"... Za mene je primjer upravo M. Z. Prije deset godina njezin je suprug emigrirao u New York. Isprva je živio u krajnjoj bijedi, ali potom mu je pomogla židovska općina i suprug M. Z., za kojega ona sada može reći - bivši suprug, stao je na vlastite noge.
Jedina bliska osoba koja joj je preostala bila je njezina unuka koja sada ima petnaest godina. M. Z. je već jako bolesna, pretila je i teško hoda. Jednog sam se dana vratio, a M. Z. je u ruci držala pismo i bilo je očigledno da je uzrujana. Bilo je to pismo njezina supruga, koji joj je pisao: „Pošalji ovamo našu unuku, ja ću je školovati, ja ću je uzdržavati, dat ću joj sve."
M. Z. shvaća da je njezin suprug, njezin bivši suprug, u pravu: kakvu budućnost može imati njezina unuka u Kijevu? A to je dijete toliko sposobno! Ali ako unuka ode, M. Z. će ostati sama, posve sama, a ne treba ni reći da su je godine sustigle, da se treba pomiriti sa sudbinom. S druge pak strane, može li lišiti unuku takve zlatne prigode? Ta mogla bi ondje postati liječnica, violinistica, upoznati kakvog bogataša.
,,Što vi o tome mislite?" pita me zdvojna M. Z. Gledam kako čita rečenicu po rečenicu tog radosno-zlogukog pisma (čiji sadržaj cijeli dan skriva od unuke); opetovano joj drhti cijelo tijelo; osjećam da se nalazim u središtu ljudske drame. Šutim, a potom sam zamolio M. Z. za oprost. „Oprostite mi,” kažem, ,,ne ljutite se, ali ja stvarno ne znam što bih vam na to odgovorio."
Politika toliko ovdje vlada svime da sam nehotice želio započeti ovo izvješće sažimanjem nove odluke koju je upravo izglasao parlament Ukrajine ili razgovorom s jednim od mjesnih aktivista, ali odmah sam pomislio da bih za početak trebao reći nešto drugo, naime pohvaliti Kijev kao grad. To je jedini od velikih gradova bivšeg SSSR-a u kojem ulice ne služe tome da se brzo šmugne kući, nego za hodanje, za šetnje. Slično je možda još samo u Petrogradu..."
Naklada Ljevak, 2021.
Post je objavljen 30.10.2024. u 07:42 sati.