vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 29.08.2025.

Srna na grudobranu

„Ništa nije odvratnije od većine: ona se sastoji od nekolicine moćnih prednika; nitkova koji se prilagođavaju; slabih koji se asimiliraju i mase koje oponaša ne znajući što uopće želi.“

Johann Wolfgang von Goethe


- - - - - - - --


Kada imaš osamnaest vjeruješ svima i svakome. Oko tebe su stariji ljudi; mnoštvo starih, mudrih i šutljivih što tiho izriču tek osude ili savjete. Činiš ono što čine i drugi – pa ako se i buniš, činiš to jer tako čine ovi oko tebe; a u stvari pristaješ na ono što osjećaš da je snažnije i da će te inače zgaziti. Sve što te okružuje tamno je, dosadno i usko poput tračka svjetla što te povremeno obasja, pa nestane u mrkloj noći. Slušaš i radiš; radiš i slušaš, a u sebi gradiš ono što umiješ i što ti preostaje, pa se u tome samotnom i bogatom svijetu utapaš radi utjehe i spasa.

Jer, jasno ti je otkada za sebe znadeš da ono što ljudi rade ne rade od htijenja ili potrebe da se dadu, već od nevolje i potrebe da uzmu. Ne živi se da bi se radilo, ali se radi da bi se živjelo – i ma koliko oko tebe drugi pričaju o tome kako su važni ideali, davanje i pažnja – već od malih nogu jasno ti je da u stvari živite svoje živote u laži. Ljudi misle jedno, govore drugo a čine treće – i to je stalan i nepromjenjiv tijek stvari koji će te pratiti čitava života, osim u rijetkim iznimkama.

U takvoj sredini valja živjeti i preživjeti – i baš nekako kada ti se učinilo da si se naviknuo na to, pošalju te stotinama kilometara daleko, tek što si prešao granicu punoljetnosti, pa ti u ruke tutnu neki komad ledena metala i stanu govoriti o tome kako si dužan brinuti i braniti ljude oko sebe, jer kada vi kao jedan stanete u stroj, neće nam nitko više ništa moći.

- - - - -

Baš takav zateći ćeš se usred jedne davne i daleke noći na rubu šume, pod grudobranom što štiti od ledena sjevernog vjetra – na straži. Kroz mjesečinu i muk škripale su prljave i tvrde čizme četvorice ljudi, pa su stigle do onoga koji je ovdje dva sata boravio prije tebe, a onda tebe napustile da te ostave u mraku i hladnoći. Bura vije svoj ples u visini, njišući teške, svijetle i gole krošnje nad tobom, pa jedva da nad vama nazireš čitavo more šićušnih zvijezda u beskrajnoj tami.

Prvi si put zapalio cigaretu još tamo, prošlog ljeta; bilo je važno i veliko postajati odraslim – ili naprosto onome tko si dodavati nešto drugo; postajući tako zapravo nekim drugim – samo što ćeš takvo što moći razumjeti tek desetljećima kasnije. Prva cigareta – prva mučnina; zatim druga, pa treća - - - i tako iz večeri u večer, usred ljeta prije vojske, da se uvježbaš i pripremiš za to da budeš odrastao. Onda kada stigneš tamo kamo su te poslali, začudit ćeš se tome kako tvoje tijelo više ne odbija duhan, već vapi za smirajem – i tako ćeš propušiti konačno, za dugo vremena; sve do onda kada shvatiš da te od toga bole i propadaju ti zubi – pa jednostavno odlučiš i prestaneš, a taj prestanak urodi jednostavnim, čistim i neponovljivim nestankom boli.

O, kako je čovjek plitka i glupa životinja – i kako je jednostavno postići da nešto učini ili ne učini, samo ako umiješ postizati takvo što – i ako imaš zašto.

Ostavili su te tako u toj dolini pored šume; nad tobom su zvijezde i krošnje, a pored tebe prtina u dubokom ledu i tišina. Za leđima ti se pruža dug, polukružni grudobran što štiti lansirnu rampu koju okružuje; pa kada u visini zapuše vjetar, ti se usred te ledene, oštre kupke osjetiš nekako barem na čas siguran i zaboravljen, jer na mjestu na kojem jesi te dvije riječi vrlo često idu jedna pored druge. Naime, ako te se netko sjeti, nećeš više biti siguran, a ako se nesigurnim osjetiš, teško da će za dugo vremena zaboraviti na te.

