Mnogo je stvari koje čovjeka natjeraju poći na put, a malo je puteva na kojima ne treba uložiti baš nikakav napor ili na kojima nećemo osjetiti kakvu opasnost. Putovanja često i jesu izazovna baš zbog toga što podrazumijevaju užitak nakon brođenja preko ili mimo nelagode i stvari na koje ne možemo utjecati.
Nekada je sama ideja putovanja zanosna: ne ostati, nego ići; nije li takvo što iz tko zna kojeg razloga neskromno, loše, obijesno - pa da smo ostali u svome gnijezdu niti bismo što stavili na kocku, niti bismo ijednu vodu uzbibali. S druge strane, stići u Grad pred svitanje nakon čitave noći u autobusu; prohodati kilometre sa suncem u očima pa krenuti uz mostove, obale i ušća prema prastarim tvrđavama na hridima civilizacija i vremena; hodati u susret vjetru, suncu i umoru - tko bi tome odolio. Držati se za ruke u polusnu hladnog jutra; ispijati prve snažne kave; napuniti ruksake knjigama za koje nikada nismo niti sanjali da bismo ih mogli držati u rukama; polaziti na put radi događaja koji nas čekaju da im na koncu ne bismo niti prisustvovali - jer gdje bi sve to stalo uz ovo što smo na leđa već uprtili; blagovati jela za koja smo već zaboravili da postoje ili da ih netko negdje sprema da bi se u njima uživalo... Ne ispuniti planirano, kako bi se sutra moglo reći; pa još uvije ondje nismo bili... a ne propustiti najvažnije: upoznavati ljude koji su nam promijenili život i radi kojih smo ovo što jesmo, a ne netko drugi, ili nitko.
Sve je to važno i nenadomjestivo na našim putevima, ali tek kada u tri ujutro, prelazeći granice i u daljinama i tminama svjetleće punktove čovjek ne osjeti slabost, samoću i potrebu za smislom, od svega toga bit će malo ili ništa. Čudesna bijela točka u koloni na dalekom noćnom putu, eto to je čovjek; krijesnica na mračnoj pustoši ničega - pa u nekom strašnom scenariju neizvjesnosti i nelagode nedostaje uvijek nekih pola metra ili sekunde da i ovaj put izbjegnemo nevolju ili propast. To čovjek razumije tek kada se usred hladne i vedre noći uputi prema istoku da bi ranije no inače dočekao sunce, pa prolazi pored stotina i tisuća limenih kvadara u kojima isto kao i u njemu sviće nada; tinja ufanje u bolje, snažnije i čvršće; u nešto što ćemo jednoga dana pamtiti kao dobro.
Na koncu, naša Lastavica će vam jednog dana, u to uopće ne sumnjam, ispričati priču o tome zbog čega je dobro uvijek u nekom prtljažniku imati osiguranje i nositi – pored svih sredstava i alata civilizacije, dogovora i pouzdanja – kakav malen ali odlučan znak da još uvijek nismo odustali od vjerovanja u vlastite mogućnosti i u to da sami svoje uzde umijemo uzeti u ruke.
Ja ću ovdje samo zakimati glavom; sjetiti se kako su dobre Tri leće u Gelateriji; zapamtiti za čitav život i u sjećanje utkati stisak ruke, pogled, riječi, slaganja i upoznavanja. Svjedočiti o tome da pisanje možda i nije jedino iznošenje sebe na papir, već i poziv drugome da nas otkrije ako to želi. Slabašan korak u tminu prema radosti nekog nepoznatog početka. Odlazak i povratak zato da bismo se imali kamo vratiti. Jer, odlasci i nisu ništa drugo do li polasci radi povratka; dokazi nekog smisla i važnosti; tihe i blage priče o tome da ovuda nismo samo prolazili bez tragova. Znakova da nismo toliko važni mi sami, nego da bi trebalo ustrajati na tome da lakše i ljepše bude onima koji dolaze poslije nas.
Post je objavljen 24.10.2024. u 08:03 sati.