vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 14.01.2024.

Godine, posao, vjetar

slappericniksadugom


Njen posao odavna već je izgubljen; dok je radila, radila je od jutra do mraka – i tako prvo u velikoj korporaciji, a poslije i privatno, ako vašeg već starog i zaboravnog pisca pamćenje dobro služi - dvanaest godina, najčešće i subotom i nedjeljom. Taj posao cvjetao je u početku; poslije se održavala glava iznad vode, a na koncu, kada je posljednje dvije godine zatvarala posao, on je gotovo svake večeri duboko u noć dolazio po nju pa bi se vraćali zajedno iz grada, slušajući u mračnoj i pustoj aveniji kojoj ne nazireš završetak kakvog Cohena ili Cavea i držeći se za ruke kao da će taj povratak kući trajati danima i mjesecima, a ne još nekoliko minuta.

I trajao je. Jer, ona se zapravo morala vratiti kući; toliko je dugo tamo nije bilo.

Djeca su već odavna pohađala više razrede škola i fakultete; navikli su na to da je nema; kada bi provodili vrijeme s njom, bilo je to najčešće negdje vani, jer bi on uspio ukrasti je i oteti životu, da svoje zajedničko vrijeme provedu po šumama, morima, nepoznatim gradovima i rijekama.

Kada je dovršavala taj posao, on je u stvari bio sretan: samo četiri godine prije toga, sjedeći dnevno i po dvanaestak sati za kakvom excel tablicom i radeći posao kojeg nisu željeli raditi drugi, ona je sebi priskrbila tromb koji je zamalo otišao tamo gdje je priči mogao doći kraj. Dok je bila u bolnici, baka se čudila kako im ne treba doći da sprema i kuha; jednoglasno su joj na telefon javili da ne treba – da oni funkcioniraju tako, bez nje, danima i mjesecima; njih je troje odavna već radilo i živjelo tako da obave sve i čekaju samo onaj završni dodir kojeg je ona donosila: bez tog dodira, sve kao da je u tjedan dana izgubilo čaroliju.

Taj posao, kao i svaki privatni posao – nije imao sredine: ili si u njemu čitav, bez slobodnog vremena, bez zdravlja, bez ičeg i ikoga svoga – ili te nema i propadaš. Posao je veliki protočni bojler u kojeg se utjerava puno vode; tek tako možeš postići da iz njega puno tople vode i izlazi; ako to pravilo ne poštuješ, vrlo brzo ćeš propasti.

I tako, prije pet godina – sve je propalo; ugovor nije otkazala korporacija; ona je otkazala korporaciji, posložila novac za još neko vrijeme u kojemu će uplaćivati doprinose i dadžbine – i konačno stavila ključ u bravu. Ili to, ili da je nema: on je izabrao da je ima živu, u svome naručju, bez posla.

Njegov posao – baš nekako s dolaskom korone – počeo se obavljati većinom od kuće; kada su izvanredne okolnosti prestale, moglo se birati: ili povratak na staro, ili rad pretežno od kuće. Potonja varijanta uključivala je mnogo loših strana, od stalnog utovara i istovara dokumentacije, korištenja vlastitog interneta, struje, prostora, printera, tonera, dugih i zamornih odlazaka i dolazaka na posao radi transporta i predaje obavljenog.

On je, naravno, izabrao da bude kod kuće: da joj bude blizu; sve ostalo bilo mu je nevažno.

Bilo je to – složit će se oboje - najljepših pet godina u vremenu koje im je do sada bilo dano; kakva će biti budućnost – to nitko zapravo ne zna, pa o njoj ovdje nećemo. Neobično, zar ne? Obično ljudi kao najbolje i najljepše godine pamte one u kojima su bili mladi; godine u kojima su bezbrižno pohađali fakultet, bez obaveza, bez djece, dok adrenalin kola i dok nema dosade i zamora. Poslije naiđu bolesti, poslovi, obveze, interesi i sukobi; čudno je da dvoje ljudi nakon trideset ili četrdeset godina osjete kako su zajedno prošli čitavu jednu povijest – pa ih ono što je ostalo poveže i spoji kao nikada; sve nevolje, sve neprospavane noći, svi strahovi, strepnje, suze, promašaji i izjalovljena očekivanja nestali su onoga časa kada su njih dvoje, sami i goli kao od majke rođeni jedne srijede ili četvrtka prije pet godina u devet ujutro legli pod deku i počeli se dirati, kupati poljupcima i gutati očima u polumraku sobe, kao da to čine prvi put.

Jer, lako je voljeti ženu kada je život pred tobom: zapravo, ti samo misliš da je voliš – a u stvari, zaljubljen si poput pastuha u ono kako ona izgleda, pa ti u nutrini tuče neko drugo, strano i tuđe srce koje kao da čeka izići iz tebe čim prije. Ženu, onu pravu, onu koju su mijesile i tukle godine i bure što ste ih prošli, voljeti treba na koncu; ona je onda baš takva kakva jest, kakvu si je godinama stvarao, gladio i gradio – pa je ili voliš, ili ne voliš; a ti biraj ako možeš, i ako si blagoslovljen tom i takvom ljubavlju; ljubavlju koja neće zgasnuti kroz koji mjesec – nego onom koja će s godinama biti samo jača, dublja, nestvarnija.