Zadovoljan si time i pomalo spokojan. Probudili su te usred prvog, najslađeg sna; zato sada tareš oči grubim suknom šinjela što ti dopire gotovo do vrha onih čizama. Tek si započeo sa svojim stražarskim stažem; ovo su prvi dani po obuci – a već je na vas nalegla iznenadna i teška zima puna vjetra i snijega. Tek kasnije upoznat ćeš tjedne i tjedne borbene straže; one s metkom u cijevi pušaka – jer već su krenule priče o tome da dolje, u zaljev ispod vaših brda treba stići nekakav strašan i ogroman nosač aviona s kojeg će polijetati čelične ptice što će daleko u nekoj pustinji sijati smrt i osvetu za putničke avione što su oboreni prošle jeseni.

Ne razumiješ iz tih priča gotovo ništa; ta – još si dijete, pa slijepo vjeruješ kako će na koncu sve završiti dobro – i već kroz deset mjeseci ti ćeš stići kući na početak fakultetske godine. Strah je najbolje liječiti sljepilom; uz to će ti baš sada, razumjet ćeš, najbolje pomoći cigareta, pa se hvataš džepa na bluzi i iz njega vadiš omekšalu i polupraznu kutiju. Pripaljuješ u zavjetrini stražarske kućice, pa duboko udišeš prvi dim – i učiš hod kroz vječni i strašni put pušača. I stvarno, već kroz koju sekundu ti se osjećaš još bolje, još sigurnije i zaštićenije. Brzo će proći i ta dva sata, a onda ćeš se opet vratiti u toplinu i težak vonj stražare, među desetine istih takvih tijela, željnih spokoja, a bolesnih od strasti i hinjene bezbrižnosti.

I u taj čas, desit će ti se najstrašnija od svih strašnih stvari kojima te plaše kada imaš osamnaest. Čega bi se uopće dijete na pragu prve prave mladosti imalo plašiti ako je zdravo, vedro i bezbrižno? Zato su tu države, starci, plemena i politike: zato da djetinjstva postanu puna briga i kratka; da mladosti bivaju prekinute, proklete i daleke; da u krvava klupka povijesti ti isti starci bacaju tuđu djecu, da se rastapaju ljubavi i suze teku ljudskim obrazima poput brzih gorskih potoka. Strah je taj koji ljude čini neljudima, a ponajviše zato što baš njega jedni ljudi koriste da bi drugima napakostili putem trećih, koje su u nešto uvjerili.

Tako i vama već mjesecima govore o neprijateljima. Što bi zajednice ljudske bez neprijatelja bile, ako ne malene i tihe iskre nade na širokim gorskim livadama? Neprijatelji su ti koji ljude okupljaju u masu, zatvaraju ih u torove i gone jedne na druge kao bijesne pse; ne smije se ostajati nepažljiv i pospan na stražama i ne voditi računa o tome da u svakom času nečije budno i strašno oko gleda i snatri o tome da nam zavrne vratom i nešto otme.

Kada slušaš takve stvari danima, čine ti se strašnim, besmislenim i pomalo smiješnim. Kada te njima - i ničim drugim - opterećuju mjesecima, onda počinješ uviđati to kako se nešto u ljudima oko tebe izmijenilo; danas u ovome – sutra u onome, pa su se predali toj strašnoj, tamnoj i brzoj rijeci od leda i straha, da u nju utonu i zaplivaju s ostalima.

Jer, još do jučer ti si na istoj toj obali, samo malo južnije ili sjevernije, gledao u lica nekih čudnih i dalekih djevojaka koje su govorile tebi posve nerazumljivim jezicima onkraj granica i crta; ono čime ste se bez greške sporazumijevali i dobro znali o čemu je riječ, samo kada netko poželi tako razgovarati – to su bile oči. Oči djece i mladih ne lažu: one govore jednim jedinim jezikom koji prelazi sve granice, mržnje i strahove a zove se ljubav. No upravo sada uče te i govore ti kako iza tih granica, crta i brda stoje neki posve strani daleki ljudi koji prijete zlom, pa je samo pitanje trenutka kada ćeš u to početi vjerovati.

Ljudi obično učine ono što vide da oko njih čini većina drugih; poslije ćeš i ti, polako i kroz vrijeme saznavati kako su drugi povjerovali u priče o mržnjama i ratovima i kako su ubacivali metke u cijevi svojih pušaka pucajući iz njih vjerno i staloženo poput strojeva.

