"Jednom je majka došla u jedno od najcjenjenijih zagrebačkih kazališta, u Gavellu, na predstavu u kojoj sam imala haljinu koja je puno toga otkrivala, igrajući ulogu koje se ne sjećam, u komadu čijeg se imena ne sjećam.
"Nisi bila loša", rekla je poslije. "Ali uočila sam tvoju nelagodu u toj haljini. Možda to ipak nije profesija za tebe... Da li misliš da možeš biti sretna kad si tako izložena... Stvarno misliš da imaš tu vrstu drskosti? I, najvažnije, je li to nešto za čime osjećaš apsolutnu potrebu, nešto bez čega ne možeš živjeti? Razmisli o tome prije nego što bude prekasno", davala je savjete.
Naravno, nije bilo šanse da je poslušam. Kako sam i mogla kad mi je sve išlo tako dobro?
...Još sam studirala kada sam dobila glavnu ulogu u komadu za dva glumca, Whiteheadovoj Alfa/beti, snažnoj engleskoj obiteljskoj drami o braku. Komad prati par tijekom tri desetljeća u kojima se brak urušava i propada, a supruga na kraju učini samoubojstvo. Bila sam premlada da igram ulogu supruge ostale bez iluzija, koja je zahtijevala zrelu ženu od trideset ili četrdeset godina... No, u Hrvatskoj u sedamdesetima isto kao i u Americi kasnije... obrazac odabira glumica za ženske uloge bio je isti bez obzira na to koju dob uloga zahtijeva; mlađe je uvijek bolje...
Znala sam da su se mnoge glumice borile za tu ulogu i negdje u dnu svoga uma bila sam jako svjesna seksističkog aspekta činjenice da je uloga dodijeljena meni, mladoj djevojci koja nema iskustva ni u životu ni na pozornici... Razgovarala sam o tome sa svojom mamom. Učinila bih pravu stvar da odbijem ulogu i pristojno objasnim da postoji puno drugih, iskusnijih glumica koje bi mogle odraditi puno bolji posao... "To je baš ono što ti govorim", rekla je moja majka.. "... za dvadeset godina stvari će biti drugačije."
Kao što je obično slučaj, ideološke nepravde spremno su odgurnute stranu i ja sam prihvatila ulogu. Kako i ne bih? Skloni smo prisvajati korist od bilo koje nepravde dok nam god odgovara. Kada ne odgovara, skloni smo se buniti. Kad nas mač konačno lupi po glavi, šokirani smo i silno uvrijeđeni. Pitamo: s kojim pravom? Odgovor: tko se mača laća, treba biti spreman od njega i poginuti...
....Vodim unutarnju, nikad okončanu borbu za ravnopravnost spolova: ako se muškarci mogu seksati i ostati emocionalno neangažirani, tada to mogu i ja. Emocionalno uključivanje činilo se poput zatvora, poput okova oko vrata. Muškarci (među kojima i moj otac) mogli su bez problema tragati za slobodom - zašto ne i žene? Htjela sam biti slobodna od komplikacija, vezivanja, boli. Nisam htjela biti ovisna plačljiva žena kojoj nešto treba. Usto sam iz dubine duše prezirala tračersku zlobnu zajednicu koja ocjenjuje žene i zbog najmanjeg seksualnog prijestupa. Nisam imala strpljenja ni za što od toga. I tako je seks postao moje osobno ratište, na kojem ću se boriti za slobodu, svoju slobodu. Ili sam bar to tako htjela gledati.
...Postojalo je i naličje: nisam imala pojma kako komunicirati s muškarcima osim putem seksa (ta se nesposobnost činila obostranom). Umjesto da se pitam: zašto to činim?, obično bih se odlučila za naizgled interesantnije pitanje zašto ne? Najčešće, to je put s najmanje otpora. "Ne" je iziskivalo previše napora, bar se tako činilo. Dok god to na mene ne utječe ni na koji način, dok god ti ljudi nestaju čim svrše i ostave me samu, to mi je okej.
Isto tako, seks postaje odabrani antidepresiv. Funkcionira li to?....
...Jutra su najteža. Počela sam kockanje s vremenom koje će me pratiti cijeloga života. Ne mogu ustati na vrijeme. Ne mogu se dovoljno naspavati. Obožavam sanjati. Snovi su najintenzivniji i najzanimljiviji dio mog dana. Mrzim budilicu, koja me tjera da prekinem jedino u čemu istinski uživam. Očajnički želim ostati u svojim snovima, tim razrađenim, vijugavim, kompliciranim pričama koje mi se čine stvarnijima od takozvanog života. Katkad se probudim u suzama, jecajući, posebno nakon večernjeg predoziranja antidepresivom seksa...
U jednom od snova koji se ponavljaju tražim majčin telefonski broj. Znam da sam ga nekamo stavila, no ne mogu se sjetiti kamo... Osjećaj krivnje golem je, nepodnošljiv, guši me. Znam da se preselila, a ja nikad nisam pokušala čak ni saznati gdje živi... Panika me posve obuzima. Zatim mi uši para grozni zvuk budilice..."
Mira Furlan, "Voli me više od svega na svijetu" Zagreb, Fraktura 2022.
Post je objavljen 06.02.2025. u 20:33 sati.