznis, prvo neka farma pilića, pa birtija, pa turizam. I sad kada odem starom ličkom znam tamo stati na raskrižju na kavu, pa ga dadem pozdraviti; nema čovjek vremena sjediti po birtijama.

10.01.2024. u 19:40 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.