Da, to su godine koje su van svake sumnje bile ljepše od ovih prije njih. Svi vapaji, strahovi, njena nezaposlenost, moguće bolesti i tegobe; sve je to kao rukom otišlo odneseno onoga časa kada su njih dvoje legli pod onu deku i kada joj je on kazao: gledaj, tamo gdje ima za mene, ima i za tebe; kako bude meni, bit će i tebi; kada dođemo do posljednjeg komadića kruha, izrezat ćemo ga na pola. Meni taj komad ne vrijedi baš ništa ako ga s tobom neću dijeliti.


Jer, tako je i ona, dok je radila: nije pitala tko i koliko zarađuje, doprinosi, brine; sve što je pitala, pitala je sebe samu: kako i koliko mogu učiniti još bolje i više. Sve dobro i lijepo što je naučio, njeno je.

I tako su pet godina samovali i bivali kao posljednji ljudi među normalnima i prvi među nenormalnima; djeca su odlazila i dolazila, završavala fakultete i škole, sastajala se i rastajala s partnerima, poslovima, stažem, ispitima – a oni kao da su u tom životu gledali isto ono što su i sami davno, davno živjeli; nisi ih više mogao uhvatiti niti urediti; on bi radio noću, spavali bi zajedno zagrljeni danju, lutali šumama kada im se lutalo i radili zajedno kada im se radilo; putovali su izmičući se oblacima i munjama i sjedili u kući za poslom i računalom kada je sijalo i grijalo; malo su riječi govorili a puno više osmijeha i dodira podijelili i dali – preko nekih posnih ručkova i večera, čudnih i lijepih filmova što su iz zajedno odgledali ili šetnji što su ih poduzimali.

U tih pet godina prošlo je valjda trideset neuspjelih natječaja i razgovora na kojima su joj mlade žene govorile kako je prekvalificirana za posao. Uostalom, dajte molim vas, pa tko će zaposliti staru baku na pragu šezdesetih; svaka normalna nadređena žena od tridesetipet u njoj istog časa gleda protivnicu za koju će svi – nakon što je zaposle – pitati, a zašto ova ne bi vodila stvar? Upravo radi tog posla nisu inzistirali na ocjeni preostale radne sposobnosti nakon bolesti koju je prehodala; vjerojatno bi bila katastrofalna – a uostalom i čemu; već kroz možda dvije godine uz doplatu staža može se u mirovinu. I tako su čekali, tješili se i ljubili; oni te nisu vrijedni – šaptao bi joj on na uho, ako ne znaju prepoznati tvojih dvadeset godina školovanja i trideset godina iskustva.

Odbijali su nazivati i pozivati, moliti i kumiti – jer ovo što imaju bilo im je sasvim dovoljno. Ono što im je bilo važno, to je da im se djeca zaposle i školuju, a njima – kako bude; neka je zdravlja – i bit će sasvim dovoljno. I tako bi ih ljudi, prijatelji, poznanici, kumovi, s vremena na vrijeme zvali i pitali: pa gdje ste vi, golubići; nema vas ni čuti ni vidjeti – a oni bi šutjeli i zagonetno se smiješili držeći se za ruke, možda tek pričajući u nedalekim rijekama, šumarcima, jezerima, brdima koja su ispenjali, posjetili, s njih pružali oči u nebo i umivali se u ledenim potocima.

A onda je stigao – posao.

Čak i za ovu državu, državu s lijepom fasadom i prilično ispražnjenim smislom i nutrinom – bilo je zaista previše čekati dulje od pet godina a da je se ne sjeti. I tako je ona opet dobila posao; da se razumijemo - nije to nešto – nekakav poslić od osam do četiri; kada odbiješ ono eura što se mora potrošiti na prijevoz, prehranu i oblačenje (jer, je li, ne može žena ići među ljude kao zvijer, kako on ide, jer mu je sasvim svejedno što ljudi o njemu misle) – ostat će možda dvije ili tri stotine; neka – i to će biti više nego dovoljno, kao da im više uopće treba. On je prvo šutio, u nevjerici vrtio glavom – onda su, kako je i red, skuhali kavu, pokrili se dekom pa sjeli na verandu – i zaključili: posao se ne odbija; odbiti raditi bio bi grijeh prema Bogu; bilo bi to kao da kažeš: imam štrucu kruha a ne treba mi, pa ću je baciti.

