Gleda ga umorna i tužna od teškog dana tražeći u njegovim očima smiraj i utjehu. Nema je; nema je više kako ju je običavao imati; sada je više tuđa i strana i daleka; glas joj je slabašan i krhak dok u posljednjim trenucima budnosti iz njegova naručja tone u neizbježan san.
Oduvijek je to znao; od časa kada im je prišla; naslućivao je kako će je oteti i baciti u blato; znao je posvema sigurno da će doći dan i sat u kojemu više neće stizati biti njegovom, jer će je svijet razderati i pogaziti.
Nikada nije niti držao da treba biti samo njegova: u njenom velikom, snažnom i dobrom srcu mjesta je za tisuće. Različite su stvari oni jedno drugome; on je njoj sidro, ona njemu svjetlo. Milijun je puta poželio da joj bude što je ona njemu, pa se ugrizao za jezik; ne umije on bivati svjetlom kakvo ona jest; on može biti tek običnom, slabom krijesnicom.
Da nije sve izgubljeno, on sigurno znade po njenim očima - i po milijun znakova tajnog jezika tijela što ga dvoje stvaraju i pričaju godinama. Po trzaju njena trbuha pod njegovim dlanom; po zvuku njena disanja u njegovu uhu ili po blagosti njena stopala dok joj prstima lagano pritišće ono mjesto ispred pete. Kada joj je najteže, ništa mu ne predbacuje. Za razumne ljude prošlost je zasvagda svršena stvar; kada je spominju, ne čine to zato jer bi nešto u njoj mijenjali, već zato što budućnosti na taj način poručuju koliko ih događaji iz prošlosti bole i što treba učiniti da tako ne bude.
Sad kada ga gleda, okrenuta je samo prema naprijed; sada se naslanja na njega, pa kad govori o stvarima koje treba učiniti, ne obraća mu se kao nekome koga u to valja uvjeravati, nego kao nekome tko je pomoć.
On se brani i povlači i tone zajedno s njom u toj neizbježnoj, tihoj i tamnoj dubini nemoći što se pretvara u pustoš, starost i slabost; no znade da posljednja linija obrane postaje mjesto na kojem će njima ona povikati: dosta.
Mjesto je to na kojem će zaboraviti na sve površne slasti, cijene i imanja što ih svijet pruža, pa će im okrenuti leđa i ponovno mu se vratiti da bude samo njegova; da zajedno utrnu svijeću u času kojeg će jednom neminovno donijeti budućnost; času koji će značiti svršetak njihova vremena.
Vremena koje je vrijedilo živjeti.
Makar se do toga časa nikada više ne dotakli; makar je sve najljepše što im se zbilo već miljama daleko, iza leđa, u prošlosti.
Post je objavljen 20.02.2025. u 09:43 sati.