Zbog čega se i tebi takvo što neće desiti, pa ti nikada na pamet tamo gdje si te noći i drugih noći te zime bivao - nije palo pušku s metkom u cijevi uzimati u ruke, razumjet ćeš baš tada; u noći u kojoj ćeš saznati vjeruješ li u to što ti pričaju, ili ćeš vjerovati onome što si vidio.

Baš u onom trenutku kada udahneš sedmi ili osmi dim one blažene i spasonosne cigarete, pa pomisliš kako je sve dobro i na svome mjestu, prenut će te od toga polusna tih ali odlučan zvuk nekog koraka u snijegu.

Dapače, ti koraci i nisu dolazili odnekud daleko; bili su to koraci gore, na samom grudobranu, oko onih rampi raširenih u tmini poput divovskih batrljaka nekog nesretna čovjeka bez nogu ili ruku, što pod zvijezdama vapi nad svojim životom i nesrećom.

Gore netko hoda; gore – tamo gdje će doći rakete; tamo gdje je ono što se čuva!

Od muke u tišini napneš uši pa slušaš: koraka je mnogo; učini ti se da su čak četiri, pa onda nastupi kratka stanka – nakon koje slijedi nov kvartet. Tup-tup-tup-tup; pa onda opet tup-tup-tup-tup; nešto odlučno i polako gazi kroz snijeg u visini iznad tebe, a tebe je baš sad onaj izdajnik mjesec osvijetlio i prosuo ti svoju svetu i snažnu svjetlost očima poput rijeke, da budeš laka i jednostavna meta svakom zlu.

Tvoja desna ruka još je uvijek na remenu puške, ali srce ti je već u ušima i tuče kao ludo; strah što te obuzeo neljudski je, snažan i čvrst poput zida, pa ti ne da pomaći se s mjesta.

Netko ide!

Pa tko će ići u toj strašnoj ledenoj noći, ako neće neprijatelj; onaj koji snatri o tome da ti zavrne vratom i oduzme ti život još i prije nego li si ga zapravo počeo živjeti? Tko će po tom ledu i vjetru i nesreći ustati iz topla kreveta i hodati grudobranima da kvari ljudima snove i pretvara ih u krv i meso i usijano željezo?

No, još jednim jedinim malenim, jedva čujnim dijelom tebe vlada ono što te čini djetetom: onaj glas što ti uvijek govori da nigdje, brate, nema nikakvog neprijatelja i da će sve biti dobro.

Baš taj djelić tebe tvori onaj kut u tvome oku koji ne dopušta da ga zamagle, zakrile i oduzmu: kroz njega gledaš jasno i važno, znajući da svijet ne može biti drugačiji od onog što očima vidiš a srcem gledaš.

I baš na tom mjestu, u jednom od najstrašnijih časova tvoje mladosti, ti ćeš ugledati prizor koji će te obilježiti jednom zasvagda, pa ti nikada više neće dopustiti da mnoštvu dadeš priliku nadvladati onim što ti je najvrednije – a to su tvoje misli.

Gore, na vrhu grudobrana, ispod svijetla komadića noćnog neba osuta zvijezdama i blagoslovljena ledenim, tihim vjetrom – iskoračio je na sam rub padine velik, snažan srnjak s rogovljem pa – ne mareći uopće za tebe – gleda u taj noćni prizor prepun ponosa, ljepote i snage!

Da, širiš oči od nevjerice i straha pa sam sebi gotovo da šapćeš; zato su koraka i bila četiri, jer srna ima četiri noge, budalo, i jer srne noću izlaze na mjesec, jer ne smiju danju – da ih ljudi ne vide. Štipaš tvrdim i zaleđenim rukavicama svoje obraze pa se dovodiš svijesti i sam sebe tješiš; zar si zaboravio da je prva knjiga koju si ikada pročitao, zajedno s majkom - dijelom tako da si joj je čitao na glas, a dijelom da ste je čitali svaki za sebe, naslonivši obraze jedan o drugi – bio baš Bambi?

Kada si dijete, pa te drugi nipodaštavaju i kinje; zaboravljaju na tebe i pokazuju ti koliko si im bezvrijedan i nevažan; ili kada si jednostavno mlad – pa sve što su ti o svijetu pričali i bajali postaje laž, praznina i besmisao – ti zapravo počinješ misliti o tome kako svijetu nisi bitan i kako je tek pitanje časa kada ćeš u tom ništavilu, pustoši i ledu nestati da te nikada više ne bude.

No - ako si ikada sumnjao u to da na ovom svijetu baš nikoga nije briga za tebe – onda si se baš u tom času uvjerio kako tome nipošto nije tako i kako su same zvijezde odnekud iz najdubljih tmina svoje nespoznatljive srži poslale tu besmrtnu, važnu sliku da te izliječi, opominje i vodi.

Poslije ćeš poskrivećki – da oficiri i služinčad nepritomna ne čuje - pričati drugima o tome kako si gore na grudobranu vidio srnjaka, pa će ti se smijati i rugati ti se kolika si budala – jer ga nisi ustrijelio i nisi dobio nagradu, odsustvo, značku primjerenosti i slavu! Kakav si ti idiot, siktat će drugi kroz zube, zavidni što se baš njima nije pružila takva jedinstvena prilika, pa se prisjećati kako su stariji vojnici pričali – prije nego će poći kući – kako je netko njihov početkom jedne isto takve ledene i strašne zime ustrijelio srnu na straži, a poslije mu je ondje bilo kao u hotelu.

No, ti ćeš bez ikakve sumnje u svome sjećanju kao jednu od tek nekoliko važnih i istinskih slika vlastita bivanja ostaviti baš taj prizor; neponovljivu sliku velike i snažne životinje kako ti se dolazi pokazati i opomenuti te na to da nikada ne povjeruješ u laž; u lance i ropstvo, nego čak i onda kada te budu mamili nagradama, ili vukli i nipodaštavali strahovima i prijetnjama – da se sjetiš kako su ti zvijezde na grudobran poslale srnu, da se od nje nasmrt prestrašiš – jer, kako bi inače uopće ozbiljno sve to umio shvatiti – i da od nje razumiješ da život nije i ne može biti gubitak.

One malene, ledene, bezvrijedne puške što ti je visjela na ramenu ti se tada srećom zapravo od sveg uzbuđenja i prenutosti nisi niti sjetio, a da i jesi – u to si posve siguran – ne bi je dlanom okovanim u onoj zaleđenoj rukavici niti dotakao, kvareći tako na sebi i u sebi onaj neponovljiv i veličanstven osjećaj posebnosti, znajući da su te same zvijezde svojim svjetlom na časak blagoslovile i obasjale dajući ti istodobno opomenu i beskrajnu radost: ne budi njihov, ne budi ničiji, pa kada ti najteže bude – a ti se sjeti kako je s nama! I nije stvar uopće u tome hoćeš li ili nećeš pucati u one srneće oči; stvar je u tome da to učiniš onda kada se tvoje s njima susretnu, pa ugledaju i dadu ti se od sebe - a ne kada ti drugi tako narede ili savjetuju.

Kada budeš razgovarao s ljudima koje voliš, ili koji vole tebe – razumjet ćeš da je baš svatko od njih makar jednom u životu doživio navlas istu takvu stvar, baš na mjestu na kojemu je morao birati tko će u životu biti.

Poslije će stići ratovi i samoće; blatnim će se rovovima mladost vući mjesecima poput prokletih avlija; strahovi će i sumnje u te navirati poput bujica i oluja, ali ta će te besmrtna i snažna slika čuvati poput oklopa od svjetla. Ljudi će krasti, varati i radovati se tuđim nesrećama valjajući se u blatu zlobe i pakosti; nastojat će tobom i drugima vladati kao da vrše pokuse a ne druže se s ljudima; beskrajno će, neutješno i strašno biti ljudsko zlo koje će s vremena na vrijeme na vas nalijegati poput teških i bezizlaznih noći – no ništa od toga neće ti se čini toliko važnim i velikim da bi bilo neprelazno, ili da bi uopće bilo vrijedno spomena.

Kada jednom ugledaš srnu na grudobranu usred ledene noći pune zvijezda, prijatelju moj, saznat ćeš da sve ovo ima svoj važan, dubok i neuništiv smisao; da nema plana do onog koji za svakog od nas postoji - i da je od svega najvažnije tek biti.

Ljubiti; sjećati se; tješiti; nestati i umrijeti.

29.08.2025. u 22:51 • 5 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.