I tako već dva ili tri dana šute i misle svoje; ona čita neke propise ispisane budzašto na starom i lošem printeru s Narodnih Novine –jer, savjesna i savršena kakva već jest -nije red da nema pojma i o svim izmjenama i dopunama što ih se ova plodonosna država potrudila u međuvremenu smisliti; skuplja i premeće onih pet krpa što su joj ostale od nekog davnog vremena otprije pet godina; prvo je dobila nešto kila, pa su ih poslije zajedno skidali, i sada sve to treba opet urediti, stegnuti, podvezati, prošiti; on joj skida stare i zaprašene kutije s polica i smišlja sva ona jela koja davno već nisu spremali a ona će ih moći ponijeti sa sobom da ne bude gladna. Sa stravom u očima- jer ona ne vozi, a i nema parkinga tamo gdje se ide, jednostavno nema – shvatili su da će joj ujutro, a možda čak i uvečer, trebati satipol, možda i čitava dva sata do posla u jednom smjeru, pa u nevjerici vrte glavama; sve im to još izgleda sasvim novo, nevjerojatno, čudno; kao da ponovno ulaze u neku dvadesetipetu i ponovno žive nešto što je davno već zaboravljeno.

Onda on tješeći više sebe nego nju veli; ma daj, pa to će sve kako je i red kroz nekoliko mjeseci propasti i otići u besmisao; pojavit će se netko nečiji s vezom koga će trebati namjestiti umjesto tebe; nije moguće da u ovoj državi više nema nitko takav, da su svi nestali i iscrpljeni; kada ja operiram bruh u lipnju i odležim ga taman dok bude nogometno prvenstvo, moći ćemo u miru Božjem opet poći na naše staze i puteve prema sjeveru; ovaj put niti ja neću moći brzo i žustro; nego ćemo se taman držati za ruke; mene će boljeti prepone; tebe tetive – i tako ćemo opet polako dolaziti do onih naših zelenih rijeka i šuma, da uz njih ležimo, pečemo jeger na štapovima i kuhamo radič i koprivu s jajima; da pijuckamo naše sokove od bazgi i slušamo ptice i šum vjetra u krošnjama i gledamo se u oči.

A ona mu odvraća: ma samo ti sanjaj. Tako i on s nelagodom vidi: već kroz godinu dana bit će neka načelnica ili pomoćnica nekoga i nečega; izgubio ju je i klizi mu kroz prste kao pijesak – kako je i red; nije red niti smisao u tome da njih dvoje ostanu i budu zajedno kao jedno tijelo – od toga nitko nema baš nikakve koristi; oni su svoje odradili i odredili; sada je trebaju drugi – i doista, treba je društvo, treba je država, potrebnija je tamo; što koga briga što će on dalje lutati šumama sam i zaboravljen i raditi svoj posao za računalom do duboko u noć; pred njime stoje godine tišine i samoće; samo je na njemu birati hoće li tu samoću doživljavati kao usamljenost - ili velik i mekan spokoj.

Tada joj skuha najjaču kavu koju je u životu skuhao, onu na kojoj pliva potkova; naspe u nju mrvicu cimeta i odlomi štapić vanilije, pa u džep strpa onu kocku šećera što ju kao svetinju čuvao od proljeća, negdje iz onog parka u Kadirgi, gdje su slušali vrapce i vjetar kako šumi u granju nad njihovim glavama i pili onaj nevjerojatan crni čaj i tursku kavu, sjedeći kraj ruksaka i jakni kao kada su imali dvadeset. Tamo vani, kada ona zapali prvu cigaretu, prelit će tu kocku kavom u njenoj šalici, gurnuti je pred nju i duboko uzdahnuti nad time kako je to izgleda posljednja kava posljednjih sati njene posljednje nezaposlenosti.

Ona će s iznenađenjem uzdići obrve ugledavši tu kocku šećera, pa će na ga to, otpuhujući dim, sočno i u bradu opsovati, onako – od milja, kako to već zna na njegove riječi o budućnosti ili o posljednjim stvarima; potom će mu čvrsto stegnuti ruku svojom malom, toplom, mekanom šakom. Ne voli kada on priča svoje vještičje priče i čara o budućnosti; oboje s priličnom nelagodom znadu da on s time ima neke veze i da ponekad nazre štogod od onoga što će biti; nerijetko i ono što je nelijepo. Onda je bolje da zašuti; to i njemu postaje jasno – pa doista i zašuti, gledajući je u oči.

Moram je dijeliti sa svijetom, pomisli; previše je snažan i opasan a da bih je uspio i uzmogao ostaviti samo za se. Neka; najbolji lijek za to je njeno srce. U njenom srcu ima mjesta za milijun ovolikih i ovakvih svjetova, a kamo li za jednog čovjeka – ovakvog, njenoga njega.

Navečer će zamijesiti prvi od svojih hljebova za samoću; onaj bekvasni, s medvjeđim lukom, valjda ga je u škrinji ostalo još od ljeta. Pa se sjeti: nema još mjesec dana i brat će se novi! Dok bude trgao listove, zahvaljivat će Bogu na svim darovima što mu ih je namro – i na Njoj; najvećem od najvećih; onom najboljem.

Pred tim darovima godine i vrijeme nestaju. Ostaju trenuci; sjećanja; uspomene. Ostaje život kojeg smo živjeli; ono toplo, meko, lijepo što te uvečer - dok hladan vjetar tjera suze u oči - grije i gura ti jedan posve malen osmijeh na lice.

14.01.2024. u 17:51 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.