U brdima zapadno od Novog Mesta, tamo gdje zelena i mirna Krka počinje bivati pomalo ravničarskom rijekom a prestaje šumiti brzacima kanjona i tjesnacima visokih, tamnih šuma, smjestilo se, kako bi to Slovenci lijepo napisali – počivališče Dul; omanji ali od kolnika autoputa prilično uvučen prostor koji pruža dovoljno mjesta i spokoja za kratak odmor na putu kući. Noć je već gotovo pala; posljednji traci sunca zalaze tamo negdje nad Polhograjskim Dolomitima i Postojnskim vratima; vrućina je stala pa se van iz vozila može izići na svjež zrak s pouzdanjem i radošću.
Lagano su vozilom ušli na prazan dio parkirališta, u polumrak – među nedaleke tamne borove i sjene. On pored automobila rasteže ruke visoko u zrak nakon gotovo sat i pol sjedenja za volanom; njoj je stajanje potrebno da bi protegla umorne noge i možda zapalila posljednju cigaretu u danu dok brzim i sitnim koracima grabi oko restorana, dalje od benzinske pumpe. Neće poći po još jednu kavu; već je kasno – i do kuće nema niti sat vremena; nije nužno. Bolje je nadisati se već prilično svježeg zraka blizu šume uz odmorište, pa onda krenuti.
Moguće da je to, sjetit ćete se, ono isto odmorište na kojem joj je prije par godina, dok su isto ovako šetali i uvečer odmarali od puta, onaj vozač nekog turskog šlepera ugledavši je iz tmine svoje kabine rukom poslao poljubac; tko će ga sada znati, a ionako je od svega jedino važno to da je taj vozač – i svi ostali vozači s njim na čelu – sigurno i polako stigao svojoj kući i svojoj hanumi kojoj će taj isti poljubac tim istim usnama tiho, polako i vjerno utisnuti u vrat.
U taj čas dva označena mjesta desno od njihova automobila parkira se veliko, tamno vozilo njemačke registracije. Iz njega izlaze dva tamnoputa mladića u bijelim košuljama, pa šutke zaobilaze svoj automobil prilazeći prtljažniku i iz njega vade malen raznobojan tepih čije šare se ljeskaju u polumraku odmorišta. Tepih je vješto smotan, pa ga razmotavaju i pružaju po travi obrubljenoj visokim kamenim rubnikom, a zatim skidaju cipele i bez riječi započinju klečanje na tepihu i klanjanje, okrenuti prema jugoistoku – koju su stranu svijeta bez pogreške isprva pogodili.
Niti minutu ili dvije iza njih s druge strane parkira se maleni automobil ljubljanske registracije, na otprilike jednakoj udaljenosti. Iz njega izlaze dvije mlade djevojke, jedva punoljetne – pa vozačica zaobilazi na drugu stranu vozila, pružajući nekakav smotuljak drugoj djevojci što je sjela na onaj rubnik. „Tvoje?“ – pita gotovo bez glasa suvozačica, a njena joj sugovornica tiho, no dovoljno čujno – uz šuštav osmijeh i neku posebnu, zagonetnu melodiju u odgovoru - odvraća „I don't sell stolen goods...“ Onda i druga sjeda pored prve, zagledajući se pomalo oprezno u vozača vozila što je prvo stiglo na parkiralište – koji drži ruke u džepovima svojih hlača i znatiželjno pogledava prema dijelu parkirališta s kojeg odlučnim koracima grabi odabranica njegova srca.
Ona dotle prilazi cijelom prizoru, pa zagledava malo u jedan pa malo u drugi par što joj postaju sve veći i jasniji u tmini, dok se s jedne strane vozila počnu pružati oblačići dima, a s druge se čuje tek nerazgovijetno mrmljanje mladića što se jedva vidljivi klanjaju u mraku.
Jedino što je u toj gustoj i tihoj tmini jasno, svijetlo i izdaleka vidljivo, to su oči ono dvoje s početka priče; para koji je prvi ušao na parkiralište: pogledaju se i u trenu se razumijevajući ulaze u svoje vozilo koje je on prije toga otključao pritiskom na ključ u džepu. Zatim polako sjedaju na sjedišta zatvarajući polako i gotovo nečujno vrata i vežući pojaseve.
I tu, na tom mjestu, svim dimovima i klanjanjima usprkos, ili bolje rečeno – pored svih njih – onaj koji ovo sve piše prisjetit će se u istom času baš onog što je već prilično davno bilo zapisano, jer prije svega slijedit će još jedan pokret vozilom prema nazad, pa onda polagana vožnja među drugim zastalim vozilima i kamionima na dnu odmorišta, a onda sve brže i brže, sve jače i jače stiščući papučicu – uključivanje u glavne dvije trake i pravac prema jugu i istoku, što već tone u dubok zagrljaj mračnog, dalekog i tihog plavetnila nad obzorom.
Na automatskom mjenjaču nema više mjesta za njegovu ruku kao nekad, na običnom; zato mu ta ruka odmah prilazi u položaj najbliži svojoj suputnici u času kada postane siguran kako je vozilom dospio dovoljno daleko od onog ispred sebe, ali da je dovoljno brz u odnosu na ono iza njih. Sada polaganim pokretom spušta tu ruku među njene noge na kojima šušti lagana ljetna haljina a noge su slobodne i teške, pa kada je ruka pala na njih sazula se bosa, malo ih raširila i stavila svoju ruku na njegovu, da ne ode tamo odakle je više ne umije zaustaviti, ali niti da se ne vrati tamo gdje je više neće osjećati ovako: neka bude baš tu, gdje je širina dovoljna da u se primi njegov dlan; blagoslov tog tajnog i čarobnog mjesta što diše ispod njega duboko i snažno.
Nema još dugo do granice - - - i prve zvijezde svijetle nad njima u još jednoj neponovljivoj i svetoj noći. Ona sklapa oči, držeći njegovu ruku i dalje pod svojom a oboje i dalje nakon toliko vremena znadu kako bolje od ovoga – sve teško da može biti. Pod kotačima povremeno tiho zagrmi kakva neravnina ceste da bi prekinula jednoličan šum i ljepotu.
Ljudi će, dok ih ima, voljeti svoje bogove; klanjajući im se, razmišljajući o njima - a vjerujući kako o sebi misle - u slobodi dima samouništenja ili šuteći i prepuštajući se sićušnim dijelovima trajanja dok su bezbolni, važni i sigurni.
Sve će biti dobro - i oni momci će završiti svoje klanjanje pa poći u smjeru u kojem su se u tom činu okrenuli, a one dvije djevojke nastavit će svoj polagan i vjerojatno slabo planiran put na ljetovanje; što li – samo kako bi svijet, kada se takvo što desi, još jednom tiho i duboko uzdahnuo sam nad sobom, jer taj će svijet inače propasti ni u što i iscuriti nam kroz prste; baš kao topli pijesak žala što je nekoć davno bio stijena - - -
- - - stijena koju nitko niti ne pamti, jer u njeno doba još nije bilo onih koji bi pamtili – ni ovakve noći, ni onakve sumrake, niti bilo što pod nebesima, ili na njima.
Post je objavljen 17.08.2025. u 06:35 sati.