








Možete mi vjerovati na riječ: postoji grad u kojem starija gospođa zabrinuto gleda na sat dok stojeći na stanici čeka tramvaj što kasni čitave dvije minute u odnosu na vrijeme upisano na tabli ispod nadstrešnice. U istom tom gradu dvoje ljudi u popularnom lancu restorana pojede četiri ili čak pet sjajnih jela iz domaće kuhinje tako da jedva ustanu od stola, a sve za cijenu koja je niža od ulaznice u Povijesni muzej. Naravno, za oboje. U njemu - dok u parku pozorno, s javnim parama nabavljena ligeštula, promatraš neki koncert ozbiljne glazbe - prilazi prva susjeda, vitka starija dama ledena pogleda - pa prijekorno upozorava zbog suputnika radi pušenja: provođenje pravila, naime, svačiji je ovdje posao.
Dužnost vlasti za to vrijeme jest održati živim, jasnim i važnim sjećanje na prošlost, a ne od prošlosti stvarati sadašnjost. Zbog toga je primjerice još prije više od stotinu godinu načinjen jedan od najvećih etnografskih muzeja na otvorenom na koji su preseljene čitave farme poljoprivrednika, obrtnika i ribara; svega oko dvjesta zgrada, izgrađenih u povijesnim regijama u posljednja četiri stoljeća. Umjesto grobalja i mjesta mnogobrojnih bitaka - o čijoj brojnosti, snazi i tragičnosti srećom možemo samo maštati - djeca obilaze ovakva mjesta primijenjenih znanja. Zastave tako ne preuzimaju nove generacije ratnika, već poduzetnika i graditelja.
U tom gradu točno se znade tko je projektirao, izgradio i izborio se za nacionalnu biblioteku ili kakvu ambulantu, školu i muzej. U njemu ne održavaju, sanjaju niti pamte koncerte i mitinge kojima razgaljeni prisustvuju milijuni ljudi, niti trošenje novca samo po sebi u takvim - ili bilo kakvim - prilikama smatraju vrlinom. Moguće kako je tome tako zbog toga što su jednu od nedavnih mnogobrojnih tiranija umjesto tamburanja i podizanja kljuna visoko u zrak - sami nedavno srušili, spajajući ruke milijuna u živi lanac dugačak gotovo tisuću kilometara.
Ono što je izgrađeno na taj način jest osjećaj kako je baš svaka - baš svaka ruka bila važna, jer je zauzela svoj pedalj, metar, rukohvat lanca - ne izdižući pri tom iz poduhvata zaslužne ni podobne.
Grad je to u kojem urbanizam nije misaona imenica i u kojem država ne odobrava građevinski plan danas, jer je jedan takav stvoren prije stotinu godina - i dosljedno je proveden. Posljedično, jednaka gustoća naseljenosti odvija se na dvostruko širem, dužem ili višem prostoru; povećanje zapremnine tu ultimativno i bez izuzetka znači kvalitetu života za sve, a ne samo odabrane.
Možda stoga još jednom nije naodmet podcrtati koliko je sve ovo važno kada se primjerice spomene sloboda. Ne sloboda naroda, plemena, roda ili bilo čega mnogostrukog, iracionalnog i imaginarnog - već jedina sloboda koja se uistinu računa: sloboda čovjeka. Onog posljednjeg među nama, nečijeg i svojeg. Grad je to u kojem su posvema svjesni da dok god ima poraženih, pobjede postaju obične tlapnje i zaborav.
Pa onda hodajući tim gradom prvih pet ili šest dana pomisliš: nitko tko ne govori strani jezik niti se smije - niti pozdravlja; kakvi su to uopće ljudi; a onda shvatiš koliki spokoj i blagost izvire iz prvog čovjeka pored tebe; iz ljudi što šute i gledaju u oči bez spuštanja pogleda. Prošli su sedam ili sedamnaest stotina godina vladavine tuđih kruna okruženi ne s jednim ili dva, nego četiri velika kraljevstva ili carstva; svejedno, za bilo kakav problem oko sebe baš zato oni nikada neće okriviti nikoga drugoga.
Upravo zato kada uđeš ili izađeš iz trgovine - nitko te niti ne pozdravi, pa se mi južnjaci prepoznajemo na stubištima, ulicama ili u kavanama uzvikujući uz smiješak onaj utješni "haj" koji znači, ne mogu više podnijeti pustoš tog svijetla svemira u sebi; pomozi brate, makar mi sutra zabio u nož u leđa; spasi me sumraka u deset uvečer i šutnji; molim te.
Nad dalekim sjevernim ljudima počivaju spokoj i huk valova a kiša po gradu noću sipi poput šutljiva, ledena zastora pred očima. Svjedočio si tako tek jednom mjestu u kojem se još kao na rijetko kojem može zamisliti budućnost poput obične, beskrajne stvarnosti što se diše, sluša ili osjeća - a ne neke ideje o njoj.
| < | kolovoz, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |